Pravu poslasticu za ljubitelje jednog od najboljih pisaca u povijesti pisane riječi objavila je kostrenska Lektira. Riječ je o knjizi naslovljenoj »Zajednica hulja«, koju ni bolji poznavatelji ne bi mogli atribuirati Franzu Kafki, s obzirom na to da u ovakvom obliku i pod ovim naslovom nikada i nigdje nije objavljena.

Naime u knjizi zainteresirani čitatelj može pronaći priče i zapise ovog genijalca iznimno nesigurna u vlasite sposobnosti, od kojih neke nikada nisu objavljene u prijevodu na hrvatski, ili su pak teško dostupne u starim prijevodima.

U tom smislu valja podsjetiti na činjenicu da su ove priče prije svega neobjavljene za Kafkina života, kao uostalom i veći dio sada dostupnog njegova opusa.

Kako to lijepo kaže predgovornica knjizi Milka Car, u činjenici da taj mali broj objavljenih njegovih djela za njegova života nije naišao na bogznakakav uspjeh, kritičarski ili čitateljski, moguće je tražiti i njegovu nevoljkost da dovrši, ili objavi svoje romane.

Podsjetiti ovdje valja na to da je Kafka oporučno priznao samo svoja objavljena djela, a ostavio svome prijatelju Maxu Brodu neobjavljena, među kojima i ključne romane »Proces«, »Dvorac« i »Amerika«.

Može se, naravno, kao što se to u brojnim prigodama i činilo, razmatrati zašto je Kafka izabrao baš Broda, osvjedočena ljubitelja i promotora Kafkine književnosti i za Kafkina života, kao onoga tko je zadužen uskratiti svijetu njegovo pismo, no činjenica jest da ga Brod nije poslušao, nasreću, kao što je činjenica, nažalost, i to da su neki njegovi urednički zahvati u tekstove, kao i neka njegova tumačenja, napravili štetu koja je godinama kasnije popravljana.

Etičko pitanje

Zanimljivost je u svemu tome, dakle, i to da s jedne strane imamo golemu Kafkinu nesigurnost u vlastito napisano, iako je pisanje za njega bilo disanje, a s druge je taj ludi odjek njegova djela, koje i danas rezonira i utječe na neke najvažnije pisce, poput nevjerojatnog Mađara Laszla Krasnahorkaija.

A s tim ludim odjekom ide i golema želja da se pročita, odnosno objavi, baš sve što je Kafka ikad napisao. Naravno, uvijek se pritom može, i mora, postaviti i etičko pitanje: koliko je moralno objaviti neuređenu skicu, nabačaj na margini ili tek konstruiranje koncepta koji bi jednom tek trebao postati priča.

No u vezi s Kafkom valja biti realan; da se tražilo moralnu konzekventnost, mi danas nikad ne bismo čitali ni »Proces«, ni »Dvorac«, ni »Ameriku«. Naravno, svaki pisac dobro zna što bi za njega značilo objavljivanje svih njegovih škrabotina koje je učinio, i često nekritičko objavljivanje zapisa nekoga pisca ne učini najbolje njegovu autoru.

Recimo onako kako se to dogodilo u slučaju genijalne Lucije Berlin, čije postumno objavljene priče u knjizi »Večer u raju« nisu ujednačeno dobre kao one u »Priručniku za spremačice«, iako je i potonja knjiga, u ovom obliku i pod ovim naslovom, objavljena poslije autoričine smrti.

No »Večer u raju« izdavački je pokušaj financijskog kapitaliziranja uspjeha koji je polučio »Priručnik«, a koji autorica nažalost nije doživjela.

No naravno, svakom pasioniranom čitatelju nekoga autora neće smetati ako u nekom objavljenom tekstu on i nije na najvišoj razini; uvid u razmišljanje, način na koji pisac gradi svoj tekst i o njemu promišlja, iznimno je poticajno, pa u etičkom klatnu objaviti ili ne objaviti neuređenu skicu, kod ovog će čitatelja presuditi ipak objavljivanje.

Rariteti

Tako je i kod Kafke; ako među ovim pričama koje imamo priliku čitati u »Zajednici hulja« ima i priča koje nas neće oduševiti onako kako nas oduševljavaju Kafkina najbolja djela, ono što iz njih zrači, pa i kad su, dakle, nešto slabije od ostatka, ta je luda Kafkina lakoća pisanja, prividna jednostavnost izricanja kompleksnih koncepata, za koje na trenutak možda možemo pomisliti da smo ih »uhvatili«, ali nam zapravo cijelo vrijeme pametno izmiču.

Logika sna, koju nalazimo u njegovu djelu, i koja njegovo djelo ostavlja otvoreno tumačenjima i čini, uz ostale Kafkine posebnosti, ovoga pisca unikatnim proizvodom, i u ovoj će knjizi naći svoje ovjerovljenje.

A kao što kaže urednička napomena, okosnicu ovoga izdanja čine pripovijetke koje nikada nisu prevedene na hrvatski, a mnoge od njih i na svjetskoj razini spadaju u raritete.

To su: »Prizori iz obrane imanja«, »Na čemu počiva tvoja moć«, »Borba ruku«, »Nove lampe«, »Zajednica hulja«, »To je mandat«, »Mač«, »Bio je to politički skup…«, »Volio sam djevojku…«, »Veslao sam po jezeru…«, »Borim se…« i druge.

Drugi dio izdanja sastoji se, pak, od novog prijevoda pripovijedaka koje su već bile prevedene na hrvatski, ali su teško dostupne, kao što su: »Jazbina«, ovdje naslovljena »Zdanje«, »Gradeći Kineski zid«, »Šutnja sirena«, »Strvinar«, »Zvrk«. Treći i posljednji dio izdanja čini izbor od oko 80 aforizama, koji dosad također nikada nisu prevedeni na hrvatski, kaže blurb.

Urednik izdanja je Valter Lisica, a izbor, prijevod i pogovor načinio je Damjan Francetić. On u pogovoru objašnjava neke kote svoga pristupa po pitanju prijevoda, nalazeći ga više na strani poštovanja Kafkinih originalnih rješenja, barem onda kada su u duhu hrvatskog jezika.

Naime Francetić spominje Milana Kunderu kao jednog od velikih kritičara intervencija u Kafkino pismo, »peglanja« njegova osebujna stila, dugačkih rečenica, začudne interpunkcije, ponavljanja istih riječi…

S druge strane, spominje i činjenicu da su djela objavljena za njegova života, pa time i ovjerovljena, imala, primjerice, unešto drukčiju, konvencionalniju interpunkciju nego što se moglo naći u rukopisu, pa to slijepo poštovanje originalne interpunkcije, one iz rukopisa, nije nužno najbolje.

Tim više što interpunkcija drukčije funkcionira u njemačkom, na kojem je Kafka pisao, i u hrvatskom jeziku. Francetić se, kako kaže, zbog svega toga trudio postići tečnost teksta, a ako ne bi mogao naći srednji put između »ljepote« prijevoda i vjernosti izvorniku, težište je uglavnom stavljao na vjernost.

Nedovršenost kao pravilo

Namjera, pak, njega kao izbornika bila je ponuditi tekstove koji dosad ili nisu prevedeni na hrvatski ili još ne ulaze ni u standardna izdanja na njemačkom i engleskom govornom području.

– Namjera je ovog izbora hrvatskom čitateljstvu pružiti zanimljive i koliko je moguće zaokružene tekstove iz Kafkine ostavštine koje ono dosad nije imalo prilike čitati.

Međutim, nedovršenost je kod Kafke pravilo, a ne iznimka – sva tri romana su mu sasvim nedovršena, kao i većina pripovijedaka – pa to vrijedi i za ovo izdanje. Neki su tekstovi dovršeni, kod nekih nije sigurno jesu li ili nisu, neki po svemu sudeći nisu, ali imaju određenu unutarnju zaokruženost, a neki su pak sasvim nedovršeni, čak se i prekidaju usred rečenice.

No upravo su neki od nedovršenih tekstova istinski biseri koje bi bilo šteta ne uključiti u izbor samo iz toga razloga – kaže u pogovoru Francetić.

Valja konačno reći i to da će čitatelj »Zajednice hulja« moći, osim uvida u to kako je Kafka pisao, i to u etapama (ne)dovršenosti, vidjeti i kako je crtao; knjiga je, naime, opremljena njegovim crtežima, također pronađenima u ostavštini.