Oni koji u HDZ-u potpuno podržavaju Plenkovića, ali i oni koji ga ne vole, slažu se u jednom. A to je da je izbor Branka Bačića jedno od premijerovih najboljih kadrovskih rješenja u ovih šest godina koliko je na čelu Vlade. Kao prvo, za razliku od njegovih prethodnika na čelu Ministarstva graditeljstva, Bačić je politički puno utjecajnija osoba od njih. Ne samo zbog toga što je jedan od četiri potpredsjednika HDZ-a, što samo po sebi može i ne mora donositi sa sobom neki veliki politički utjecaj. Neki od sadašnjih potpredsjednika stranke vrlo su utjecajni, ali neki su i politički marginalni. Bačić je dugo u vrhu HDZ-a, bio je i glavni tajnik stranke i u jako je dobrim odnosima s ljudima koji još uvijek imaju solidan utjecaj na događanja u HDZ-u. To znači da će, kada se novi ministar graditeljstva pojavi na terenu, lokalni HDZ-ovi dužnosnici možda ne baš stati mirno, ali sasvim sigurno itekako obratiti pažnju na ono što se od njih traži. U svakom slučaju reakcija će biti sasvim drukčija od one na koju je mogao računati dosadašnji ministar Ivan Paladina koji čak nije ni član HDZ-a, a kamoli visoki dužnosnik stranke. Usto, i ljudima u državnom aparatu koji se bave obnovom sigurno nije isto ako nešto traži Paladina ili ako to traži Bačić. Uza sve to, Bačić je inženjer geodezije, tako da i sa stručne strane poznaje posao kojim će se baviti, a već je i bio ministar graditeljstva od 2010. pa do kraja 2011. godine.

Naravno, sve ovo govori u prilog novom ministru graditeljstva. Međutim, ima i puno onih koji ukazuju na to da se prihvatio jako teškog zadatka s prilično neizvjesnim ishodom. Kao prvo, na njemu je ogroman pritisak da nešto napravi u vrlo kratkom vremenu kako bi se što prije pokazalo da se stvari pomiču s mrtve točke. Naime, još malo će biti tri godine od onoga što se dogodilo u Zagrebu, a prošle su pune dvije godine od događanja na Baniji. Iako se radi o relativno malom broju stanovnika za koje šira hrvatska javnost, iz različitih razloga, i nema previše zanimanja, sama sporost obnove ipak je s vremenom, osim svoje humanitarne, dobila i političku dimenziju. Dobar dio javnosti smatra da u središtu Zagreba žive samo potomci crvene buržoazije i pripadnici nove elite, što je u velikoj mjeri pogrešno, a televizijske snimke ljudi koji provode treću zimu u kontejnerima imaju sve veći utjecaj. Tako da će pritisak na one koji su se prihvatili ubrzanja obnove biti svakim danom sve veći. Tražit će se rezultati u najkraćem mogućem vremenu. A veliko je pitanje koliko je nešto takvo uopće realno.

Jasno je, naravno, da su oni koji su se dosad bavili obnovom mogli napraviti puno bolji posao od onog kojem svjedočimo. Bilo je tu propusta i dezorganizacije, i moglo se bolje. To su subjektivni razlozi, ali mora se priznati i da je bilo i objektivnih. Građevinski sektor u prilično je lošem stanju već godinama, pogođen odlaskom najbolje radne snage u Njemačku i ostale bogate sjeverne zemlje, te prestankom investicijskog vala u građevini financiranog u velikoj mjeri zaduživanjem države. Građevinske tvrtke koje posluju u Hrvatskoj radije se bave klasičnom stanogradnjom gdje su čiste špekulacije, niske kamatne stope na novac položen u banke i pranje na upitan način zarađenog novca, cijene kvadratnog metra brutalno gurnule naviše. Tako da angažman na obnovi za njih i nije neka previše privlačna opcija.

U svakom slučaju, jučerašnji je posjet Bačića Baniji ipak ohrabrio pogođene da bi se stvari mogle pokrenuti nabolje. Novi je ministar dovoljno iskusan političar da ne padne u zamku olako obećane brzine. Te govori i obećava samo ono što je moguće ispuniti. Ulaziti u neki preveliki i neosnovani optimizam bilo bi potpuno pogrešno. Novi Zakon o obnovi sada je u javnom savjetovanju i sredinom sljedećeg mjeseca naći će se pred saborskim zastupnicima. Uskoro će se znati svi njegovi detalji. Neki su već i poznati, poput centralizacije donošenja odluka, čime će se izbjeći dosadašnja konfuzija kada se to radilo na tri mjesta. Ne treba sumnjati da će i ovo biti predmet brutalne političke utakmice. To je uostalom i nešto što je očekivano u demokraciji. Ali najvažnije je ipak to da se nešto pokrenulo.