Netflix

Solidan krimić snježne gotičke atmosfere. Gledali smo film “Blijedo plavo oko” prema romanu Louisa Bayarda

Ervin Pavleković

Foto Netflix

Foto Netflix

Režiju i scenarij filma potpisuje Scott Cooper koji je ovu detektivsku krimi priču smještenu u New York adaptirao prema Bayardovom istoimenom romanu. Donosi priču iz 1830. godine na čelu s oskarovcem Christianom Baleom



U Netflixovoj hiperprodukciji, dakle svemu i svačemu što ta »streaming« platforma izbaci, nađe se i pokoji naslov vrijedan spomena, a jedan takav je i »The Pale Blue Eye/Blijedo plavo oko« koji se našao u odabranim kinima krajem prošle godine, a pred koji dan izašao je i na toj platformi.


Film je snimljen prema istoimenome romanu Louisa Bayarda iz 2006. godine, a donosi priču smještenu u 1830-e godine na čelu s oskarovcem Christianom Baleom.


Režiju i scenarij filma potpisuje Scott Cooper (»Crazy Heart«, »Out Of The Furnace«, »Black Mass« i »Hostiles«, »Antlers«), koji je ovu detektivsku krimipriču smještenu u New York adaptirao prema Bayardovom istoimenom romanu.




Redatelj Cooper i glumac Bale ranije su surađivali na dvama filmovima, onome »Čelična pravda«/»Out Of The Furnace« iz 2013. i »Svi smo neprijatelji«/»Hostile« iz 2017. godine, od kojih je prvi kriminalistički triler, dok je drugi vestern drama.


U glavnim su ulogama Christian Bale, Harry Melling, Gillian Anderson, Lucy Boynton, Charlotte Gainsbourg, Toby Jones, Harry Lawtey, Simon McBurney, Timothy Spall, Joey Brooks i Robert Duvall, koji se pojavljuje u manjoj ulozi.


»Slow burn« triler


Radnja filma smještena je u 1830. godinu u New York, u West Point, u zimsko vrijeme, kad nakon ubojstva mladog kadeta kojem je potom odstranjeno srce, vodstvo te akademije za pomoć moli detektiva Augustusa Landora (Bale).


U njegovoj će mu istrazi u kojoj je svaka riječ bitna, kao i, saznat ćemo, čak i pogled, pomoći kadet Edgar Allan Poe (Harry Melling) koji je u najmanju ruku neobičan, a s obzirom na ime, jasno je kako gaji ljubav prema poeziji. Jedno ubojstvo vodi drugome, zatim trećemu, da bi na kraju priča dobila šokantan rasplet i neočekivan završetak.


Foto Netflix


S obzirom na radnju filma, žanrovski ga možemo odrediti kao »slow burn« kriminalistički triler, onaj koji nosi određene obrasce drame i misterije, pa je tako naracija linearno-progresivna s pokojom analepsom, vraćanjem u prošlost, koja se javlja u kakvim snoviđenjima ili sjećanju, no ona sporoga ritma koji je u prvome dijelu filma posebno retardiran, da bi kasnije (za)dobio na brzini.


S obzirom na takvo žanrovsko određenje filma u kojem vlada misterija koja se stvorila oko slučaja ubojstava, jasno je da priča ima dobro uklopljenje »suspense« elemente koji gledatelja intencijski odvode na put sumnje u jednome smjeru, dok krimi zagonetka leži u nečem posve drugom što se, istina, da naslutiti, no ipak se ne dogodi.


U tom smislu, kad govorimo o ritmu i intenzitetu, treba reći i da on nije posve ujednačen jer u prvome dijelu filma nedostaje dramaturške napetosti, pa taj cijeli dio, iako se radi o rješavanju zločina i ubojstvima koja se nižu, ostavlja dojam kao da se radi o kakvoj drami.


Simbolika plave boje


Tom osjećaju sporosti pridonosi i vizualni segment filma koji je posebno naglašen pa fotografija Masanobua Takanayagija daje dojam neprestane bjeline, magle i zaglušenoga, što je u suglasju s misterioznim događajima i samom pričom koja gledatelja odvodi na putovanje sjene sumnje koja se nadvila nad kolektivom akademije.


Fotografiju notiranu daškom sepijastog plavetnila većinski, posebice u prvome dijelu filma, čine snijegom prekriveni eksterijeri koji su kontrapunktirani uniformama kadeta plave boje, plavetnilom neba i vode te haljinama ženskih likova, šarenijih i življih boja.


U tom smislu, možemo reći da plava boja nosi određenu simboliku, jer osim plave boje uniforma i prirode, tu simboliku čine i, što i sam naslov filma sugerira, plave oči, a kao što se može vidjeti, tim plavetnilom šarenica ne ističe se samo jedan lik, pa film ostavlja taj segment na promišljanje.


Simbolika je postojana i primjetna i u motivu srca koje je izvađeno iz ubijenih, a kao što i sam Poe kaže, srce je simbol ili nije ništa; iako je izvaditi čovjeku srce grešan čin, tko je prikladniji za to osim – pjesnika.


Kamera je s obzirom na projicirano vrijeme radnje i s obzirom na ritam prikladna, prati često likove u planovima kamere do prsa, s leđa, u krupnim planovima ističući facijalne ekspresije likova, a posebno se ističu planovi polutotala koji generiraju ulogu prirode u kontekstu događajnosti te raspoloženja likova.


Također valja istaknuti i nekoliko kutova kamere iz gornjeg rakursa/panoramski koji opet intencijski postuliraju likove u okviru ambijenta i same radnje.


Kostimografski i scenografski precizan, film izvrsno pronosi gotičku atmosferu, a likovi svojim docrtavanjima neobičnog i zagonetnog podcrtavaju (ne)prozirnost vela misterije.


Glumačke kreacije


Lik Augustusa Landora, Christian Bale donio je vrlo dobro, suptilno portretirajući i podjednako dobro sjenku sumnje, strogoću, odrješitost i pronicljivost, kao i trenutke izražavanja emocija i otkrivanje svoje ranjivosti i svoje traume.


Također, lik Edgara Allana Poea izvrsno tumači Harry Melling čija je fizionomija lica uz minuciozno portretiranje unutrašnjih stanja svakako pridonijela zagonetnosti, gdjekad lucidnosti i pronicljivosti njegova lika, kao i atmosferi začudnoga koja na trenutke probija na površinu.


Foto Netflix


Odnos Landora i Poea ocrtan je u ne uvijek pravocrtnoj liniji otac-sin, ili uvjetno rečeno učitelj-učenik, u kojem oba lika ravnopravno presijecaju težinu misterije, da bi jedan od njih stavio točku na i i/ili napravio onaj posve neočekivan kirurški rez kojim je raspleo klupko događaja.


U gestikulaciji svojih promišljanja oba su lika sugestivna, no Poeov lik je za nijansu više, zbog zagonetnosti, intelekta, poetskoga obola naglašenog u recitacijama, pa i gdjekad u križ pogleda koji, što se samog lika tiče, poentira više i dublje, odnosno introspektivno i misteriozno.


Kad govorimo o glumačkim kreacijama, valja spomenuti i izvrsnu Gillian Anderson koja, slično kao i portretiranjem Thatcher u »The Crown«, uvijek iznenadi mogućnošću svoje transformacije, a u ovome je filmu, uz Mellinga, svojim tumačenjem lika pokušala zaintrigirati gledatelja i (pre)usmjeriti fokus sumnje.


Lik Edgara Allana Poea izvrsno se uklopio u samu radnju zbog prirode svoje neobičnosti, intelekta, fantazija i sklonosti poetskome, kao i propitivanju zbiljskoga, pa je iz ove životne lekcije lika Poea, njegove tragične spoznaje, danoga povjerenja i zareza na njegovu srcu moguće izvesti pjesnikovu kasniju motiviranost i uzrok/način djelovanja/promišljanja.


Kombinacijom fikcije i fakcije, odnosno korištenjem stvarne povijesne osobe koja i jest boravila nešto više od pola godine u West Pointu, dana je skica pretpovijesti djelovanja velikana književnosti koji nije prestao biti predmet zanimanja, ni struke niti javnosti.


Neočekivano i okultno


Film »The Pale Blue Eye« solidan je kriminalistički triler snježne gotičke atmosfere koja je u suglasju s misterijom slučajeva ubojstva koji nas odvode na put neočekivanoga i okultnoga.


O složenosti slučaja i klupku misterija najbolje svjedoči i obrat na samome kraju filma koji uspijeva iznenaditi gledatelja i propitati odnos Landor-Poe, a na uopćenoj razini taj je kraj, razrješenje, još jedno skretanje pažnje na očinstvo, neizmjernu ljubav prema djeci, količinu tereta koju smo spremni podnijeti za nekoga koga volimo, kao i pokazatelj da se u neke strune ne smije dirati.


Iako je osveta čin kojim ne rješavamo traumu i koji nas ne oslobađa kakva tereta, u ovome slučaju film pokazuje da osveta ipak služi kao barem mali nadomjestak zadovoljštini, kao i to da je pravda neizbježna, a ruka pravde sustigne u bilo kojem obliku, prije ili kasnije, kao i fatum.