RIJEKA – Svestrani glazbenik Francesco Squarcia, virtuoz na violi, vokalni interpret i skladatelj, iako već godinama živi i radi u Rimu, svaki slobodan trenutak provodi u rodnoj Rijeci. Svoju bogatu glazbenu karijeru započeo je u riječkoj glazbenoj školi, nakon čega je otišao na Akademiju u Ljubljanu. Svirao je u talijanskim simfonijskim orkestrima pod ravnanjem poznatih dirigenata, a cijelu karijeru svirao je u Nacionalnoj akademiji sv. Cecilije. Slučajno ili ne, Squarcia je i rođen na dan svete Cecilije pa je nedavno i proslavio 76. rođendan. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja kako u Hrvatskoj, tako i izvan granica, a surađivao je s najeminentnijim međunarodnim institucijama i dirigentima, te je osnivač gudačkog ansambla I Cameristi Italiani. Osim glazbe, zaljubljenik je i u nogomet i sport.

Iako ste glazbenik, ipak ću vam prvo pitanje postaviti o nogometu, jer poznato je kako ste i veliki zaljubljenik u nogomet. Stoga, jeste li pratili svjetsko prvenstvo?

– Pratio, i to vrlo strastveno! Često gledam utakmice u društvu prijatelja koji se nalaze na različitim dijelovima svijeta. Povežemo se uz pomoć internetske veze pa zajedno komentiramo. Hrvatska je definitivno i posve zasluženo ušla u elitu nogometnih velikana te bez obzira na konačan ishod i plasman pokazala visoku kvalitetu kako igre, tako i ponašanja. S nestrpljenjem čekam iduće ljeto i završnu fazu europskog nogometnog prvenstva U-21 godina i finalni turnir UEFA Nations lige gdje smo prisutni. U susretu s Argentinom, nažalost i iznenada, popustio je i puknuo središnji šav naše obrane i dogodila su se dva gola nakon čega je bilo teško vratiti se.

Igrao za HNK Rijeka

Naime, kad smo se prvi put susreli na Grobniku na koncertu za Vlastu Juretić, ispričali ste mi kako ste igrali nogomet i kako su Grobničani bili iznimno tvrdi momci…

– Igrao sam u podmlatku HNK Rijeka kao pionir i kao junior, a onda kratko i u seniorskim ekipama riječke Lokomotive i Opatije. Dakako da imam uspomene i o »muškoj« igri nekih klubova, a među njima i igrača NK Grobničan. Danas sam član i pretplatnik HNK-a Rijeka. Iako ne mogu nazočiti svim utakmicama, u društvu mog prijatelja Franka Legovicha koji živi u New Yorku, pratim sve utakmice. Franko i ja smo povezani messengerom i lijepo nam je u društvu gledati utakmice, bude »k’o da smo doma«. U zadnje vrijeme družim se s još jednim potpunim zaljubljenikom u našu Fiume, Abdonom Pamichem koji je prava svjetska sportska legenda i svaki put nastojimo doći zajedno u Rijeku kako bismo se mogli podružiti. Dominirao je svijetom šezdesetih godina na svim distancama brzog hodanja. Rođen je u Rijeci 1933. i otišao je u Italiju 1947. I on je od ove godine član HNK-a Rijeka. Tako svi zajedno pratimo zbivanja u našem klubu i nažalost »patimo«. No, uvjeren sam kako će sve opet krenuti po starom, na bolje, i da će nove snage, po mogućnosti iz vlastitog pogona, doći do izražaja.

Znači, riječke veze neraskidive su?

– Sinovi smo našeg grada i nosimo u sebi nevjerojatnu priču i bogatu povijest vezanu za multikulturalno ozračje koje više volim nazvati interkulturalnim, jer vjernije dočarava uzajamnu dinamičnu povezanost i učinkovitost raznih kultura. Zato mi je posebno drago što sve nagrade i priznanja koje sam dobio za glazbeno djelovanje (Ljubljana, Rijeka, Fermo, Assisi, Citta’ di Sant’Angelo) imaju zajedničku motivaciju da svojom aktivnošću pridonosim prijateljstvu između Italije, Hrvatske i Slovenije.

Zaljubljen u svoj grad

Iz Rima gledate utakmice, sjećate se Rijeke i pišete joj »ljubavne pjesme«. Uspjeli ste nostalgiju okrenuti u svoju korist?

– Iskreno sam i potpuno zaljubljen u svoj grad pa vrlo često dolazim i uvijek mu se volim vraćati. I dalje sam aktivan u koncertiranju i skladanju novih pjesama, a već se nekoliko godina dosta često emitira na radiju, ali i na stadionu na Rujevici, moja pjesma »Ajmo Rijeka/Forza Fiume« posvećena našoj ekipi.

Nakon Licea i srednje glazbene škole uputili ste se u Ljubljanu i zaslužili nagradu »France Prešeren«. Svirate violu, ali sve je započelo s violinom. Koliko ste imali godina kad ste se prvi put susreli s instrumentom?

– Imao sam šest kad sam prvi put uhvatio violinu. Nikako nisam volio vježbati. Bio sam prilično nadaren, ali i lijen. Više sam se volio baviti sportom. No, kasnije sam se ipak odlučio za glazbenu karijeru. Uvijek sam paralelno pohađao talijansku i glazbenu školu. Trenirao sam nogomet i atletiku, a počeo sam i svirati sa svojim sastavom. Zbilja nisam imao puno vremena za vježbu. Možda je moju glazbenu karijeru odredio jedan pregled kod cijenjenog riječkog ortopeda Šporna. Bio je veliki zaljubljenik u glazbu, ali prema njegovim riječima nedovoljno talentiran. Kako je redovito dolazio na koncerte, bio je i na jednom koncertu glazbene škole u Guvernerovoj palači gdje sam ja svirao. Zbog toga me je pitao čime ću se nadalje baviti u životu i hoću li nastaviti svirati violinu. Odgovorio sam kako bih želio studirati medicinu. Savjetovao mi je da idem za svojim talentom, jer darove koje dobijemo valja poštovati. I zaista, danas mogu reći kako je imao pravo i dao mi najbolji mogući savjet. Svirati violinu ili violu različito je od klavira, ovaj se instrument grli i voli. Nekad sam nevoljko vježbao, ali danas su moj instrument i glazba za mene prava terapija i užitak.

Obožavam ton viole

Nisu li i vas primili u orkestar simfonijskog orkestra Akademije svete Cecilije prije nego što ste imali nostrificiranu diplomu na talijanskom?

– Iako još nisam dobio nostrifikaciju moje ljubljanske diplome, mene su nakon natječaja primili u Simfonijski orkestar Santa Cecilia. Prepoznali su valjda moju kvalitetu i primljen sam prije nego što je bila dovršena birokratska papirologija, u najbolji talijanski orkestar koji kotira među najpriznatijima i zvukom najprepoznatljivijim na međunarodnom horizontu.

Kako to da ste prešli na violu, za nju baš i nema mnogo skladbi, morali ste dosta toga prilagoditi da biste ostvarili repertoar?

– Prešao sam na violu iz dvaju razloga. Violina je meni bila presićušna, premala, a inače obožavam ton viole. Njezin je zvuk teže izvući, ali smatram ga neposrednijim i toplijim kad govorim o komunikaciji svojih osjećaja u glazbi. Volim adaptirati repertoar uzimajući iz violinskog bogatijeg repertoara, ali i u tom procesu nalazim veliko zadovoljstvo.

Za vas je pisao i hrvatski skladatelj Miroslav Miletić. Kako je došlo do te suradnje?

– Posebno sam počašćen što su skladatelji kao Miroslav Miletić i Luigi Donora’ meni i Cameristima posvetili nekoliko skladbi. Miroslav me je kontaktirao jer je od strane organizatora ljetnih Osorskih večeri zatraženo da napiše nešto za mene i za I Cameriste Italiane jer tih smo godina bili tradicionalni gosti na festivalu. Napisao mi je dvije jako lijepe kompozicije – »Concerto Grosso« za violu i gudački orkestar i »Epitaf za Pepina«, mog pokojnog brata.

S Morriconeom kućni prijatelj

Osim što ste svirali u orkestru, osnivač ste i pokretač gudačkog ansambla I Cameristi Italiani koji je odlikovan prestižnom nagradom u umjetnosti i kulturi La Ruota d’Oro. Što vas je tjeralo da okupite trinaestoricu kolega i ostvarite taj izdvojeni glazbeni prostor?

– Upravo prijateljstvo i težnja za zajedničkim muziciranjem. Osim toga, presudno je bilo i što smo svi bili povezani ne samo glazbom, već i nogometom. Naime, bili smo i dio nogometne ekipe našeg orkestra Svete Cecilije. I vjerujte, naše nogometne pobjede često su bile važnije od naših glazbenih nastupa! Više se o njima govorilo nego o glazbi (smijeh).

Surađivali ste i s čuvenim Enniom Morriconeom. Možete li nam ispričati nešto o toj suradnji? Jeste li surađivali s njim možda i na nekom filmu?

– Bili smo kućni prijatelji i puno smo se družili. Maestro je komponirao »Immobile 2«, kompoziciju za I Cameristi Italiani koju smo praizveli u Tokiju 2003., za vrijeme svečanog koncerta za internacionalnu nagradu »Leonardo« koju dodjeljuje talijanski ICE /Istituto Commercio Estero/. I maestro Morricone je bio strastveni navijač Rome pa smo često pričali i o nogometu. Bio je veliki poznavalac nogometa, znao je i za Fiumana, velikog centarfora Rodolfa Volka, koji je bio slavni golgeter ekipe Rome čiji je rekord srušio tek kasnije Toti.

S orkestrom ste proputovali cijeli svijet. Gdje vam se najviše svidjelo?

– Najljepše mi je bilo u Australiji. Tamo vlada posebna mirnoća i ljubaznost među ljudima. Klima je nevjerojatna pa priroda daje obilje plodova. Oduševili su me entuzijazmom i Kinezi. Kad smo u Pekingu počeli svirati Beethovenovu »Petu simfoniju«, pubilka je već nakon nekoliko taktova zapljeskala kad je prepoznala djelo.

Rijeka preuzak prostor

Kazali ste i kako vam je Rijeka bila preuzak prostor, ali i kako ste pobjegli što dalje da se slučajno ne biste vratili. Zašto i kako ste odabrali baš Rim?

– Rim je važan glazbeni centar. Nije nebitno i to što sam rođen 22. studenoga, a to je dan svete Cecilije, zaštitnice glazbenika. U Rimu je bio i orkestar tog imena. Moram vam otkriti kako sam već kao klinac u šali znao kazati kako ću ja finiti u Sv. Ceciliji. I na kraju, kako sam već priznao, da sam bliže ostao Rijeci, vjerojatno bih se odmah vratio.

Vaša je supruga bila prva generacija diplomiranih medicinara. Oboje ste morali zasukati rukave na tuđem, nepoznatom teritoriju. Je li bilo teško?

– Početkom 1973. otišao sam sa suprugom i djecom u Rim. Počeci su bili dosta teški. Supruga Desanka Rašković je morala nostrificirati riječku sveučilišnu medicinsku diplomu i to je obavila dodatnim ispitima i diplomskom radnjom u Sieni. Danas je u mirovini, ali bila je vrlo uspješna liječnica, specijalistica dermatologije. Bila je ujedno prva žena koja je postala primarijus u najpoznatijem talijanskom rimskom institutu IDI. Uz glazbu i ljubav prema našem poslu uspjeli smo nadvladati sve teškoće i uživati u životu.

Volim nastupe na MIK-u

Iako ste klasičar, nikad se niste libili zasvirati dionicu i otpjevati u baladi. Sudjelovali ste gotovo na svakom MIK-u?

– Posebno cijenim i volim nastupe na MIK-u. Zbilja je poseban festival i sjajno ga vodi moj prijatelj i vrsni glazbenik Andrej Baša. Tu je i sve važniji Čansonfest u Kastvu, gdje mi je iznimno drago sudjelovati kao kantautor i kao instrumentalist uz Aleksandra Valenčića. Svakako bih spomenuo i portoroški festival MMS (Melodije morja in sonca), gdje smo 2015. u duetu sa Sabrinom Hebiri dobili prvu nagradu stručnog žirija za najbolju pjesmu »Innamorarsi di te« za koju sam napisao glazbu i tekst, a Aleksandar Valenčić dobio je nagradu za najbolji aranžman.

Već sam kao dječak sudjelovao na MIK-u s Radojkom Šverko 1968. Imao sam sastav Los Amigos s bratom Giuseppeom, sestrom Milli i prijateljem Sergiom Vosillom. Posložili smo prvi sastav Los Amigos i svirali smo cijelo ljeto ‘64. u hotelu Praha u Oštrom u Kraljevici. Kasnije su sestra i Sergio otišli na studij, a sastav se održao uz mene i brata te nove pridošle članove pa smo se preimenovali u Rondo. Prvi put na MIK-u sam sudjelovao kao pjevač i autor s pjesmom »Ča će reć« u duetu s Radojkom Šverko. Kasnije sam uglazbio stihove Gervaisove pjesme »Tri nonice« koju je pjevala Nevia Rigutto.

Moram primijetiti da su vas često »gurnuli« u duete s vrlo talentiranim i lijepim damama poput Sabrine Hebiri, Martine Majerle, Nevie Rigutto, Radojke Šverko, Karin Kuljanić. Kao i vašom sestrom Milli te vašom nećakinjom Miriam Monicom…

– Dobro kažete, sve su to vrlo talentirane i lijepe dame, a ja ću dodati i lijepe osobe, što vrlo često ide zajedno. Uostalom, uvjeren sam kako ljepota spašava svijet.

Jeste li se poželjeli vratiti u Rijeku, planirate li to?

– Ma kako ne! Svi se šale kad me vide u Rijeci i pitaju: »Što, još si tu?«, a ja odgovaram: »Ne, opet sam tu«. (smijeh). Često dolazim u Rijeku i šećem po Korzu. Najradije popijem kavu s prijateljima u kafeu Jedinica vlasnika nekadašnjeg slavnog vratara i reprezentativca Jugoslavije Maura Ravnića. Tamo sretnem nogometaše Rijeke, što je prekrasno! Priča se o nogometu i glazbi, što ljepše za poželjeti. Zbog svega toga šaljem topli zagrljaj svim Riječanima da svi zajedno budemo ponosni na naš grad i ono što on predstavlja. Ukratko, pensiamo positivo (mislimo pozitivno) i volim vas sve.

Suradnja s HNK-om »Zajc«

Surađivali ste i s HNK-om »Zajc«. Jesu li vam možda nekad ponudili neku ozbiljniju suradnju?

– Surađivao sam često s orkestorm kazališta. Za vrijeme intendantice Nade Matošević nastupao sam kao solist na violi u duetu s violinistom Vincenzom Bologneseom te uz pratnju orkestra na koncertu »Duo concentrante«, Mozartovom remek-djelu. Još je tu i Miletićev »Concerto grosso«, koji sam izveo uz pratnju riječkog gudačkog orkestra pod ravnanjem dirigentice Nade Matošević.

Obitelj zaljubljena u Rijeku

Jeste li djeci prenijeli svoju ljubav prema Rijeci?

– Moja kći Stefania rođena je u Rijeci, a danas radi kao glavna urednica televizijske emisije »Agora’« na Rai 3. Moj pokojni sin Giovanni/Nino također je rođen u Rijeci, a bio je teniski prvak regije Lazio do 18 godina. Kao inženjer je potpisao projekt za izgradnju pješačkog mosta u Rimu blizu Colossea, preko puta ulice Via degli Annibaldi. Oboje su od malena ludili za Rijekom, a ljubav traje do danas. Proveli smo divnih zajedničkih ljeta i prigoda u Rijeci, družili se s krasnim ljudima i prijateljima što činimo i danas.