Hrvatska napušta 2022. godinu potpuno integrirana u Europsku uniju i istodobnim ulaskom u šengen i eurozonu 1. siječnja postaje dio najuže jezgre EU-a. Nakon ulaska u EU 2013., ovo je bila druga najvažnija hrvatska godina u europskim integracijama.

Hrvatska je 2022. ušla u klub od 15 zemalja (Belgija, Estonija, Francuska, Grčka, Njemačka, Italija, Latvija, Litva, Luksemburg, Nizozemska, Portugal, Slovačka, Slovenija, Španjolska), koje su istodobno članice glavnih integracija na kontinentu – EU-a, eurozone, šengenskog prostora, NATO-a.

U tom klubu Hrvatska je peta zemlja koja je prije tridesetak godina bila jednostranačka socijalistička država, nakon Estonije, Latvije, Litve i Slovenije.

Put u eurozonu

Konačna odluka o pristupanju euru donesena je 12. srpnja na sastanku Vijeća za ekonomske i financijske poslove EU-a (Ecofin).

Vijeće je tada usvojilo tri pravna akta koja su potrebna kako bi Hrvatska mogla uvesti euro 1. siječnja 2023., među kojima je i odluka o stopi konverzije kune u euro po središnjem paritetu 1 euro = 7,53450 kuna.

Uz to, Ecofin je usvojio još dva pravna akta – odluku o prihvaćanju eura u Hrvatskoj te dopunu uredbe u kojoj će se popisu 19 članica eurozone dodati Hrvatska kao dvadeseta članica.

Tim odlukama guverner HNB-a postao je u rujnu promatrač u Upravnom vijeću Europske središnje banke (ESB), a od 1. siječnja 2023. godine bit će njegov punopravan član.

Pozitivnoj odluci o ulasku u eurozonu prethodila su izvješća Europske komisije i ESB-a da je Hrvatska ispunila kriterije i da je njezino zakonodavstvo usklađeno sa svim zahtjevima.

Hrvatska se tako 1. siječnja pridružuje području koje danas broj više od 340 milijuna stanovnika i drugo je najveće gospodarstvo na svijetu, na koje otpada 15 posto svjetskog BDP-a.

Nakon hrvatskog ulaska, još će sedam zemalja EU-a ostat izvan eurozone. Danska je ispregovarala izuzeće i ne mora uvesti euro, Švedska, Poljska, Mađarska i Češka bi trebale, ali su iz raznih razloga namjerno usporile ispunjenje kriterija jer se ne žele odreći nacionalne valute, dok Bugarska i Rumunjska žele ispuniti kriterije, ali još nisu.

Za pridruživanje eurozoni potrebno je provesti reforme kako bi se ispunili potrebni kriteriji, ali kad se to napravi na političkoj razini nema prepreka. Sa šengenom je druga priča.

Ispunjenje uvjeta nije jamstvo

Ispunjenje kriterija za šengenski prostor ne jamči automatski i ulazak, što najbolje znaju Rumunjska i Bugarska, koje su već 11 godina u čekaonici iako su ispunile sve uvjete. Njih trenutačno blokiraju Austrija i Nizozemska.

Konačno zeleno svjetlo za ulazak u šengenski prostor Hrvatska je dobila na sastanku ministara unutarnjih poslova 8. prosinca, a za pozitivnu odluku trebalo je uložiti puno diplomatskih napora i pregovaračkog umijeća.

Dugo se nagađalo da bi Hrvatsku mogla blokirati Slovenija zbog neriješenog graničnog pitanja, možda i Austrija zbog priljeva migranata, ali to se naposljetku nije dogodilo.

Ulaskom u šengen Hrvatska se pridružuje najvećem prostoru na svijetu bez unutarnjih graničnih kontrola među državama s gotovo 420 milijuna ljudi.

U šengenskom prostoru od 1. siječnja sljedeće godine bit će 27 država članica, od kojih su 23 članice EU-a te Island, Norveška, Švicarska i Lihtenštajn, koje su izvan Unije.

Odsustvo graničnih kontrola unutar šengenskog prostora donosi znatne uštede i olakšava trgovinu, a za Hrvatsku je to posebno važno s obzirom da će njezin snažni turistički sektor profitirati jer većina turista dolazi iz šengenskih zemalja koji više neće morati satima čekati na prelazak granice.

Rast životnog standarda

Puna integracija dovršena članstvom u eurozoni i šengenu trebala bi pridonijeti ostvarenju još važnijeg cilja – jačanju gospodarstva i životnog standarda građana koji još uvijek u dovoljnoj mjeri nisu osjetili rezultate tih postignuća.

Hrvatska spada među siromašnije članice EU-a s BDP-om po stanovniku izraženim u paritetu kupovne moći koji doseže 70 posto prosjeka 27 članica EU-a, dok prema stvarnoj individualnoj potrošnji po stanovniku (SIP), pokazatelju koji bolje odražava stanje blagostanja u kućanstvima, doseže 72 posto europskog prosjeka.

Siromašnije od Hrvatske po tim pokazateljima samo su Bugarska, Mađarska, Slovačka i Grčka.

Samo rastom životnog standarda i njegovim približavanjem europskom prosjeku, Hrvatska može riješiti jedan od svojih glavnih problema – velikog odljeva stanovništva i to uglavnom onoga najkvalificiranijeg i najproduktivnijeg.

Hrvatsku je od ulaska u EU napustio veliki broj građana, koji su iskoristili slobodu kretanja i otišli u bogatije članice gdje mogu brže i lakše ostvariti svoje životne ambicije.

S tim fenomenom su suočene sve bivše komunističke zemlje, a dosadašnja iskustva pokazuju da se trend iseljavanja postupno smanjuje i zaustavlja tek kada se životni standard u tim zemljama donekle približi europskom prosjeku.

To bi trebao biti veliki cilj Hrvatske za sljedećih desetak godina.

Hrvatsku, kao i cijelu Europsku uniju čeka dosta izazovna godina s obzirom da se još ne nazire kraj ruskog rata protiv Ukrajine, koji je jedan od razloga za visoku inflaciju, usporavanje gospodarstva i vjerojatnu recesiju. Trajanje i brzinu izlaska iz krize uvelike će odrediti način na koji će i kada će završiti rat.