Da je glazba, njeno doživljavanje i vrednovanje prilično subjektivna stvar svjedoče i ovogodišnje liste najboljih albuma velikih svjetskih specijaliziranih glasila, online ili onih sve rjeđih što još izlaze u tiskanom izdanju.

Iako se služe istim jezikom, glazbeni ukus kritičara s dvije strane velike bare dodiruje se tek u nekoliko točaka ove godine. I dok postoji konsenzus da su američki izvođači Beyonce i Kendrick Lamar zaslužili ući na većinu lista najboljih i u Britaniji u SAD-u, pa onda i engleske debitantice Wet Leg, čak i glasila glazbene „opće prakse“ osim pobrojanih u malo se toga slažu. Navest ćemo samo nekoliko primjera. I dok je NME nehitoidni i komorno spori album Arctic Monkeysa „The Car“ proglasio albumom godine, ugledna američka glazbena glasila Rolling Stone i Spin nisu ga ni spomenuli. Ugledni engleski Mojo na prvo mjesto postavio je engleskog kantautora Michaela Heada, u Americi opet muk, nema glazbene novine ili portala koji ga je uvrstio na svoje liste. S druge pak strane, ni Mojo i još jedno englesko glasilo od formata, Uncut nisu uvrstili na svoju dugu listu od 75 najboljih albuma sunarodnjaka Harryja Stylesa, dok američki Rolling Stone očito cijeni njegov pop gurnuvši ga na visoko 5. mjesto.

Još jedna specifičnost, valjda po prvi put dogodilo se u Americi da se srednjestrujaški Rolling Stone i avangardni Pitchfork čiji urednici imaju uvijek najiščašeniji ukus, poklope u mišljenju tko ove godine zaslužuje titulu najboljeg albuma. I jedni i drugi odlučili su se za „svoju“ Beyonce…

Za primijetiti je da drugu godinu zaredom na listama najboljih nema veterana, velikana rocka. Tu i tamo, uglavnom na engleskim listama pojavljuje se Elvis Costello, ostali dinosauri kao da su izumrli. Ili ih više nitko ne shvaća za ozbiljno.

Lista u nastavku uklapa se u gore ispisanu priču, ona je osobni i nadasve subjektivni izbor. Možda ima boljih, svakako ima vrijednih albuma iz podžanrova koje potpisnik slabije „kopča“ poput hip-hopa i elektronike, vjerojatno i jednostavno preskočenih bisera…Ovo su albumi kojima se u prošloj godini autor ovog teksta najčešće i najradije vraćao na ponovno slušanje.

10. Pool Kids – Pool Kids

Dva dijela imena ovog benda nekako savršeno odgovora vremenu u kojem su izdali dva albuma, od kojih je recentni posebno intrigantan. Ove dvije djevojke i dva dečka su iz Floride, američke savezne države s uvjerljivo najviše bazena, čak 1,59 milijuna po statističkim podacima, i da, i još uvijek su klinci u svojim srednjim 20-im godinama. I teme su mladenačke, ali ne plitke, podsjećaju na to koliko je težak put do zrelosti, koliko zna biti grdo zaljubljivati se, prekidati i shvaćati to kao kraj svijeta, boriti se s nuspojavama poput bezvrijednosti i besmisla koje pak rađaju opasnija klinička stanja tjeskobe i depresije. Pool Kids su na ovom albumu stavili srce na stol, prolili javno svu žuč odrastanja.

Glazbeno, ono što su odsvirali podsjeća na prošlogodišnji album „Glow On“ baltimorskih Turnstile samo u žanrovski drugačijem okruženju. Nije njih kritika oduševljeno dočekala (samo zato) jer su isporučili melodijski uvjerljive stvari, nego jer su znalački ukrižali hardcore punk i elektroniku, što je rijetko tko prije njih i pokušao napraviti. Pool Kids bi mogli smjestiti komotno u emo rack, ne bi puno pogriješili, ali za ovu prilično začudnu glazbu potrebna je točnija definicija. Ukratko, Pool Kids miješaju čiste pop melodije, prog rock i math-rock. Malo karikirano, ali zvuče kao „mashup“ Muse i Due Lipe, ili još bolje kao križanac Taylor Swift i Toola. Sasvim dovoljno intrigantno da se ugura među najzanimljivije uratke u godini iza nas.

9. The Smile – A Light for Attracting Attention

Projekt The Smile upravo Thoma Yorkea i Jonnyja Greenwooda kao autorskog srca Radioheada ne treba možda gledati kao off projekt, glazbeni odmak ili nešto novo, već logični nastavak onog što su radili u matičnom bendu, ali sad bez tereta članova benda koji imaju problema s razumijevanjem glazbenog kozmosa autorskog para Yorke/Greenwood koji se očito razumiju savršeno.

Treći član tu je autorski irelevantan, ali taj čovjek Tom Skinner je donio nešto vještine i svježe krvi po pitanju ritma iz svijeta jazza kojem njegov matični bend Sons Of Kemet pripada. Njihov prvi album „A Light for Attracting Attention“ u tom smislu zvuči kao neka vrsta ventila da se vrate ponešto organskijem zvuku, da povežu stari, gitarski i melodični Radiohead s avangardnim, eksperimentalnim, ponekad atonalnim Radioheadom u posljednja dva desetljeća i nešto sitno godina. Radiohead su nakon „The Bends“ i djelomično „OK Computer“ uvijek zvučali smrtno ozbiljno, da ne kažemo tjeskobno. Iz nekog razloga „A Light for Attracting Attention“ zvuči opuštenije i manje pretenciozno negoli posljednja djela Yorkeovog i Greenwoodovog matičnog benda. U tom smislu, ovaj je album dobra prilika da oni, možda malo stariji ili manje zainteresirani poklonici indie glazbe koji su imali problema s razumijevanjem Radioheada nakon „OK Computera“, ponovno otkriju širinu glazbene genijalnosti dva ključna člana jednog od najbitinijih bendova u posljednja tri desetljeća.

8. Wet Leg – Wet Leg

Izgledalo je u početku kao dobar štos. Neobično ime benda, adrenalinska stvar o francuskoj stolici (Chaise Lounge), na kojoj se ne sjedi nego leži s par asocijacija nabijenih sexom, opušteni amaterski spot snimljen za 50 funti, pa onda par uglednijih zvijezda među kojima je i Iggy Pop koji javno nisu skrivali oduševljenje…, bilo je dovoljno da se samo nakon jedne pjesme dvije djevojke s kanalskog otoka Wight gleda s povećalom, da privuku pažnju milijunskog auditorija na YouTubeu i ostalim platformama i prometnu se u jednu od najzanimljivijih glazbenih pojava pandemijskog doba. Drugi singl „Wet Dream“ zaigrao je na sličnu kartu dvosmislenih seksualnih aluzija, ali otkrio i da „Chaise Lounge“ nije samo bljesak u kojem se sve poklopilo, da tu imamo posla s neobičnom lakoćom u stvaranju jednostavnih, ali efektnih i pamtljivih melodija. U svakom slučaju, album se očekivao s nestrpljenjem i potvrdio da početno oduševljenje nije bez osnova.

Wet Leg nisu čudo jednog hita, eponimni debitantski uradak neobično je konzistentan i ujednačeno kvalitetan set indie rock pjesama, da ne kažemo himni.

7. Fontaines DC – Skinty Fia

Čak i ako nemate posebni afinitet za ljude u crnom koji isporučuju uglavnom jednako tamnu glazbu turobne atmosfere na potezu od Joy Divisiona do Interpola ili Nationala, pa i ako vas uživo ne uvjere u svoju genijalnost kao što nisu potpisnika ovih redova na ovogodišnjem INmusic festivalu, treći album dublinskih prvaka post-punka s londonskom adresom je teško zaobići u užem izboru za najbolja ostvarenja godine. Ima u glazbi Fontaines DC nešto misteriozno privlačno. Čak i kad negdje oko sredine albuma naiđete na neki filler ili trenutak autorske prosječnosti („Bloomsday“, „The Copuple Across The Way“), ne možete se oteti dojmu da imate posla s nečim velikim i važnim. U najboljim trenucima Fontaines DC znaju i proizvesti zlokobno tmuran ugođaj (najbolji primjer naslovna „Skinty Fia“, „How Cold Love Is“), i zaplesati na rubu komercijalnog hita kao u iznimnim „Jackie Down The Line“ i „I Love You“.

Nema sumnje, sa „Skinty Fia“ Fontaines DC su dodatno narasli, i autorski i po značaju. Nešto u njihovom gardu, sposobnosti da se mijenjaju i napreduju, da naprave punokrvni hit, a da se to ne doimlje i ne zvuči kao kompromis, tjera na misao da su Fontaines DC u sličnoj situaciji kao njihovi sugrađani U2 u vrijeme izdavanje također trećeg albuma „War“. „Skinty Fia“ gotovo na nekoj podsvjesnoj razini sugerira da to nije vrhunac njihovog kreativnog i potencijalnog potencijala, već neka vrsta najave još većih stvari.

6. Yeah Yeah Yeahs – Cool It Down

Yeah Yeah Yeahs nikad nisu izdali loš album, a sad su nakon čak devet godina pauze ponovno izmislili sebe i daleko od prilično sirovog art-punka snimili ponajbolje djelo sad već više od dva desetljeća duge karijere. Karizmatična pjevačica Karen O nikad nije zvučala toplije, intimnije i mističnije. Već graciozna i grandiozno melodična uvodna „Spitting Of The Edge Of The World“ ukazuje da je „Cool It Down“ drugačija „zvijer“ od prethodnih uradaka. Na njoj upoznajemo zreliju i sofisticiraniju Karen O, nema u njoj više toliko duha i garda jedne Debbie Harry, ali zato ima jedne druge dive moderne glazbe, Kate Bush, za koju se svijet igrom slučaja ponovno zainteresirao u godini iza nas.

Njujorški bend ovdje znalački miješa izravnost prirodnog zvuka ritam sekcije i obilatijeg korištenja sintetsko/elektronskih zvukova klavijatura. U ekstremnim situacijama zvuče kao da Blondie sreću Alphaville ili A-ha iz njihovih najslavnijih dana, dobar je primjer stvar „Wolf“, a u najkonvencionalnijim ponovno pokazuju da nisu zaboravili napisati hit kao u klaviru „dramatiziranoj“ „Burning“, savršeno balansiranoj pjesmi po pitanju tiho-glasno dinamike. Generalno, „Cool It Down“ ima šmek sintesajzerima obojenih 80-ih, ali taj retro-moderni začin uopće ne odmaže na ovom zrelom i nadahnutom djelu.

5. Spoon – Lucifer On The Sofa

Ostaje nejasno na koju su foru Spoon sve ove godine (na okupu su već 30), i dalje ostali dobro čuvana tajna američkog rocka. Miljenici kritike od samih početaka uživaju tek kultni status (čitaj: sviraju u malim dvoranama i prodaju izdanja u skromnim brojkama), vjerojatno zato što im se nikad nije zalomio neki veći hit po kojem bi bili prepoznatljivi.

Uz činjenicu da nikad nisu posrnuli kvalitativno, niti se ravnali po trendovima, treba napomenuti da ovi momci iz Austina sviraju unikatnu melodičnu gitarsku indie glazbu u kojoj odzvanja i klasični rock i blues i alt-country, pa je priča o njihovom ograničenom komercijalnom dosegu još misterioznija. Ne znamo hoće li se stvari s posljednjim, desetim albumom promijeniti, no bez sumnje ovo je njihov najpristupačniji, najritmičniji, najdorađeniji i najraznovrsniji uradak, a da kvaliteta pjesama nije patila ni malo. Kad kažemo najpristupačniji to znači da će se u trenucima (The Devil & Mister Jones), približiti blue-eyed soulu ili čak pop glazbi (My Babe, Satellite), što je u ovom slučaju samo osvježenje, a ne znak slabosti ili predaje.

Spoon već dugo zaslužuju veću pažnju negoli je dobivaju, a poslije ovog izvrsnog seta pjesama sad se taj osjećaj čini još očitijim. Da se stvari u tom smislu ipak pokreću kazuje i činjenica da je „Lucifer On The Sofa“ donio bendu prvu nominaciju za nagradu Grammy u kategoriji najboljih rock albuma.

4. Michael Head – Dear Scott

Nekadašnji frontmen kultnih The Pale Fountains i Shack u javnim istupima ne krije da je od početka karijere svoju kreativnost ložio opijatima, odnosno kombinacijom više njih. Da nije bilo tako, možda neka njegova djela kao „HMS Fable“ Shacka, stvoren na heroinu, i ne bi bio tako epohalna. Ipak, u vrijeme izlaska spomenutog albuma 1999. skinuo se, pa se borio s alkoholom, pa mu je bilo dosadno i opet se navukao na „žuto“. No na čemu god bio, dvije su stvari kroz karijeru ostale konstantne: Head je periodično izdavao vrhunsku glazbu s upečatljivom lirikom i široj publici se živo fućkalo za to. Sad se pokazuje da mu inspiracije ne nedostaje i kad je čist već pet godina. Njegov novi album, naslova „Dear Scott“ (inspiriran ljubavnim pismima znamenitog američkog pisca F. Scotta Fitzgeralda), veličanstvena je demonstracija kreativne sile. Head sa svojim bendom svira božanski gitarski pop, prilično konvencionalan, da ne kažemo običan. Bio je i ostao indie rocker šansonjerskog srca. Ali, u toj konvencionalnosti kriju se nijanse koje čine razliku od konkurencije. Tu nema „fillera“ od pjesama, u svakoj se osjeća nadahnuće, Head je – između ostalog – vrlo ekspresivan pjevač koji melankoliju iz svojih stihova uvjerljivo vokalno prenosi preko svog sanjivog i toplog glasa.

Moglo se ove godine čuti artistički hrabrijih, energičnijih i avangradnijih albuma, ali srčanijih i „ljepših“ teško. Michael Head, najveći živući engleski kantautor, kako mu i dalje voli tepati engleski glazbeni tisak, isporučio je s „Dear Scott“ malo remek-djelo, nepatvorenu glazbenu ljepotu.

3. The Mars Volta – The Mars Volta

Nakon što su razmontirali vrlo uspješni At The Drive-In post-hardcore izričaja, gitarist i „umjetnički ravnatelj“ benda Omar Rodríguez-López i pjevač i tekstopisac Cedric Bixler-Zavala osnovali su bend u skladu sa svojim outfitom u to vrijeme. Naime, onako tanki ko šibice, u zvonaricama i uskim jeans jaknama, s mikrofonkama na glavi izgledali su kao da su prije pet minuta pobjegli s Woodstocka. Mars Volta kao bend je bio čudna biljka, kao da Led Zeppelin sreću King Crimson i onda se ta kombinacija ubrza za dvostruko. Njihov progresivni rock bio je brutalan, brz, kompliciran i divlji, no formula se nakon šest albuma izlizala i Omar i Cedric krenuli su svaki svojim putem. Trebalo im je skoro deset godina da se ponovno saberu i da pod istim imenom izađu s nečim kompletno drugačijim.

Ako su Mars Volta u neka stara vremena svirali moderni prog rock, sad su iz jednadžbe izbacili rock i ubacili pop. U odnosu na stare stvari, novi Mars Volta su baršunasto meki i fini, da ne kažemo nježni, s glazbom koja iako sačinjena od poznatih dijelova (zadržan je taj gard progresivne psihodelije umotan u čiste pop melodije, smiksani su zvukovi klasičnih instrumenata poput klavira, flaute sa zvukovima analognih sintića i čiste elektronike, primijenjen koji trik iz moderne R&B produkcije, i malo ekstenzivnije korišteni ritmovi iz latino-karipskog svijeta poput kumbije), kao cjelina je originalan glazbeni proizvod kojeg bi se prilično precizno moglo etiketirati kao progresivni pop. Kao da Santanu iz njegovih najkreativnijih dana početkom 70-ih ukrižamo s kasnijim elektronikom obilježenih albuma jednih TV On The Radio, ili još jednim genijalcima prog-popa, Tame Impalom.

Na savršeno razrađenu kompleksnost, odnosno začudnu širinu i slojevitost Rodríguez-Lópezovih glazbenih ideja, fluidne pop melodije u kojima ritam dominira nad gitarskim rifovima, nasjeda savršeno nevjerojatna vokalna ekspresija Cedrica Bixlera-Zavale, koji posebno ovim albumom potvrđuje da i dalje u modernoj glazbi nema mnogo pjevača koji se mogu usporediti sa tonovima koji proizvode njegove glasnice. Svaka čast hvaljenim Weekndu, Beyonce i Taylor Swift čije su (pop) albume mnoge američke publikacije stavile na sam vrh svojih lista, ali oni su iz perspektive potpisnika ovih redova „mala djeca“ naspram melodične grandioznosti posljednjeg dugosvirajućeg djela Mars Volte.

2. Jack White – Fear Of The Dawn

Od dva albuma koje je izdao bivši frontmen White Stripesa u ovoj godini, ovo je onaj eksperimentalniji, žešći, punokrvniji od običnijeg i ravnijeg „Entering Heaven Alive“. Jedan od najzanimljivijih ljudi na sceni i izvan nje u svjetskom rock’n’rollu današnjice dao si je „Fear Of The Dawn“ možda najviše oduška dosad, otpustio uzde kreativnosti i mašte do krajnjih granica.

White kao producent i multinstrumentalist koji je osim svoje gitare odgovoran i za sve ostale zvukove i bitove na albumu, spaja naizgled nespojive žanrove bešavno unutar jedne pjesme, s lakoćom i dječačkom razigranošću. Ono što bi se na papiru činilo kao loša ideja, u njegovoj stvarnosti se čini kao savršeno racionalan izbor. Jack White ne ruši granice između žanrova, on ih u svojim pjesmama jednostavno briše.
„Fear of The Dawn“ je najkompleksnija i najčudnija kolekcija pjesama njegove karijere, ali ujedno i jedna od najzabavnijih i najuzbudljivijih. Logika biološkog sata i praksa sugeriraju da veliki autori s vremenom uspore, smekšaju, vrate se korijenima. Rijetki su zapravo slučajevi da s godinama glazbenici stvaraju sve ekscentričniju glazbu. Jack White poput jednog Toma Waitsa sve hrabrije kroči tim neobičnim i naopakim putem. Skidamo mu kapu zbog toga do poda.

1. Yard Act – The Overload

Još jednom se potvrđuje izreka da ne pada jabuka daleko od stabla, ako je jabuka Leeds u ovom slučaju. Taj nam je engleski grad podario valjda politički najangažiraniji i u tom smislu najutjecajniji bend ikad Gang Of Four, a Yard Act kreću sličnim stopama. Najlakše bi ih se dalo smjestiti u ladicu post-punka, tvrđeg iako ne manje groovie od onog kakvog nam već dva desetljeća isporučuju Franz Ferdinand i mekšeg negoli od onog beskompromisnih Idlesa. Ali, ova četvorka u svojoj glazbi nosi dodanu vrijednost društvene angažiranosti.

Kad u nekom istovremeno čujete, uz gore spomenute bendove i The Fall, The Clash, The Streets, Sleaford Mods u glazbenom ili samo svjetonazorskom smislu, teško je ostati ravnodušan. Yard Act za početak, imaju stav o svijetu koji ih okružuje, nisu eskapisti, oni pripadaju redu bendova koji seciraju politički sustav i upiru prstom u krivce i na neki način su atavizam, rijetka vrsta u vremenu kad se gotovo zaboravilo na – uz zabavu – drugi važni motiv nastanka rock and roll glazbe. Buntovništvo, naime. Ali, „The Overload“ nije suhoparna politička demagogija i salonsko ljevičarsko popovanje, već mješavina ironije i cinizma, često s primjesama nadrealizma, obavijena velom privlačnog crnog humora i duhovitosti. Usput, uz svu oštrinu njihovog post-punka koji je pod utjecajem svega i svačega ali nikad to nikad ne zasjenjuje njihovu specifičnu osobnost, glazba koju su Yard Act smislili i autoritativno odsvirali je prije svega zabavna.

Na ovom debitantskom diskografskom iskoraku klasičnih hitova nema, ali potencijal je neosporan. Zaključna, najmekša i „najgroovie“ stvar na albumu, neodoljiva „100% Endurance“ sugerira da žanrovska crta nije zabetonirana na post-punku i da bi Yard Act mogao biti novi „next big thing“ britanske glazbe.

„The Overload“ sadržajno ima smisao, dubinu i intelektualnu oštrinu, a forma je takva da i bez tekstova nema niti jednog slabog ili dosadnog trenutka. Teško je tražiti nešto više od jednog albuma.