Rezultat operacije Maslenica koncem siječnja 1993. bilo je oslobođenje dijela okupiranih naselja u Ravnim kotarima i odbacivanje srpskih snaga od prometnice Zadar-Rovanjska, čime je omogućena obnova kopnenog povezivanja Dalmacije s ostatkom Hrvatske.

Prometno povezivanje sjevera i juga Hrvatske preko postavljenog pontonskog mosta u Novigradskom ždrilu bilo je najveće postignuće operacije Maslenica. Ta poveznica bila je najvidljiviji i najsnažniji spomen na pobjedu hrvatskih snaga u Maslenici. Već je 30. siječnja 1993. godine predsjednik Franjo Tuđman položio temeljni kamen novog Masleničkog mosta.

Nakon toga uslijedili su mjeseci teških pješačkih i artiljerijskih borbi u Ravnim kotarima i okolici Novigradskog mora, tijekom kojih se oblikovala crta bojišta. Pontonski most bio je vidljiv i neprijateljskim snagama koje su ga učestalo zasipale topničkim udarima, pokušavajući ponovno odsjeći jug Hrvatske i držati ga kao otok odvojen od ostatka zemlje.

U obrani pontonskog mosta važnu ulogu su imali ronioci, a sve ih je okupio i organizirao Bibinjac Vinko Šimunić Bubanj, strastveni ronilac i ratni zapovjednik 2. bojne 112. brigade Hrvatske vojske koja se u to vrijeme nalazila na položajima na Velebitu.

Žila kucavica

– Cilj akcije Maslenica bio je povezati sjever i jug Hrvatske te da se čuva sam Velebit koji je bio za mene »kičma« hrvatske države. Nakon mog ratnog puta koji je počeo 4. siječnja 1991. godine, iza akcije Maslenica zapovjednik Mladen Fuzul dao mi je novu zadaću, obranu pontonskog mosta, »žile kucavice«, kako sam ga ja nazivao.

Pontonski most? Pitao sam ga i rekao mu: »Pa je li znaš da su sve cijevi uperene na most?« Odvratio mi je protupitanjem: »Koje cijevi?« Pojasnio sam mu kako sam sve snimio odozgo s Velebita, iza Ribnice su bila dva tenka, s Debelog brda, iz Pridrage…

Iako sam mu dao do znanja da sam svjestan kako me želi staviti na glavnu metu neprijateljskih udara, samo sam htio što prije krenuti. General Ante Gotovina imao je puno povjerenje u mene i moj tim s obzirom na moje dugogodišnje ronilačko iskustvo, jer je more za mene drugi dom i tu se oduvijek najbolje osjećam.

Od 1970. godine, nakon završenog tečaja, aktivno se bavim ronjenjem, i to su svi znali. Sa mnom su bili i moji učenici koje sam poučavao ronjenju, ali ovo je za sve nas bio izazov i škola koju nigdje ne možete naučiti. To je bio naš mali doprinos i žrtva jer smo znali što most znači za cijelu Hrvatsku.

Kao uvijek, i na pontonskom mostu najveća mi je briga bila sigurnost ljudi. Cijelo vrijeme prometovanja mostom nitko od branitelja i civila nije poginuo. Ranjena su bila dvojica branitelja i pet civila, prisjeća se Šimunić te ponosno naglašava kako je u to vrijeme vjerovao u svakog svog čovjeka kojima su bile povjerene obrana i sigurnost mosta.

Hitna sanacija

Most je stavljen u funkciju 30. srpnja 1993. godine, kada su njime prošli prvi kamioni i vozila. No, već dva dana kasnije neprijatelj je topništvom djelovao na most te je zbog oštećenja potonula prva sekcija koja je bila dio dizalice. Most je zahtijevao hitnu sanaciju.

– Teglenica se topila dobrih 18 sati. Sve sam to gledao dvogledom s Velebita i muka me je hvatala. Nisam nikako mogao shvatiti da nitko ne može poći u more i to pokrpati, da se ispumpa more van te da teglenica ponovo profunkcionira. Tu su tada bili nekakvi ronioci, diverzanti iz mornarice koji su bili »za vraga crnoga«, i danas ljutito kazuje Šimunić.

U međuvremenu iz pulskog brodogradilišta Uljanik u najkraćem mogućem roku dotegljena je nova teglenica pod imenom »Kleopatra« kojom je ponovo osposobljen pontonski most.

Tako se u rekordnom roku ponovno počelo prometovati mostom, no nije dugo prošlo te je i »Kleopatra« bila pogođena. S obzirom na to da je pontonski most postajao sve nesigurniji, formirala se i navedena Operativna grupa koja je brinula isključivo o sigurnosti i osposobljavanju mosta od oštećenja neprijateljskih granata.

Pripadnici ove grupe djelovali su ispod mora, ali i na platformi, i to isključivo u noćnim satima. Upravo njihov uspjeh je bio što most od tada nikada nije bio izvan prometa više od sat ili dva.

– Dovukli su jako brzo »Kleopatru« iz Pule, spojili su je, no i ona je ubrzo dobila pogotke i bila se nagnula, tako da se automatski prestalo prometovati mostom. To je bilo vrijeme kada je Gotovina čuo za mene i rekao Fuzulu, koji me tada pozvao kod sebe u zapovjedništvo i rekao: »Bubanj, imaš novu zadaću!«

To je bio početak moje priče s pontonskim mostom. Ti diverzanti koje sam prije spomenuo rekli su da ih nitko ne može natjerati da idu roniti. Rekao sam im da odu i poveo sam sa sobom Đenka Peroša koji je bio moj učenik, bio je jako dobar, a u ratu smo zajedno bili već neko vrijeme.

Pitao sam ga bi li išao sa mnom, na što je on pristao, i otišli smo u Zadar samo pokupiti opremu kako bi se vratili oko ponoći. Tako smo već prvu noć odmah odradili pregled mosta, vidjeli smo što je bitno za napraviti te smo već sutradan sanirali »Kleopatru« koja je bila prva veza s kopnom prema Zadru, nakon čega je most odmah pušten u promet.

Roneći uz dijelove mosta uočili smo i druga oštećenja koja su prijetila sigurnosti. Naime, još dvije teglenice imale su oštećenja od podvodnih udara neprijateljskih projektila, a najkritičnije stanje bilo je na središnjoj koja je bila i najduža.

Bio je dogovor da ću na mostu biti mjesec dana, dok se situacija ustabili, te da tada nađu nekoga drugoga. Morao sam biti tamo jer sam bio odgovoran, poginuti ako treba, nikomu na čelu ne piše kada će poći, pojašnjava Šimunić.

Noćni radovi

– Zaronili bismo s podvodnim lampadinama i odmah počeli sanirati oštećenja, dok su iznad nas prolazila vozila i kamioni. Što je trebalo prvo učiniti? Zaštititi nastalo oštećenje privremenim zahvatom, a onda kasnije i trajno. Zabilježeno je četrdesetak izravnih neprijateljskih pogodaka na most.

Nastale rupe sanirali smo specijalnom dvokomponentnom smjesom, a pritom smo ispumpavali vodu kako bi se dobio potreban nagib. Na drugom dijelu upumpavali smo vodu jer su teglenice bile podijeljene na segmente. Oštećenja smo i zavarivali kad bismo uhvatili priliku za taj zahvat.

Na razne načine smo radili sanaciju, koliko je bilo izvedivo u ratnim uvjetima. Između ostalog, stalno sam nosio i drvene klinove te njima zatvarao manje rupe.

Koristili smo i tende kojima smo zaustavljali prodor vode i zatvarali nastale rezove. Radili smo najbolje kako smo znali, i koliko smo mogli u danim uvjetima, kazuje Šimunić.

U ratnim operativnim dnevnicima bilježio je točno vrijeme ispaljivanja granata koje su najčešće dolazila iz Meke Drage, Kruševa i Debelog brda, te došao do najsigurnije satnice za rad na održavanju mosta, a to je bilo okvirno od 22 do 5 sati ujutro. Nitko nije ni slutio kako se tada odvijala tajna noćna operacija saniranja oštećenih dijelova mosta.

– Kako sam bio u zapovjedništvu, imao sam dnevnik, i točno sam otprilike znao kada oni pucaju. Pucali bi do 21, 22 sata i ujutro bi ponovo krenuli oko 5 sati.

Znači, imao sam poprilično vremena, od 23 do 3 sata, znao sam i mijenjati intervale za svaki slučaj. Most je bio poprilično stabilan jer sam neke rupe od granata privremeno sanirao. Uvijek sam morao improvizirati, ali ništa nije bilo teško niti neizvedivo jer sam u moru zaista bio stručan.

Čim bih vidio oštećenje, već sam u glavi znao što bih otprilike trebalo napraviti da se privremeno sanira, a sve samo da most bude osposobljen za prometovanje, da se vozila kreću bez svjetala, da je udaljenost među njima jako velika ako bi, ne daj Bože, jedno otišlo, da ne ode drugo. Drugo me ništa nije zanimalo, ističe Šimunić.

Nakon mjesec dana boravka na pontonskom mostu vratio se na Stankovačko ratište, i nakon što je na terenu obišao svoju vojsku, ubrzo Gotovina izdaje zapovijed za njegovim povratkom na »pontonac«.

– I tako sam se vratio, ali sam im rekao da ću svu staru postavu potjerati, a izabrati isključivo ljude koji meni odgovaraju, i ronioce i zapovjedništvo.

Imao sam tu jako dobrog čovjeka, glavnog projektanta mosta prof. dr. Špiru Matošina, koji je pristao na sve što sam tražio i u Brodosplitu mi je izabrao najbolje varioce, rezače, zapravo sve stručno što je trebalo u ovom zadatku. Ovi koji su bili na remorkeru, oni su bili na potopnim pumpama koje su balansirale most, a imali smo ih pet.

Vodio sam o svemu tome bilješke, koje su visinske razlike i sl. Dan nakon, oko 9 sati pojavili su mi se svi ljudi. Ne znam gdje ih je on sve pronašao, ali svi su došli po zapovijedi. Ronioce sam ja izabrao, a rekao sam im kako će u more ulaziti samo kad je bezopasno.

Kada je bilo opasno, ja sam išao sam jer nije bilo smisla da izgube glavu bez veze. Kazivao sam im da će raditi samo ono što im točno odredim, i nakon toga odmah van. Svaka teglenica je imala skale. Upozorio sam ih kada čuju da su granate počele padati, da samo izađu na skale do koljena i čekaju dok ne prestane.

Nema druge, tako je moralo biti jer od detonacije vam stradaju svi vitalni organi. Ako granata padne i 200 metara dalje, a vi ste u moru, vi ste gotovi, nema šanse da to preživite. Jednom sam ih čuo kako međusobno razgovaraju kako ih je sramota da dok padaju granate okolo zapovjednik ide u more, a oni stoje oko mosta u tim bunkerima.

Nakon toga su počeli i oni izlaziti. Tako su ti obični ljudi, vojnici, postali poslije jako hrabri ljudi jer su krenuli slijediti mene s premisom »ako može on, možemo i mi«, prisjeća se Šimunić kao da je jučer bilo.

Pomorska dimenzija ratovanja

Kako bi obranili most od mogućih neprijateljskih napada torpedima, pokrenuta je izvedba zaštitne protuplovne i protutorpedne čelične mreže koju je projektirao Špiro Matošin.

– Cijelo to vrijeme smo krpali pontonac. Kasnije je bilo nešto mirnije, pa smo onu sanaciju koju smo privremeno napravili odradili kako treba. Sve što mi je trebalo, dogovarao sam s projektantom Matošinom. Tu Maslenica poprima i pomorsku dimenziju ratovanja. Razgovarali smo što bismo još mogli napraviti kako bismo zaštitili most, on je na brzinu skicirao sve naše ideje te smo došli na ideju da se napravi čelična mreža koja je bila 170 metara duga u poluluku, a visine devet metara, koju smo napravili u dva tjedna. Samo, bio je problem kako topiti sidro od dvije tone.

Tako smo na brzinu improvizirali splav na koju smo stavili sidro i sve što na njega ide, i onda bi došli tamo, pokidali sve konope koji su to držali, to bi palo dolje, što bi nam bio oslonac za ovu mrežu, malo po malo. Mreža je bila osam metara u moru, a metar vani, na površini su je držale priručne bove, odnosno plastične cijevi ispunjene pur-pjenom. To je učinjeno s novigradske strane, a mreža taj put nije bila za ulov ribe, nego za ulov neprijateljskih torpeda.

Pružala se u obliku luka, krajevi su bili na nekih tridesetak metara udaljeni od mosta, dok je središnji dio luka bio na udaljenosti oko 100 metara od mosta, opisuje Šimunić te dodaje kako je ovaj pothvat bio rezultat saznanja koja su prikupili hrvatski obavještajci, da je neprijatelj u Ribnici kod Kruševa postavio rampe za lansiranje torpeda prema mostu.

Kazao je kako su u obrani mosta koristili još jednu metodu odvraćanja mogućih upada neprijateljskih podmorskih diverzanata. U nepravilnim razmacima bacali su protudiverzantske bombe u more i tako pokazivali kako nije baš preporučljivo krenuti u takav pogibeljni napad.

Uz izravne sudionike fizičke obrane i saniranja oštećenja mosta, važnu su ulogu imali i hrvatski izvidnici koji bi odmah nakon neprijateljskog napada dojavljivali pozicije te je topništvo odmah odgovaralo po neprijateljskim ciljevima. Bila je to uvezana akcija gdje je sve bilo u funkciji sigurnijeg prometovanja mostom koji je ostao u funkciji sve do Oluje.

Šimunić je sa svojim ljudima na pontonskom mostu ostao u konačnici sve do primopredaje civilnim vlastima, dok god se nije izgradio novi Maslenički most.

Pista koja se ljulja

Briga za sigurnost mosta bila je povjerena zapovjedniku Zbornog područja Split Anti Gotovini, koji je osnovao posebnu Operativnu grupu Most koja je uspješno branila i sanirala most. Šimunić je na početku bio zapovjednik ronilačke grupe, zatim zamjenik, da bi u konačnici postao zapovjednik Operativne grupe Most.

– Moji suborci i ja koji smo se borili na na Velebitu s čuđenjem smo gledali što se događa. Brodovi su dovlačili velike platforme prema Novskom ždrilu. Kad je sve to spojeno i povezano, djelovalo je impozantno, kao jedna velika pista koja se ljulja na valovima Novigradskog mora, opisuje Šimunić.

Ratni put Vinka Šimunića Bubnja

Vinko Šimunić uključuje se u organiziranje obrane suvereniteta RH 4. siječnja 1991. godine, kao pripadnik pričuvnog sastava SP-a RH u svojstvu instruktora ronjenja te obučava pripadnike SP-a i policije u ronilačkim vještinama. Polovinom svibnja 1991. godine odlazi na bojište na terenima Polače. Priključuje se 112. brigadi 1. lipnja 1991. godine na dužnost strijelca.

Tijekom borbi u selu Kruševo, zbog svoje hrabrosti i organizacijskih sposobnosti biva izabran od strane svojih suboraca za zapovjednika ID voda. Organiziranjem napada na vojarne JNA u Zadru, uključuje se u napade kao pripadnik snajperske grupe, zatim preuzima dužnost čelnika grupe za dopremanje naoružanja i opreme na zadarsko bojište.

Tijekom listopada i studenog 1991. godine organizira obranu sela Bibinje, na prvoj crti prema zloglasnom četničkom uporištu, brdu Križ. Već 25. studenog 1991. godine biva postavljen za zapovjednika satnije na tom pravcu obrane. Formiranjem 159. brigade prelazi u njezin sastav na istom bojištu te aktivno sudjeluje u akciji oslobađanja brda Križ. U istoj akciji 21. svibnja 1992. godine od detonacije granate ozlijeđeno mu je koljeno.

Gašenjem 159. brigade ponovo se priključuje 112. brigadi u akciji Maslenica, obnašajući dužnost zamjenika zapovjednika 2.pb, sudjeluje u borbama za oslobađanje Novigrada. Već 7. srpnja 1993. godine preuzima zapovijedanje 2. bojnom. Otvaranjem pontonskog mosta u Novskom ždrilu i osnivanjem OG Most biva raspoređen na dužnost čelnika ronilačke grupe.

U OG Most ostaje do 30. rujna 1995. godine obnašajući dužnost zamjenika zapovjednika, a kasnije i zapovjednika OG Most. Krajem rujna 1995. godine prelazi u zapovjedništvo 112. brigade obnašajući dužnost načelnika RBKO-a i PZ-a za PD. Više puta je pohvaljen od strane zapovjednika 112. brigade, zapovjednika 159. brigade, 5. gbr, zap. 2./9. gbr, zap. ZP Split te je nagrađen samokresom.

U siječnju 1994. godine dodijeljen mu je čin satnika, a 26. veljače 1996. godine promaknut je u čin bojnika. Odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata, medaljom »Oluja«, Spomenicom domovinske zahvalnosti te odličjem Reda Nikole Šubića Zrinskog za osvjedočena junačka djela u ratu.