Foto JUSP Jasenovac
Povjesničarka Nataša Mataušić bit će na skupu koji organiziraju Hrvatski studiji i Hrvatsko katoličko sveučilište i pokazati dokumentaciju koja govori o tome da je u Sisku bio ustaški konc-logor u kojem su umirala djeca, a ne prihvatilište
ZAGREB Logor u Sisku imao je naziv »prihvatilište«, ali to je bio samo tadašnji naziv u NDH. To je u doslovnom smislu bio logor za djecu, dakle, vjerojatno jedini logor takve vrste u okupiranoj Europi. Logor – zato što su ta djeca bila prepuštena sama sebi, totalnoj nebrizi onih koji su se o njima trebali brinuti kao u prvom redu dr. Antun Najžer, koji je bio ustaški zapovjednik logora i koji je poslije rata osuđen na smrtnu kaznu, rekla nam je povjesničarka Nataša Mataušić, koja upravo završava doktorat o spašavanju djece, žrtava ustaša, odnosno o »akciji Diane Budisavljević«.
Ona je reagirala na intervju Vlatke Vukelić, docentice na Hrvatskim studijima koja je Glasu koncila dala intervju naslovljen: »Koncentracijski logor u Sisku apsolutna je laž«.
Povijesni prijepori
U uvodu tog intervjua, Glas Koncila najavljuje da su, na prijedlog sisačkoga biskupa Vlade Košića, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatsko katoličko sveučilište pristali suorganizirati i sudjelovati na znanstvenom skupu »Zbrinjavanje ratne siročadi u Sisku 1942 –1943.« koji će se održati u Sisku 30. studenoga s ciljem stjecanja novih temeljnih znanstvenih spoznaja i razumijevanja o zbrinjavanju siročadi u Sisku ratnih godina 1942. i 1943. »Nakana je sa znanstvenoga stajališta govoriti o povijesnim prijeporima, prići s argumentima i povijesnom istinom toj temi koja se politizira«, ističe Glas koncila.
Nataša Mataušić kaže da će i ona biti na tom skupu i pokazat će tamo fotografije iz logora i dokumente. Hrvoje Klasić, povjesničar sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, prokomentirao nam je da je Katolička crkva uronjena u revidiranje povijesti zbog aktualne pozicije u društvu i proustaške uloge velikog dijela klera u Drugom svjetskom ratu.
Foto JUSP Jasenovac
– Čak i da je NDH pružila utočište, a Crkva spašavala djecu, zašto su ih i od koga spašavali? Odgovori na ta pitanja pokazuju tko je bio na strani dobra, a tko zla, tumači Klasić.
Vlatka Vukelić koja je donekle poznata kao donedavna dopredsjednica stranke HSP AS (izbačena je iz nje u travnju ove godine), koju sada vodi Hrvoje Niče, a vodili su je Ivan Tepeš i Pero Ćorić, tvrdi da je u Sisku bilo prihvatilište za djecu, a ne koncentracijski logor.
Pa kaže da je u obrazloženju Gradskog vijeća Siska o imenovanju parka Diane Budisavljević navedeno da je postojao koncentracijski logor za djecu, a bivša pravaška političarka i docentica Vukelić tvrdi da je to laž. Kao istraživačica je bila time »užasnuta«.
Silovanja maloljetnica
– Da je to bio logor najviše govori to da je tamo od 7.000 djece koje su bila tamo prihvaćena, 1.600 njih vrlo brzo umrlo po dolasku u logor. Moglo bi se djelomice opravdati stanjem u kojem su oni u logor došli, ali je i dalje bila potpuna nebriga o toj djeci, tumači Mataušić.
Nataša Mataušić ističe da, kad govorimo o Alojziju Stepincu i Caritasu, pozitivno je što je on podržao udomljavanje i poslao župnim uredima u okolici Zagreba i Siska da udomljavaju tu djecu, da se brinu o njima pa su djeca raspoređena u obitelji. Treba spomenuti da su građani Siska i okolnih mjesta udomili u svoje obitelji velik broj te djece i spasili ih od smrti, koju bi bila dočekala u logoru. Neki su prihvaćali i po dvoje, čak i troje djece. S tim da prva djeca iz Stare Gradiške dolaze u Zagreb 11. srpnja 1942. a nadbiskup Stepinac svoju poslanicu piše 24. kolovoza, dakle, mjesec i pol dana kasnije.
Osim toga, nisu samo kozaračka djeca bila u logoru u Sisku, u Sisku je to bio sabirni logor u kojem su žene, muškarci, djeca iz okolnih sela Banije, Korduna i kojekuda odvedena sa svojih ognjišta, odvedena u logor u Sisku i tamo su ih pod zapovjedništvom tog dr. Najžera selektirali. Zdrave žene su odvođene na rad u Njemačku, čak i dojenčad s majčinih grudi su odvajana nasilno od roditelja i prepuštana na brigu »hrvatskoj državi«. Kako se ta država brinula, najbolje se vidi prema smrtnosti te djece, govori nam Nataša Mataušić.
Kaže da je najžalosnije što je prvo dijete u Sisak dovela Diana Budisavljević, nadajući se da će djeca tamo dobiti potrebnu skrb i brigu. Da nije bilo tako svjedoči i svjedočenje Ane Koch, sestre Crvenog križa i Velimira Deželića mlađeg, koji je dugo godina bio i voditelj katoličkog Društva sv. Jerolima, antifašist koji je strahotno opisao stanje u logoru pa je svjedočio i o silovanjima maloljetnih djevojčica, govori Mataušić.
Ona kaže da bi se moglo prihvatiti da dječje prihvatilište u Jastrebarskom nije bilo logor u doslovnom smislu te riječi, ali je Sisak bio logor za djecu. Prva zabrana o kolonizaciji djece je donesena upravo zbog toga što je Ante Dumbović, recimo tako, ilegalno, udomljavao djecu. Zbog toga je on bio pozvao u Ured za nacionalnu sigurnosti (UNS) pred istražni postupak zašto on tu djecu udomljava.
Dolazi do zabrane kolonizacije djece i onda tek u kolovozu 1942. na pritisak Kamila Breslera, zaposlenika Ministarstva udružbe, donosi se odluka o udomljavanju djece u katoličke hrvatske obitelji, iako su to pretežito bila srpska djeca, tumači Nataša Mataušić.
