Likovni prikazi tzv. božićnog ciklusa, odnosno ciklusa Kristova djetinjstva, koji se vezuju uz značajne dogmatske definicije i crkvena učenja, javljaju se na samome početku kršćanske umjetnosti i najzornije pokazuju promjene koje su te teme doživjele tijekom povijesti kao i razlike između istočnih i zapadnih inačica istih motiva. Tako se, ikonografija Kristova rođenja, koja prati tekstove kanonskih evanđelja, oblikuje i pod utjecajem apokrifnih tekstova, pučkih vjerovanja, teoloških rasprava, mističnih vizija, pobožnosti, književnosti, teatra i drugih čimbenika. Već će se u ranokršćanskom razdoblju formirati tzv. bizantski tip Rođenja, u kojemu je Marija prikazana kako leži na slamnjači pružajući ruke prema novorođenom djetetu položenom u jasle, kojemu se klanjaju vol, magarac, anđeli i pastiri. U sceni se pojavljuje i žena (ili žene, Salome i Zelomi) koja kupa dijete, a što upućuje na priču o Salominoj nevjeri u Marijino djevičansko materinstvo te zvijezda koja obasjava događaj. To je klasičan prikaz koji će, u različitim varijantama, dominirati u umjetnosti Istoka i Zapada do 13. stoljeća i koji je dio šireg narativnoga ciklusa, kojemu se pridodaju i druge scene poput Navještenja, Pohođenja ili Vizitacije, Poklonstva kraljeva, Prikazanja u hramu, Obrezanja i drugih. Upravo takav prošireni ciklus nalazimo na pločama oltarne ograde iz crkve sv. Nediljice u Zadru, nastalima između 1030. i 1040. godine, a koje se čuvaju u Arheološkome muzeju u Zadru.

Na drugom pluteju su prizori Pokolj nevine dječice, Bijeg u Egipat i Krštenje Kristovo

Tim nas tekstom medijevalistica dr. sc. Marina Vicelja-Matijašić, redovita profesorica na Odsjeku za povijest umjetnosti i voditeljica Centra za ikonografske studije na Filozofskom fakultetu u Rijeci uvodi u upoznavanje zadarske crkve sv. Nediljice, posebno njezine oltarne pregrade s motivima Isusovog rođenja i djetinjstva.

Nekadašnja crkva sv. Nediljice

– Crkva sv. Nediljice, koja se nije sačuvala, ima vrlo zanimljivu povijest ako je suditi i prema činjenici da je nosila različita imena. Bila je posvećena sv. Ivanu Krstitelju, a u pisanim se izvorima spominje kao sv. Ivan od Pusterle, prema predjelu grada u kojem se nalazi; sv. Ivan od kamenitih skala, prema stubištu kojem se dolazilo do bočnog ulaza u građevinu; sv. Ivan Kovački jer je u njoj bilo sjedište bratovštine kovača te kasnije sv. Nediljica. Pretpostavlja se da je naziv nastao kad se u crkvu prenosi slika Majke Božje iz jedne crkve izvan grada koja je bila napuštena u 16. stoljeću, a prema kojoj se sv. Ivan počeo nazivati Santa Maria Mater Domini ili Santa Domenica, odnosno sv. Nediljica. To je, međutim hipoteza koju treba provjeriti. Ivan Kukuljević Sakcinski, znameniti hrvatski povjesničar i zaljubljenik u starine, 1845. godine zapisao je kako je to građevina »u kojoj razvaljeni i razbacani stoje ostatci kiparstva 10. ili 11. vieka, koji bi svaki museum resili«.

O arhitekturi crkve znamo iz pisanih izvora te nekoliko crteža koji su nastali tijekom 19. stoljeća, na temelju čega se može rekonstruirati njezin bazilikalni izgled, zvonik i neki prostorni detalji. To otvara raspravu o njezinoj tipologiji i vremenu nastanka, koje se – ponajprije u usporedbi sa sličnim građevinama i fragmentima skulpture – postavlja u 11. stoljeće. Godine 1891. crkva je bila porušena, a brojni ulomci arhitektonske i liturgijske skulpture prenešeni su u Arheološki muzej u Zadru. Među tim ostacima bili su i dijelovi dvije velike kamene ploče koje su pripadale ogradi svetišta, od kojih je jedna bila uzidana u pročelje crkve, a druga se pronašla u ruševinama obližnje zgrade.

Rad Zadarsko-splitske radionice

* Ta oltarna pregrada spada među najizvrsnije spomenike naše umjetničke i kulturne baštine.

– Radi se zaista o iznimnom skulptorskom radu prve polovine 11. stoljeća i to ne samo u nacionalnom već i u europskom okviru. Naime, ne poznajemo ovako zaokružen narativni ciklus izrađen u kamenu iz toga razdoblja. Poznajemo u kamenoj skulpturi pojedinačne prikaze ili se, pak, proširena narativna scena javlja u drugom materijalu poput bjelokosnih pločica ili rukopisnih oslika, ali u kamenu zadarski se reljefi predstavljaju kao izuzetna rijetkost. Tako je 1943. pisao Ljubo Karaman prepoznavši ih kao »nešto novo i drugdje neprepoznato«. Ovim pločama treba pridodati još jedan zadarski spomenik iz druge polovine 11. stoljeća sa sukladnim prikazima, a to je plutej oltarne ograde iz crkve sv. Lovre, u kojemu prepoznajemo vještijeg majstora s izraženijim smislom za plasticitet i detalje. Skulptura iz sv. Lovre rad je Zadarsko-kninske klesarske radionice i stoga nosi nešto drugačija obilježja od pluteja sv. Nediljice koji pripadaju korpusu Zadarsko-splitske radionice.

U tim se reljefima vide novine koje ulaze u kiparski jezik, a to je ponajprije potiskivanje geometrijskih i drugih ornamentalnih motiva koji su tijekom ranoga srednjeg vijeka dominirali plohom, a koje zamjenjuje ljudski lik, težnja ka naraciji i plastičnosti, iako je reljef još plošan, a likovi kruti i frontalni s dominirajućim paralelnim, gustim linijama koje oblikuju nabore njihove odjeće. Glave su i dalje prikazane okrugle ili kruškolike s velikim bademastim očima i shematiziranim licem, nalik jedna drugoj. Upravo je takav specifičan način obrade ljudskoga lika pomogao u prepoznavanju reljefa koji su proizašli iz iste klesarske radionice, a osobita se sličnost vidi s reljefima na ciboriju prokonzula Grgura u Zadru, koji su i omogućili grupiranje jednog radioničkog opusa.

Reljefi iz sv. Nediljice odmah nakon pronalaska plijene pozornost stručnjaka i ulaze u literaturu u kojoj se različito datiraju – od 8. do 13. stoljeća, te ih se uspoređuje sa skulpturom iz istoga razdoblja sa šireg jadranskog prostora. Don Frane Bulić ih, na primjer, 1888. datira u 7. stoljeće jer ih smatra bliskima starokršćanskoj umjetnosti, dok plutej s prikazima Navještenja i Rođenja Rudolf Eitelberger, koji ga je i prvi opisao 1861. godine, smješta u početak 13. stoljeća. Primjeri različitih znanstvenih i stručnih pristupa zaista su brojni.

Dio prve ploče oltarne ograde iz crkve sv. Nediljice na kojoj su prikazani Navještenje, Susret Marije i Elizabete, Rođenje Kristovo i Poklonstvo kraljeva

Kronološki narativ koji slijedi biblijski tekst

Plohe oba pluteja u potpunosti su prekrivene plitkim reljefima, koje čine ukrasni motivi na gornjem i donjem rubu te figurativni prikazi u središtu. Zanimljivo je da je površina podijeljena stupovima i lukovima, odnosno arkadama koje stvaraju dojam prostora u kojem se likovi »kreću« u nizu događaja koji su prikazani kronološki, slijedeći biblijski tekst.

* Koji su prizori iz evanđelja prikazani u tome velikom nizu?

– Na prvoj su ploči prikazani Navještenje, Susret Marije i Elizabete, Rođenje Kristovo i Poklonstvo kraljeva, dok se na drugoj nalaze Pokolj nevine dječice, Bijeg u Egipat i Krštenje Kristovo. Božićni je ciklus, dakle, prikazan na prvoj ploči, s fokusom na Rođenje i Poklonstvo koji zauzimaju dvije trećine ukupnoga prostora i koji obiluju likovima. Scena Rođenja sastavljena je od nekoliko događaja: rođenja, pranja djeteta i poklonstva pastira, što je uobičajeni način bizantskoga prikazivanja. Marijin ležeći lik dominira prikazom svojom veličinom i horizontalnim položajem. Iznad nje, gurnute u kut, nalaze se jasle s Isusom kojemu se klanjaju vol i magarac obasjani velikom zvijezdom, dok je u donjem dijelu prikazano pranje Djeteta. Takva je struktura preuzeta iz kompozicije Rođenja koja se ustaljuje u bizantskoj umjetnosti nakon ikonoklazma, dakle polovinom 9. stoljeća.

Interpretativna »sloboda« klesara

Ovdje, međutim, ne vidimo tek puko preuzimanje već kreativnost klesara u interpretaciji ove teme, koju prepoznajemo u anđelu u donjem lijevom kutu, na mjestu na kojem se inače nalazi Josip ili druga primalja, ili pak, u grupi pastira koji su prikazani u »živahnom« naguravanju kako bi vidjeli događaj »preko stupa«. Tradicionalnu ikonografsku shemu prepoznajemo i u sceni Poklonstva u kojoj su prikazani mudraci na uobičajeni način, različite visine i s različito dugim bradama (koje upućuju na različitu dob) te s frigijskim kapama, naznačenima jednostavnim, kosim urezima poput perjanica.

Sve je na tim prikazima jasno, reducirano i jednostavno prepričavanje gledatelju poznatih sadržaja, što će nakon nekoliko stoljeća zamijeniti dominirajući ornamentalni i simbolički jezik na oltarnim pločama. Možemo zaključiti da su zadarski pluteji jedan od najznačajnijih primjera te »nove« narativne umjetnosti koja će u centralni crkveni prostor prenijeti »riječ« u figurativnu predodžbu i time uvesti likovnu umjetnost u razdoblje srednjovjekovne pripovjedačke ikonografije i drugačije uloge slike u sakralnome prostoru.