U srijedu riječkoj publici HNK Ivana pl. Zajca obećan je koncert neobičnog imena »Antidiva« koji predvodi operna prvakinja Anamarija Knego.

Uz nju nastupit će i njezine posebne gošće Dubravka Šeparović Mušović, nacionalna prvakinja Opere HNK-a u Zagrebu, i Diana Haller, Kammersängerin Opere u Stuttgartu, te solisti Riječkog simfonijskog orkestra, violončelist Petar Kovačić i oboist Antonio Haller.

Anamarija Knego operna je pjevačica koja je stasala na riječkoj pozornici na kojoj je i iznijela brojne zapažene uloge.

Violetta Valery u Verdijevoj “Traviati”, Foto: Dražen Šokčević

Dobitnica je i Nagrade hrvatskog glumišta za najbolje ostvarenu žensku opernu ulogu Gospođice Jessel u operi »Okretaj zavrtnja« Benjamina Brittena, a čak je u tri sezone dobila Nagradu publike HNK Ivana pl. Zajca.

Svojim je pjevačkim rasponima oduševljavala kako domaću publiku, tako i onu inozemnu, a sasvim poseban doživljaj koji i sama umjetnica izdvaja, bio je nastup uz Mariusza Kwieciena, jednog od vodećih baritona današnjice. S njim je kao partnerica zapjevala na pozornici u Krakowu u ulozi u operi »Evgenije Onjegin« u ulozi Tatjane.

Privatno, Anamarija Knego voli plesti, slikati, šetati šumom i brinuti se o domaćim životinjama. San joj je jednog dana živjeti na farmi, udaljenoj od gužve i napetog dnevnog ritma. Zanimljivo je što je za predstojeći nastup upravo ona isplela kostime, a tijekom koncerta na pozornici će biti predstavljeni i njezini likovni radovi. Svestrana i samozatajna Anamarija ovaj će put na riječkoj pozornici otkriti sve svoje tajne.

Antidiva nije bunt

Zašto ste koncert nazvali »Antidiva«, nisu li operne pjevačice uvijek dive?!

“Taj naslov se ne referira samo na pjevanje. Antidiva nije nikakav bunt, već osobni pogled, odnosno stav nas koje sudjelujemo u koncertu. Neka naš koncert i naše interpretacije otkriju što sve pod tim naslovom mislimo.

Mene, kao i moje drage prijateljice Dianu Haller i Dubravku Šeparović Mušović veže upravo to što se hranimo izazovima i odlučujemo na iskorake koji nas potiču na veliki rad, pomicanje i istraživanje vlastitih granica. U svemu tome najvažnije je da mi stalno učimo nešto novo.

Učenje održava mozak mladim i aktivnim, puni vas pozitivnom energijom i to je svrha života. Usvajanje novih tehnika, stilova, fahova, uloga, je za mene, odnosno nas, svrha umjetnosti. Ne možemo se zakukuljiti u nekoliko rola koje su nam sigurne i koje uvijek izvodimo, jer bi u nama uvenula umjetnost”.

S vama će na pozornici nastupiti i kolegice Dubravka Šeparović i Diana Haller. Kakvu ste to zabavu pripremili za riječku publiku, što ste uvrstili na repertoar?

“Uz Dubravku i Dianu, znajte, zabave ne nedostaje u privatnom druženju pa smo je odlučile pretočiti na scenu. Dok smo bile u procesu rada na operi »Giulio Cesare in Egitto«, toliko smo se zabavljale da nam je bilo žao kad smo je »pospremile na police«.

Kleopatra u »Juliju Cezaru u Egiptu«, Foto: Dražen Šokčević

Odlazak na jedan od najprestižnijih opernih festivala, Savonlinna Opera Festival u Finskoj ovog ljeta, na kojem smo upravo s ovom operom gostovale, rezultirao je ogromnim uspjehom svih solista, velikim oduševljenjem publike i sve je to ostvareno uz pregršt pozitivne energije, zajedničkog smijeha na sceni i izvan nje, te dugih i uistinu kvalitetnih razgovora.

Imati onakav tim pjevača za Händela je bio čisti hedonizam! Sad nastavljamo dalje istim tonom, vedro i veselo u pripremi ovog koncerta. Na repertoaru će se naći djela Verdija (Aida, Don Carlo), Bellinija (Norma), Janačeka (Jenufa)”.

Hoće li biti još gošća ili iznenađenja?

“Osim nas tri, koncert će uljepšati i dvoje vrsnih muzičara – Petar Kovačić koji, kad svojim rukama zagrli violončelo, stopi se s njim te ćemo imati priliku slušati Straussa, »Romanca«, u svoj svojoj ljepoti, i Antonio Haller, umjetnik na oboi: slobodno zatvorite oči i pred sobom vidite snop najljepših boja koje će nam donijeti u djelu Pascullia »La favorita«”.

Pun kovčeg vune

Saznajem kako se ovaj put predstavljate ne samo kao operna »antidiva«, već predstavljate i svoja likovna djela na pozornici, a ispleli ste i neke kreacije u kojima ćete nastupiti, za sebe i svoje kolegice?

“Istina. Kad istražujem neku operu, onda nakon nekog vremena mogu pojedine fraze osjetiti kroz boje i oblike, kao da su opipljive, i to me je navelo da slikam.

Foto: Mateo Levak

Sve umjetnosti su protkane i ja to želim donijeti na scenu. Glazba je moje nadahnuće, a ruke su oruđe kojim mogu to pretočiti u sliku. Isto kao i u pjevanju, ispravljam i istražujem slikanje. Ovo je tek početak i želim i dalje usavršavati pokrete kistom, rukom, igrati se sjenama, stvarati!”.

Ruke vam, čini se, nešto govore, ili kroz njih vi govorite…

“Očito imam potrebu stalno raditi rukama, tako sam kroz nekoliko godina upornosti i željezne volje, naučila plesti. Kad si nešto stavim u glavu, ne odustajem.

Mogu odustati od ljudi, ali od pletenja, pjevanja, slikanja, čitanja, ne odustajem! Tu sam beskrajno uporna.

Moja draga Dubravka zna kako pletem te mi je dala super ideju da ispletem nešto posebno za nju kako bi to mogla odjenuti na koncertu. Da vam malo pobliže objasnim svoju opsesiju predivom, otkrit ću vam kako sam vunu za tu kreaciju pronašla, kupila, i njom napunila kovčeg ni manje, ni više, nego u Grčkoj, u Hareklionu, gdje smo gostovali s »Otellom«.

Foto: Mateo Levak

Svi su kući s Krete nosili suvenire, a ja – vunu! I naravno, kad sam zgotovila majon, nije mi bilo dosta, nego sam i sebi isplela jedan, tako da ćemo duet Jenufe i Kostelničke izvoditi upravo u tim kreacijama”.

Pa gdje ste naučili plesti?!

“Pletenje sam polako učila preko interneta. Danas vam je gotovo sve dostupno na internetu. Kad nešto odlučite, samo morate biti uporni i pripremiti se da ćete u početku puno puta morati raspletati rad i upravo u tome leži bit pletenja.

Pletenje me naučilo kako za sve treba trud, strpljenje, veliki rad i… Bez nervoze. Ne se ljutiti na sebe, jer sve što radimo prvi put, tijelu i umu treba vremena da usvoji. Tu povlačim paralelu i s pjevanjem.

Foto: Mateo Levak

Ne treba se frustrirati kad nešto ne ide brzinom kojom bi mi htjeli pa čak i ako je došlo vrijeme za izvođenje na pozornici, nema veze. Pozornica je samo velika škola na kojoj dijelimo uspone i padove. Najlakše je biti ciničan i tražiti greške u ljudima ili njihovom zvanju.

To vam je kao kod sportaša, priprema se kroz dugo razdoblje i opet nema garancije da će ostvariti što je zacrtao. Tijelo je začudni mehanizam koji upravlja nama, ne mi njime. Kad tijelo odluči da taj dan nešto neće učiniti, onda bude tako i nikako drukčije.

Foto: Mateo Levak

Zato, prihvatiti i voljeti svoje mane, nedostatke, greške, isto kao voljeti i uspjehe. To nas čini ljudima, a mnogi to nekako zaboravljaju, i ne možemo reći »to je život«, jer život je samo ono što si sami odredite. Ako odredite zaboraviti, onda je to isključivo vaš odabir”.

Bebisiterica životinja

Pa kad to sve stižete uz posao i obitelj, a čujem kako povremeno odlazite i u ispomoć na farmu?

“Nema toga što čovjek ne može stići, samo treba željeti. Osobno sam sretna što radim u kazalištu, jer mi je upravo ono omogućilo da sam više s obitelji. Umjetnost nije nešto što prestane onaj tren kad uđete u svoj dom.

Umjetnost je sjena koja vas uvijek prati i postane dio obitelji. Zato sve stižem.

Ima dana kad moj dom izgleda hektično, jer mi je u mislima nova opera, ali to je rijetkost. Moj dom je gotovo uvijek uredan i posložen jer samo tako mogu funkcionirati. Kroz čišćenje i spremanje doma te brigu o obitelji, smirujem sebe i odmaram misli, zato to činim svakodnevno. Obitelj je za mene nit vodilja života!“.

Što vas odvodi s pozornice u svijet farmerice i šume?

“Imam nevjerojatnu želju provoditi vrijeme u prirodi, posebno u šumi. Šuma je moj dom. Mislim da u tome ima nešto od ono malo divlje naravi u meni, jer šuma pruža beskrajnu slobodu i nikome ne smetate, ali ima i drugu stranu – tišinu. Znam se popeti na vrh neke planine, sjesti na kamen i osluškivati vjetar, šumove i diviti se bojama. Tamo sam sretna“.

Sussana u »Figarovom piru«, Foto: Dražen Šokčević

Volite i snijeg, skijali ste u mladosti?

“Kad padne snijeg u prirodi, moje srce pukne od zadovoljstva. Kao mlađa sam odlazila s klubom na skijanja i najljepše mi je od svega bilo, po noći sjesti pored otvorenog prozora i mirisati zrak.

Osjećaj hodanja po snijegu dok on pucketa pod nogama, neopisivo lijepo! Volim životinje, posebno kozice, krave, kokice…

Imam veliku želju jednog dana smjestiti se negdje u šumi, u nekoj drvenoj kućici i oko sebe imati upravo ove životinje. Nisam zaboravila na obitelj, to se podrazumijeva, kamo ja, tu i oni”.

I kako se snalazite sa životinjicama, znate li oko njih?

“Sebe nazivam bebisitericom domaćih životinja, jer povremeno počuvam kozice, kokice, mace i eventualno pokojeg psa. Sve sam naučila raditi, musti kozu, nahraniti jariće, očistiti štalu, šetati s njima…”.

Šačica kvalitetnih

Volite osamljivanje i ne volite velike družbe, ipak imate posve javno zanimanje, kako se nosite s publikom u kazalištu, imate li tremu?!

“Volim biti sama. Imam toliko stvari koje želim pročitati, naučiti, spoznati, stvoriti, da mi je ovaj život prekratak. Nije da nemam osobe oko sebe, imam šačicu, i to uistinu kvalitetnih, stabilnih, jakih, koje su u mojem srcu na posebnom mjestu.

Teško se otvaram, a još teže puštam nekog u svoj život, ali kad ih pustim, tu su zauvijek i ne pretjerujem kad napišem »zauvijek«.

Nije mi problem biti na sceni sve dok pjevam, jer to nisam ja, to je lik iz opere. Najveći problem na sceni nastaje onog trenutka kad je kraj opere i pred publiku treba stati Anamarija, ne Desdemona, Julija ili bilo koji drugi lik koji izvodim.

Desdemona u Verdijevom »Otellu«, Foto: Dražen Šokčević

Gotovo uvijek na naklonu pobjegnem što je moguće brže. Zamaraju me razgovori koji su poput slijepe ili jednosmjerne ulice. Volim razumne, kvalitetne sugovornike koji svoje poglede i stavove iznose bez očekivanja da ih drugi prihvate, a pozorno slušaju i cijene sugovornika, kao i njegove stavove.

U redu je željeti nešto drugo, sanjati svoje snove, imati svoj život i sama hodati kroz njega. Zapravo, to je samo figurativno rečeno jer mi nikad nismo sami u životu, ali možemo birati one kojima ćemo pružiti ruku i taj hod podijeliti. Tako ja funkcioniram.

Ne trebaju mi grupe ljudi da bih bila sretna ili da bih stvorila svoj stav i mišljenje. Imam svoju glavu koju su me roditelji naučili koristiti. Odluke i poteze koje činim su isključivo moji pa time i rezultati i posljedice su isključivo moji, ne tražim krivca u drugim ljudima. Zapravo, iz toga sam naučila da ne postoje ni loše ni bolje odluke, jer iz svake se jako puno sazna.

Glazbu ste odabrali još kao djevojčica kad ste krenuli u glazbenu školu na satove flaute i ubrzo osjetili kako vam je to preuzak prostor za potpuno se izraziti? Kako, kada ste to točno spoznali?

“Krenula sam s flautom, ali mislim da nisam tada bila spremna za višesatno vježbanje i nekako sam gubila interes prema tom instrumentu. Svirajući, s vremenom sam se počela osjećati sputanom i stisnutom, a taj osjećaj ni danas ne volim pa sam odlučila isprobati pjevanje.

Ni to nije bila ljubav na prvi pogled, ali sam za razliku od flaute ostala uporna i nisam odustala, mada sam nekoliko puta htjela. Upravo to je načinilo razliku između flaute i pjevanja. Dok je većina voljela satove pjevanja, ja sam ih se grozila, jer nikada nisam bila sasvim zadovoljna sobom.

Julija u Gounodovoj operi “Romeo i Julija”, Foto: Dražen Šokčević

Uvijek mi se činilo da je sve ono što želim postići u pjevanju nedostižno. I danas mi je pjevanje izazov, ali sam se pomirila s time kako ne mogu sve znati i da nikad neću naučiti sve o pjevanju”.

S obzirom na to kako volite pokret i ples, biste li ikada mogli biti, recimo, rock pjevačica?

“Rock pjevačica ne bih mogla biti. Ono što bih mogla biti da se ne bavim pjevanjem i što me izuzetno interesira jesu kriminalistika i forenzika. Opčinjena sam anatomijom ljudskog tijela, psihologijom ljudi i načinom na koji funkcioniraju kriminalni umovi. To će mi možda, ako stignem, jednog dana biti drugi fakultet”.

Izuvena iz cipela

Kako pripremate ulogu, koliko dnevno vježbate? Općenito kakav proces prethodi izlasku premijernoj izvedbi?

“Da mi ne bude predosadno, uvijek volim raditi na nekoliko uloga paralelno.

Imam mali sobičak koji nazivam hram. Kutak u kojem si dozvoljavam proizvoditi svakakve zvukove dok vježbam neku dionicu koja mi je izazovna i tehnički zahtjevna, jer meni je pjevanje jedna vrsta apstrakcije.

Vježbam puno, ne zato što moram, već zato što želim, volim i više ne mogu bez toga. Vježbanje me čini ispunjenom. Osim vježbanja, tu su noćne epizode polusna u kojem mi tekstovi ne daju spavati te ih ponavljam opet, opet i opet…

Sophie u »Wertheru«, Foto: Dražen Šokčević

Onda opsjednutost kako riješiti poneku frazu ili ton koji nikako ne mogu izvesti kako bih ja htjela i tu ne prestajem dokle god to ne usvojim, makar potrajalo i nakon već otpjevanih predstava. Čitanje literature koja je povezana s operom na kojoj radim, korepeticijske probe, režijske probe… Nekad bih imala i neku vrstu napadaja panike.

Sad pletenjem prije i za vrijeme proba pod pauzama umanjujem razinu stresa koju osjećam. Najveći mi je strah što ako ne uspijem doći do kraja opere ili ako zaboravim tekst, jer kako rekoh ranije, tijelo je začudni mehanizam. Nakon svake vježbe ili predstave, zahvalim svojem tijelu i glasnicama što su mi dopustile izdržati“.

Igrali ste mnoge uloge, jeste li nešto naučili, usvojili od svojih likova? Primjerice, biste li imali hrabrosti odbiti ljubav poput Tatjane u operi »Evgenije Onjegin«?

“Gotovo svaka uloga s kojom sam se susrela u meni je ostavila trag. Bilo je dijelova za koje mi je trebalo vremena procesuirati emocije koje su u početku bile toliko snažne da ih nisam mogla pjevati. Tu bih izdvojila Butterfly, Traviatu i Tatianu.

Tatjana u operi »Evgenij Onjegin«, Foto: Dražen Šokčević

Zašto? Preintimno je da bih o tome pisala, moram nešto ipak zadržati za sebe, ali su me njihove priče obilježile”.

Upravo ste ulogu Tatjane otpjevali i u Krakowu uz Mariusza Kwieciena, kako je bilo dijeliti pozornicu i biti partnerica jednom od vodećih baritona na svijetu?

“Upravo me Mariusz naučio što znači potpuna predanost na sceni i kako postati lik kojeg utjelovljujete. Ja sam do zadnje riječi vjerovala njemu kao Onjeginu. Bilo je to nevjerojatno vrijedno iskustvo. Njegova gluma i glas su me doslovno izuli iz cipela”.

Uloga Cio-Cio San u Puccinijevoj operi »Madame Butterfly« s kojom ste debitirali na sceni HNK Zajca također je bila popraćena velikim pohvalama, kakav je bio vaš osobni doživljaj kao mlade operne pjevačice?

“»Butterfly« je bolna priča koju i dalje želim pričati na sceni. Upravo je to jedna od onih uloga koje su mi otkrile nešto novo u pjevanju i uza svu vježbu do premijere tijelo nije uspjelo u potpunosti usvojiti nove informacije.

Cio Cio San u »Madama Butterfly«, Foto: Dražen Šokčević

Ali, ponosna sam na sve što je ona u meni potaknula, »biti ili ne biti«, krenuti ili odustati, utopiti se ili plivati na valovima. To je opera nakon koje mi je potrebno nekoliko dana kako bi se slegle emocije“.

Dobar redatelj opere

Surađivali ste s mnogim redateljima kako biste opisali dobrog redatelja opere?

“Pitate me kako bih opisala dobrog redatelja? Ovako je najjednostavnije: Fabrizio Melano, Marin Blažević i Dražen Siriščević.

To su moje definicije pravih, kvalitetnih, kreativnih, neumornih, snažnih, karakternih, načitanih, obrazovanih, kulturnih, pristojnih redatelja. Tu bih dodala još jedno ime koje nije redateljsko. Radi se o asistentici redatelja, pokojnoj Zosii Dowjat – spada definitivno u kategoriju gore navedenih osoba koju nikad neću zaboraviti”.

Je li Dražen Siriščević zabavan suradnik i redatelj kao što je zanimljiv i dinamičan televizijski urednik i voditelj?

“Dražen Siriščević je prije svega gospodin i čovjek s puno duše i karaktera. S njim je pravi užitak kreirati lik na sceni. Osoba od velike podrške, vedre naravi”.

Kako biste opisali intendanta Marina Blaževića kao redatelja?

“Čvrsto stojim iza ovog što ću napisati: Marin Blažević je preporodio i izvukao iz mulja umjetnost u kazalištu, dovevši prave osobe na prave pozicije, omogućivši umjetnicima iz svih dijelova svijeta da budu dio nas, gostovanja i koprodukcije u raznim dijelovima Europe (opera: Ljubljana, Maribor, Ravenna, Savonlinna u Finskoj Heraklion u Grčkoj; balet: Ludwigsburg, Bonn u Njemačkoj…).

Kao redatelj izuzetno cijeni rad i predanost, a i sam je takav, predan kazalištu od jutra do mraka. Kad otkrije dobar materijal, umjetnika koji voli istraživati, ne sputava ga, već uživa u zajedničkom procesu stvaranja i pomicanja granica”.

Kad biste mogli birati, koju ulogu i u kojoj svjetskoj opernoj kući biste voljeli otpjevati?

“Mislim da bi mi bilo koja operna kuća i bilo koja uloga napravile popriličan stres i nervozu da sam sebe zaštitila na način da nemam takvih snova.

Svaka operna kuća je ista. U svakoj opernoj kući se puno očekuje od umjetnika, tako da gdje god išla, očekivanja one kuće koja vas angažira su velika”.

I nešto za kraj, pjevušite li u šetnji šumom ili na farmi?

“Ne pjevušim jer sam umorna od vježbanja i zapravo radim skroz suprotno – stalno šutim, što mojeg supruga čini jako sretnim. Ima dana kad prozborim tek nekoliko riječi, a ostale ostanu u meni”.