Hrvatski književnik

Razgovarali smo sa Zoranom Ferićem: ‘Uvjeren sam da je posao literature da pokaže nijanse, ne stereotip’

Marinko Krmpotić

Foto Arhiva/NL

Foto Arhiva/NL

Mislim da je žudnja sredovječnog muškarca za mladom djevojkom nešto što se, kao, samo po sebi razumije. Ali, zapravo je stereotip koji ništa ne govori ni o muškarcu ni o djevojci. To je gotovo na razini trača ili vica



ZAGREB – Nepune dvije godine nakon odličnog autobiografskog romana »Putujuće kazalište« ugledni hrvatski književnik Zoran Ferić objavio je novu knjigu, kratki roman »Dok prelaziš rijeku«. Naslov romana ima blisku vezu s čuvenim romanom Marguerite Duras, romanom »Ljubavnik«, a veza s tom književnicom nije samo u naslovu, već i u temi. Naime, Ferić nam predočava kratku jednogodišnju žestoku ljubavnu vezu između 53-godišnjeg uspješnog hrvatskog književnika te 21,5 godina stare studentice likovne umjetnosti. Naravno, razgovor počinjemo pitanjem zašto se okrenuo temi ljubavne veze starijeg muškarca i mlade djevojke?


– Recimo da se vraćam temi koju sam obradio prije petnaestak godina u romanu »Djeca Patrasa« koji je izašao u biblioteci »Premiera« Jutarnjeg lista. Bio je to roman o jednoj nedozvoljenoj vezi između profesora i sedamnaestogodišnje učenice koja se odvija na maturalnom putovanju u Grčku. U to vrijeme roman nije izazvao neki ozbiljniji društveni interes, a pogotovo nije u javnosti smatran nečim jako skandaloznim. Bila je to doista nedopuštena ljubavna veza iz dvaju razloga: prvo zato što se radilo o odnosu četrdesetogodišnjeg muškarca i maloljetne djevojke, i drugo, zato što joj je on bio profesor. Ni tada mi nije bilo u interesu skandalizirati čitatelje, pogotovo ne mlađe čitatelje, ali sam htio ispričati neobičnu ljubavnu priču s nekom vrstom inverzije u godinama. Ironične inverzije, ja bih rekao, na štetu tog muškarca jer, iako on ima četrdeset i profesor je, pa bi trebao biti zreliji i racionalniji, on je djetinjastiji od svoje sadamnaestogodišnje učenice. Jako mi se sviđa roman Maxa Frischa »Homo Faber« i htio sam napisati suvremeniju verziju takve priče.





Budući da je od tada prošlo više od petnaest godina i društvena klima se potpuno izmijenila, pomislio sam kako bi se danas uklopila jedna takva ljubavna priča s velikom razlikom u godinama, čak i ako djevojka nije maloljetna pa ne postoji taj tip zazora. Osim toga, intrigiralo me napisati sličnu priču kao onu iz romana »Ljubavnik« Marguerite Duras, ali iz muške perspektive. Društvene norme su se u tom smislu sasvim sigurno postrožile, danas je puno više toga neprimjereno nego što je bilo prije petnaest godina i to mi je bilo intrigantno.


Kazalište marioneta


Uz klasike koji su obrađivali ovu temu (Nabokov, M. Duras, koju i spominjete), njoj se okreću i noviji autori poput Vanesse Springora ili Marieke Lucas Rijneveld. Otkud taj, čini mi se, narasli interes?


– Ako postoji neki takav narasli interes, on je vjerojatno izazvan upravo ovim o čemu govorim – željom da se opiše odnos društvenih normi prema nekoj ljubavnoj vezi, ili traumatičnoj ljubavnoj vezi, ovisi iz kojeg se kuta ili lika priča spomenuta priča. Međutim, čini mi se da tri ili četiri romana koji se objavljuju u svijetu u kojem se godišnje pojavljuje tisuće romana, ne mogu svjedočiti o nekom naraslom trendu. Ipak, činjenica je da se današnji društveni okvir – i na desnom i na lijevom spektru – odnosi prema ljubavnim pričama i erotici daleko restriktivnije nego što je to bilo prije samo jednog desetljeća. I to može motivirati autorice i autore.


Priča koju ste čitatelju ponudili, kao i likovi, posebno glavni lik, tražili su i jedan – u odnosu na vašu raniju književnost – drukčiji pristup. Lik uspješnog pisca je – moj je dojam – introvertiraniji i kompleksniji od niza vaših ranije stvorenih likova. Je li to zatijevalo i bitnu promjenu u stilu i načinu izražavanja, općenito u pristupu pisanju?


– Ne čini mi se ovaj moj lik specijalno introvertiranim jer, konačno, priča ovu priču sa svim sočnim i strašnim detaljima. Na neki je način priča i protiv sebe, iskreno i s određenim osjećajem bola. Njegova je priča, osim što je ljubavna i strastvena, istovremeno i neka vrsta samooptužbe. To je čovjek koji iza sebe ima i ljubavni i erotski život kojim nije zadovoljan, od kojega nastoji pobjeći, pomladiti se ili ponovo roditi. U tom smislu možemo govoriti o njegovoj kompleksnosti ili proturječjima. S jedne strane želi pobjeći od sebe i svojih seksualnih preferencija, a s druge neka snažna sila ga ponovo gura u to. Vjerujem da ne postoji u čovjeku nešto jače nego što je erotska sila, sirovi nagon koji svom silinom traži zadovoljenje, a kad se to konačno dogodi, kreće grižnja savjesti i suicidalne misli. Moj se prethodni roman zove »Putujuće kazalište« i jednim dijelom stvarno i govori o kazalištu. I na ovaj tekst možda možemo primijeniti takav naslov, ali u ovim smislu to je kazalište marioneta, a likovi su marionete svojih demona kojima uzaludno nastoje pobjeći. Vole se i muče istovremeno. I to se ne svodi samo na njihove stvarne sadomazohističke seksualne preferencije, nego i na čitav njihov odnos. A te kontroverze glavnog lika, činilo mi se, treba izraziti i jednim grčevitim, zgusnutim i zapravo poetskim stilom. Pustiti da za njega govori i struktura rečenice i ritam.


Dvojake reakcije


Nedvojbeno je da roman govori o ljubavi – ljubavi kojoj se i Bogovi smiju, kako kaže vaš lik, a sličan stav zauzima i društvo. Ima li tu naznaka licemjerja. Jer, koji to zreliji muškarac ne bi poželio vezu s mladom djevojkom?


– Mislim da je ta žudnja sredovječnog muškarca za mladom djevojkom nešto što se, kao, samo po sebi razumije. Ali, zapravo je stereotip koji ništa ne govori ni o muškarcu ni o djevojci. To je gotovo na razini trača ili vica. Možda možemo reći da sredovječni muškarac želi seks s mlađim djevojkama, ali ne i vezu. Međutim, uvjeren sam da većina muškaraca srednjih godina nisu manijaci sa satirskim kompleksom, nego ljudi sa svojim kompleksnim željama i žudnjama, ali i strahovima. Dobar dio mojih prijatelja takva veza bi užasavala, došla bi do izražaja njihova nesigurnost, strah, sve moguće komplikacije koje podrazumijeva takva veza. Govorimo dakle o vezi, a ne o prolaznom seksu. A možda bi ih najviše od toga odbijao taj sukob generacija koji se realizira kao poputbina takvih odnosa, a prilično je prisutan i kod mojih likova. Oni definitivno, svatko od njih, pripadaju svojem vremenu, svjetonazorno se razlikuju, pa i sukobljavaju, a opet postoji i snažna emocionalna povezanost. To je igra toplog i hladnog, užitka i boli, čak i straha i privlačnosti.


Uvjeren sam da je posao literature danas da nam pokaže nijanse, ne stereotip, ne crno-bijeli svijet, nego čitav spektar boja između tih dviju neboja. A to je moguće samo individualizacijom i karaktera i situacije, izmicanjem od simplifikacija koje su preduvjet za stereotipe.


Kakve bi mogle biti reakcije – možda ih već i ima? – na onaj dio njihove veze preblizak nasilju i elementima sadomazohizma?


– Zanimljivo mi je da su reakcije dvojake i da se dosadašnja recepcija ovoga romana svodi na proturječnosti. Neke ljude koji su pročitali roman to skandalizira, kao što bi ih skandalizirala bilo koja sadomazohistička veza, čak i kad se ne radi o tridesetogodišnjoj razlici u godinama. Čini mi se da takva publika te veze doživljava kao nešto nestvarno. Pogotovo zato što je naša seksualnost vrlo osjetljiva biljka, svašta je može povrijediti ili čak usahnuti. A osoba koja apsolutno ne osjeća takve seksualne porive, a k tome ima i neke religijske ili samo građanske inhibicije, čiji se osjećaj za doličnost time vrijeđa, zapravo teško može uistinu povjerovati da nekoga to uzbuđuje, ili da neki ljudi tako žive. Tu se događa zapravo taj temeljiti nesporazum, pa takvi čitatelji često sadomazohističke scene smatraju nepotrebnim iživljavanjem, pustom željom za šokiranjem i likovi im odmah djeluju neuvjerljivo, pretjerano i, budući da se ne mogu povezati, nezanimljivo. Imaju apsolutno pravo na svoj stav i želudac. S druge strane, postoje ljudi koji doista tako žive, ili imaju punu svijest o tome da drugi takvo žive, to su oni otvoreni svakakvim kombinacijama i za njih ova veza nije ništa skandalozno, čak je zapravo nešto obično. Pišući, nadao sam se takvim čitateljima, koji na fonu tih seksualnih preferencija onda iščitavaju specifičnosti i kompleksnost jednog odnosa koji se ne tiče samo dvoje ljudi u komornom romanu, nego i šireg društvenog konteksta.


Kakve su do sada reakcije na roman?


– Do sada je izašla samo kritika Jagne Pogačnik u Best book ekspresu i vaša u Novom listu. Obje su pozitivne, a kakva će biti recepcija, vidjet ćemo, ali mislim da će u ovom slučaju mišljenja biti vrlo podijeljena, možda izraženije nego u slučaju mojih prethodnih romana.


Roman koji bih htio napisati


Što planirate dalje, radite li na nečemu novom?


– Imam dosta planova i već započetih projekata koje bi valjalo dovršiti, doduše ne znam kojim redom. U prvom redu, već nekoliko godina najavljujem zbirku priča s naslovom »Spiderman«, koja je prava zbirka priča, nikakav labavi roman, niti konceptualna zbirka. Priče iz te knjige nastajale su u posljednjih desetak godina, dosta njih već je objavljeno u različitim časopisima ili na portalima, ili čak unutar nekih zajedničkih knjiga. U tom smislu ona je dosta heterogena: ima postratnih priča, ljubavnih, socijalnih itd. Kanim se vratiti i romanu o pjesnikinji s Down sindromom, koja je odrastala u potpunoj izolaciji na jednom našem otoku, i profesorici defektologije koja će je posvojiti i pobrinuti se da njezina zbirka poezije izađe kao knjiga. Ideja tog romana je da je izolacija strašna i nehumana, naravno, ali i da otvoreno društvo i njegova inkluzivnost za drukčije kriju i svoje opasne zamke.


Roman koji bih svakako htio napisati, a na neki način se nastavlja na »Putujuće kazalište«, je i priča o mojoj teti Marijani koja je skoro čitav svoj radni vijek provela u Maroku, na kraljevskom dvoru kao haremski ginekolog, porodila i sadašnjeg kralja i mnoge članove marokanske kraljevske obitelji. Priča je to o Europljanki u za nju posve stranom svijetu, koja počinje šezdesetih godina poslije potresa u Skoplju jednim šokantnim telefonskim pozivom.