Obljetnica Maslenice

Brigadir Bruno Zorica Zulu: “Tko zna kako bi rat završio bez ove akcije. Oni su bili već na ulazu u Zadar…”

Siniša Pavić

Tom akcijom mi smo njima dokazali da smo vojska, da nismo jadne grupice koje jedva održavamo, kaže Bruno Zorica Zulu, ratni zapovjednik bojne Frankopan



Kakvu god da potražite informaciju o operaciji Maslenica, svaki će dokument potvrditi da se radi o jednoj od najuspješnijih akcija Hrvatske vojske, a onda potvrditi i da je akcija dugo i u strogoj tajnosti pomno planirana.


Akcija je to koja je opet povezala sjever i jug zemlje, pamti se i »filmski« pontonski most, ali i vrijeme čini svoje, a prošlo je 30 godina, i nema tog zapisa koji se može nositi s riječju i sjećanjem živih svjedoka.


Jedan od onih koji itekako pamti operaciju Maslenica je i brigadir Bruno Zorica Zulu, umirovljeni zapovjednik bojne Frankopan, onaj koji je s ostalim Hrvatima pripadnicima Legije stranaca sudjelovao u stvaranju specijalnih postrojbi buduće Hrvatske vojske koje su bile ona udarna igla mnogih akcija u doslovno svim ponajvećim operacijama Domovinskog rata.




Razgovor počinjemo pitanjem gdje se brigadir nalazio u trenutku kad do njege dolazi prvi glas o operaciji? Je li uistinu sve bilo tako tajnovito!?


– Bilo je tajnovito. Pripreme su počele negdje sredinom prosinca 1992. godine. Prije toga, možda mjesec dana, general Ante Gotovina je preuzeo zapovjedništvo Zbornog područja Split.


U to vrijeme ja sam bio u Zukvama kod Nina. Baza nam je bila u Šepurinama, u Zukvama smo bili stacionirani, a kako su ukinite specijalne postrojbe – bojna Frankopan, bojna Kralj Tomislav, bojna Zrinski – mi smo ostali dolje. Vodili smo se kao neraspoređeni, priča nam Zorica.


Poziv Gotovine


Uslijedio je tada važan poziv.


– Gotovina me pozvao u Split da bi mi rekao: »Pripremamo veliku akciju.« Sa svim zapovjednicima postrojbi se razgovaralo, ali nije to bio grupni sastanak.


Rekao mi je: »Pripremi dečke, sprema se velika akcija. Morate biti spremni, ljudi koji su neraspoređeni k’o bivši Frankopani.«


Moji Frankopani su, naime, teško prihvatili rasformiranje specijalnih postrojbi i nisu htjeli ići u klasične postrojbe, već su čekali. Počeo sam okupljati dečke, došli su u Zadar i tu smo se polako pripremali, priča Zorica.


Ta BMG – borbeno-mješovita grupa – brojala je 30 do 35 ljudi i bila je, kaže Zorica, pod direktnim zapovjedništvom generala Gotovine.



– Od njega sam primao zapovijedi i njemu sam podnosio izvješće o svakoj akciji. Nama je zadaća bila da se prebacimo u Starigrad i krenemo iznad Paklenice podno Velebita.


Tamo su četnici napravili dvije visoke kote s bunkerima i suhozidima, koje su kontrolirale dominantnu nizinu prema Jasenicama, Obrovcu i Glinici.


Meni je bila zadaća da dva dana prije početka same akcije zauzmem te dvije kote, pa da ih imamo pod kontrolom kad počne akcija Maslenica.


Mi smo ih zaposjeli i čekali smo početak akcije u zaseoku Božići. To je kilometar zračne linije prema Jasenicama, a tamo njihovi položaji, bunkeri prema našem slobodnom teritoriju, kazuje Zorica.


Naredba je naredba


Akcija kreće, a brigadir Zulu sa svojim momcima kreće iz zaseoka Božići.


– Božići, pa Jasenice. Tu je bilo otpora. Čak sam morao poslati ekipu u Starigrad da dovuku bestrzajni top da nam skine bunker ispred Jasenica.


U isto vrijeme valjalo je osigurati i da pješadija može napredovati, Zadarska 112. Imao sam jednu protuoklopnu ekipu koja je imala na tamiću lansirnu rampu koju smo uspjeli dobiti po kanalima legije, i imali smo fagot.


Zapovjednik te ekipe je bio pokojni legionar Miljenko Šimićević Slave. Rekao sam mu da iznad Rovanjske 112. ne može napredovati i da tuče po njihovim bunkerima da im omogući napredovanje.


Rekao je da nema problema. Do Rovanjske je bio stacioniran i francuski UNPROFOR, dva voda, 60 ljudi. Pa kad je Slave počeo kidati žicu koja je priječila da se ide puteljkom uzbrdo, francuski zapovjednik mu je počeo govoriti: »Ne, minirano je gore!«


Odgovorio mu je Slave da se ne petlja, da ima zadaću koju mora izvršiti. Tim su putem na kamionu s lansirnom rampom krenuli on, šofer i još petorica.


Napravili su vrhunski posao. Ali, kad su se vraćali, istim tim putem, naletjeli su na tenkovsku minu, priča Zorica.


Mine su bile postavljene po deset komada, ali ne cik-cak, već paralelno. Kad je išao uzbrdo, kamion je prošao između njih dvije, a na povratku je jednu zakačio.


– Četvorica su nam poginula, kazat će Zorica.


Ali, Jasenice su očistili, prošli Glinicu i došli iznad Obrovca.


– Mogli smo ga, kako se to kaže, kamenjem gađati. Gledam kolonu, bježe iz Obrovca jer je neminovno da će pasti, ali tad sam preko motorole dobio naredbu da se dalje ne ide.


Janko Bobetko je zapovijed dobio iz Zagreba, prenio ju je Gotovini, on meni. Iskreno, nije mi bilo lako. Bili smo nadohvat nečega, ali kad ste vojnik, morate naredbu poslušati makar je teško bilo, ističe Zorica.


Od Velebita do Obrovca


Prisjeća se pritom danas pokojnog kolege, Mario Brački se zvao.


– On je bio pripadnik 72. bojne Vojne policije Split. Kad se čulo da je akcija Maslenica, njih petorica su htjela ići u akciju. Rekao sam im da ne može, jer su aktivni pripadnici 72. bojne VP-a.


I znate što su oni napravili!? Sva petorica su otvorila bolovanje! Sredila im je sve supruga Bračkoga koja je bila viša medicinska sestra u bolnici na Firulama.


I došli oni. Brački je bio i ranjen, na sreću ne teško. Kad je akcija završila, oni su jednostavno zatvorili bolovanje, smješka se Zorica.


Smješka dok nabraja suborce.


– Tonča, Šiljo, Krpa, Mario Brački, Bosanac, Šole. To su sve dečki iz vojne policije, svi su bili prva liga, nabraja.


– Svih ih se sjećate, pitamo.


– Kako ne, na to će Zorica.


Pa se spominje dalje, recimo Mojsije i Maslač koji su došli iz Hercegovine.


– Ne zaboravljaju se ti dečki, ističe Zorica.


Pod njegovom komandom u operaciji Maslenica bilo je do 40 ljudi. A prostor koji su osvojili bio je velik.


– Jako velik prostor. Kontrolirali smo sve ispod Velebita do Obrovca. Koliko je to kilometara ne znam, ali velika je širina. No, nakon same akcije uslijedio je protuudar.


Mene pošalje Gotovina prema Novigradu na koji su »ovi« krenuli. Novigrad je malo u uvali, a oko njega brdo s jedne, pa brdo s druge strane.


S obzirom na saznanja da se neprijateljska vojska pregrupirala, dobila pojačanje, mene prebace u Narančić, a tamo je bio jedan vod mornaričkih kadeta.


Dođem ja tamo gore, obiđem liniju, a desno prema Baturima su bili dečki iz osječkih Sokolova. Sutra rano ujutro čuje se kako se pale tenkovi u daljini. Podigao sam ljude i rekao im: »Ovo neće biti dobro.«


U Baturima sam kao pojačanje dao dvojicu, pokojnog Roberta Majera koji je poginuo taj dan i maloga Tomicu Bajsića. I oni su krenuli u protunapad.


Mi smo držali frontalno liniju, ali su probili desnu stranu prema Sokolovima i krenuli bočno prema nama. A ti tenkovi…. Suhozidi što se ruše pod njima…. Čovjek mora biti u tome da bi to doživio i shvatio, veli Zorica.


Pomoć Crnih mamba


Trojicu ranjenih je tu imao, veli. Povlačiti su se morali lagano sve do jedne tvrđave iznad Starigrada. Tu im u pomoć dolaze Crne mambe koje su helikopterima prebačene iz Slavonije u Novigrad.


– Brigadir Jacović ih je vodio. Poslije je govorio kako je sve što je na toj crti bojišnice zatekao bio Zulu s par momaka. Uspjeli smo uz njihovu pomoć položaj zadržati, kazuje Zorica.


Može se tako podijeliti borbe na samu akciju koja je trajala 72 sata i bila briljantna, i teške borbe koje su uslijedile nakon neprijateljskog protuudara.


Zanimljivo je da je u početku odnos snaga bio tu negdje, oko 3500 ljudi sa svake strane, ali je u ta 72 sata sve što je HV zamislila išlo kao po loju.


Nakon sjajna 72 sata akcije koja je pod hrvatsku kontrolu stavila ogroman teritorij, uslijedio je, kako kaže Zorica, pritisak s druge strane na čitavu operativnu zonu.


– Kod Gaćeleza, u šibenskom zaleđu, bila je kota brdo Debeljak. To su naši držali kao i Dragišiće, mjesto između Gaćeleza i Čiste Velike.


Bile su poklade u veljači kad je kota pala. Četnici su uzeli Debeljak, brdo s kojeg se kontroliralo sve okolo, do Vodica se vidjelo. U to vrijeme je zapovjednik 113. šibenske brigade bio Damir Krstičević koji, čini mi se, još tada nije bio zapovjednik 4. gardijske brigade.


Krstičević je prvo rekao da bi Dragišić i Debeljek trebali vratiti oni koji su ga izgubili, ali kako je u njih moral bio nikakav, jutrom sam sam krenuo s dvije grupe.


Krstičević je bio na minobacačima, a ja sam davao korekciju gađanja da se poklopi brdo. Nema šanse da se ide u Dragišiće ako se ne kontrolira brdo.


Jedna grupa je uspjela osvojiti Debeljak, a ja sam krenuo s dvadesetoricom od Gaćeleza do Dragišića. Tamo je djelovao jedan tenk.


Pozvao sam Stanka Krešu, isto legionara, pa mu rekao da mu puca u gusjenicu, da ga ne uništimo. Tako je i bilo. Oni su se povukli, a tenk su ostavili, priča Zorica.


No, pamti nažalost tu akciju i po neprijateljskom hicu iz RPG-a, udaru u zid, jednom poginulom i četvoro ranjenih. Sva to poslije akcije Maslenica, jer ona je teren na kojem se vojno djelovalo proširila na ogroman teritorij. Pamti iz te akcije Zorica još nešto.


– Gotovina mi je rekao: »U podne da mi javiš da si povratio Dragišiće i Gradinu«. I ja njega zovem u podne i 10 i kažem na francuskom: »Šefe, zadaća obavljena! Ima loma, ali sve je pod kontrolom«. A on će na to: »Zulu, kasniš 15 minuta!« – veli Zorica.


Ima još zanimljivih detalja vezanih za ovu priču. Nazvao je Zulu ljude iz 113. brigade da im kaže kako je zarobio tenk, da je jedna gusjenica oštećena, pa da po njega dođu. I došli oni.


– Tenk odličan, u njemu granate i sve, samo sam jedan mitraljez s njega skinuo da se nađe za uspomenu. Poslije sam ga dao generalu Rosi.


Akcija završena, još je bilo malo izviđanja i vratim se ja u Zadar gdje mi je bila kancelarija, soba do Gotovinine. Kad jedan dan zovu s porte da me trebaju iz Vojne policije Šibenik.


Što je sad!? A oni vele da ih je poslala 113. brigada da vratim mitraljez. Da sam ukrao mitraljez s »njihovog« tenka!? A ja tenk osvojio, smije se danas Zorica.


Šalimo se, velimo da sva sreća nije morao Gotovina rješavati problematiku mitraljeza.


Dobiješ, izgubiš, vraćaš


Operacija Maslenica, očito je to, bila je važna zbog malog milijuna stvari, ne samo zbog prometne povezanosti.


– Tu smo pokazali snagu. Pokazali smo da imamo organiziranu, pravi vojsku. Pravu vojsku u svim segmentima, potcrtat će Zorica.


Zato i ne čudi da je i on sam sa svojim momcima bio praktički čitavu ‘93. godinu. I cijelu tu ‘93. druga strana je pokušavala promijeniti stanje na terenu, ali posve bezuspješno. Jer, nije to bilo obično ratovanje.


– Borbene akcije, to je u svim ratovima ista stvar. Dobiješ, gubiš, vraćaš… Ali, u ovom našem Domovinskom ratu meni su više ostali zauvijek zapisani u memoriji neki događaji, anegdote, reći će Zorica.


Pamti on i narod, civile, zajedništvo između puka i vojnika.


– Što se tiče naše borbeno mješovite grupe, mislim da bi u Podravki trebali zalijepiti naše slike umjesto etiketa na gulaše i paštete koliko smo ih pojeli. Toplih obroka žlicom u pet godina rata nisam puno pojeo, kaže Zorica.


Pitamo Zoricu je li nakon operacije Maslenica i sam možda drukčije gledao na daljnji tijek rata.


– Prije ove operacije uglavnom sam radio diverzantske akcije u neprijateljskoj pozadini, u istočnoj Slavoniji, Posavini. Ali, kao iskusan ratnik, ja sam tijekom i poslije akcije Maslenica istinski bio oduševljen.


Rekao sam sebi: »Ima nas i možemo!« A prije toga je sve bila improvizacija. Gotovina je uvezao čitavu zonu borbene odgovornosti.


Do tada je bilo ova postrojba ovdje, ova ondje, ova za svoje selo, ova za sebe… Nije to bilo to. A onda je odjedanput to postala operativna zona svih postrojbi i čitavog sektora te zone.


Imali smo jako dobar operativni centar i znali smo točno u minutu što se događa, recimo, u Šibeniku, Zadru, iznad Splita, prema Sinju. I lako je onda zapovijedati.


Pa ako je trebalo negdje poslati pojačanje, nije bilo pogovora. Željko Dilber je bio logističar. Gotovina ga zove i kaže: »Treba mi pet labudica za prebacit’ pet tenkova«.


Veli Dilber da ne zna baš, ali na to će Gotovina: »Rekao sam odmah.« I bilo je odmah. Nije bilo bude, pokušat ću. Moralo se odraditi. Imao je Gotovina čvrstu ruku, imao je viziju i svaka mu čast, ističe Zorica.


Naboj i euforija


Kazat će brigadir Bruno Zorica Zulu kako pamti taj naboj, euforiju koja je vladala za akcije.


– Gotovo da je između postrojbi bilo natjecanje koja će svoju zadaću bolje obaviti, kaže.


Na pitanje što bi zapravo bilo ono najvažnije što nam je i nakon 30 godina od akcije pamtiti, brigadir rezolutno odgovara: »Da nismo izveli tu akciju Maslenica, to bi možda čak promijenilo tijek rata na loše za nas.


Jer, ako ćemo realno, oni su bili na ulazu u Zadar. Da nismo napravili tu akciju združenih snaga svih rodova Hrvatske vojske, ja ne znam kako bi se sve dalje razvijalo.


Tom akcijom mi smo njima dokazali da smo vojska, da nismo jadne grupice koje jedva održavamo. To je bilo veliko i to treba pamtiti, poručuje Zorica.


Nažalost, i u ovoj operaciji bilo je poginulih. Reći će Zorica kako moramo shvatiti da rat donosi žrtve, samo molimo Boga da ih je što manje.


Pritom je zanimljivo da je većina hrvatskih žrtva pala nakon 72 sata operacije, dok se osvojeno branilo. Jer, kazat će Zorica, ta 72 sata bila su Blitzkrieg, vrhunski odrađena operacija.


– I svi koji su dobili zadaće, odradili su ih u milimetar. Neki su čak odradili i više nego su trebali, kaže Zorica.


Same pripadnike bojne Frankopan ova je akcija, na neki način i slikovito rečeno, »vratila u život« nakon raspuštanja. Poslije su bili integrirani u bojnu Matija Vlačić, dok je Zorica 1994. godine bio najprije postavljen za načelnika Operativnog centra Zbornog područja Split, da bi zatim dobio dužnost pomoćnika zapovjednika za Kopnenu vojsku.


– Nego, počeli smo s kotama, one dvije koje je trebalo osigurati prije početka same akcije, uzbrdicom kojom ste letjeli sa svojih 40 godina i dobro utrenirani u Legiji. Hoćete li ih za obljetnice obići, pitamo Zoricu.


On na to veli da nije siguran ni hoće li poći na obljetnicu jer, kako kaže, danas su glavni organizatori svega oni koji su malo što od borbi vidjeli. »To boli, i mene i moje dečke. Ali, nađemo se mi«, veli, pa spominje njih desetak među kojima je i Krpa, dakako.


– Stalno Krpu spominjemo. Kako je čovjeku ime, pitamo Zoricu.


– Tonči Perišić. Ekipa je to bila, Šiljo, Šole, Krpa, Mario Božiković kojeg smo zvali Brački jer je bio škrt, nabraja Zorica dok se i opet spominje najvažnijeg, onih s kojima je prošao i veliku bitku Domovinskog rata, onu za Maslenicu.


Ključna uloga Ante Gotovine


Iz cijele priče brigadira Zorice jasno je koliko je uloga Ante Gotovine bila važna za ovu operaciju.


– Je, on je bio ključan za to. Ali, moram još jednu stvar reći; on je imao sjajan nos za odabrati prave ljude, časnike u zapovjedništvo.


Recimo, bivši oficir JNA, pukovnik Rajko Rakić. On je bio zapovjednik Šepurina kad je počeo rat i prvi je prešao k nama. I Gotovina će to potvrditi; on je bio genij!


Školovan, strašno inteligentan. On je bio najbolji operativac kojeg sam ikad upoznao. Onda smo recimo dobili bivšeg kapetana JNA Josipa Jukicu, također sjajan. Gotovina je jednostavno točno znao tko mu treba da svoju viziju ostvari, naglašava Zorica.


Navojec kao Zorica


Valja spomenuti film Antuna Vrdoljaka »Gotovina« koji se dotiče i akcije Maslenica. Pa dok Gotovinu glumi Goran Višnjić, Zoricu igra Goran Navojec.


Pamti se scena kad Navojec s brda gleda Obrovac i izgovara: »Tamo će Maria Callas pjevati poslije rata, i bit će Ajfelov toranj.«


– Stvarno ste to izgovorili nad Obrovcem, pitamo.


– Jesam, na francuskom, kaže Zorica.


– Dobro, nije baš da je Maria Callas zapjevala, šalimo se.


– A nema ni Ajfelovog tornja, prihvaća šalu Zorica.


Priznat će Zorica da mu je malo neobično bilo gledati kako ga Navojec glumi, ali ih je to iskustvo što glume, što mentoriranja glumca, spojilo toliko da su danas i kumstvom vezani.


– Ja sam mu i beretku slagao, onako kako mi legionari radimo. Pripremi se kipuća voda u koju se malo pive stavi, pa se umoči unutra, iscijedi i stavi na glavu i drži na glavi dok se ne osuši.


Poslije nema šanse da padne s glave. Beretku sam mu ostavio, prsluk američki mi je vratio. Puno smo razgovarali o svemu, prisjeća se Zorica.


Šokirani neprijatelji


– Za neprijatelja je bio šok kad smo krenuli. Jer to je bila prva takva organizirana akcija hrvatskih snaga. To je prvi put od ‘91. da je tu bilo toliko brigada uključeno, toliko postrojbi, topništvo, artiljerija.


Imali su i oni borbene jedinice, ali se nisu nadali. Njima su položaje držali pričuvni sastavi, a poslije su doveli friške snage, recimo Vukove sa Vučjaka koji su stvarno zavijali k’o vukovi.


Mi smo se smijali, ali neki stariji ljudi dan danas kažu da im se ledila krv u žilama od tog zavijanja, ističe Zorica.


Pontonski most


U pamćenju je Zorici dakako i pontonski most, pravi podvig naših ljudi, naših ronilaca, radnika splitskog škvera koji su ga varili. A kako je živio jedno vrijeme u Splitu na Pujankama, tako mu je tamo susjed bio glavni inženjer pontonskoga mosta.


– Bio sam pontonom oduševljen. Velik je to bio entuzijazam. Mostom su povezani sjever i jug. Kasnije su ga oni malo i granatirali, ali to je bilo ništa, kaže Zorica.