Idućeg nas tjedna, u Zagrebačkom kazalištu mladih, očekuje premijera jedne od najvažnijih drama uopće – Čehovljeva »Višnjika«.

Druga je to ZKM-ova ovosezonska premijera – prva je bila »Svjetlo pada« Simona Stephensa te, poslije »Braće Karamazovih«, druga premijera nekog ruskog autora u tekućoj kalendarskoj godini.

Zvijezda sve tri predstave naš je glumac Ugo Korani koji se, stepenicu po stepenicu, svojim izvanrednim glumačkim ostvarenjima popeo u sam vrh našeg teatra.

Na samome smo mu početku razgovora čestitali na Nagradi hrvatskog glumišta u kategoriji za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 28 godina koju je dobio prošloga mjeseca.

– Hvala vam!

Malo čudo

Nagradu ste dobili za ulogu Dmitrija u predstavi »Braća Karamazovi« Olivera Frljića. Na koji ste način branili Dmitrija, tu ranjenu i nesretnu ličnost i je li vam taj projekt, u produkcijskom smislu, najzahtjevniji do sada?

– Proces rada na toj predstavi jedno je malo čudo koje ću sebično čuvati valjda dok sam živ. Jako sam puno stvari iz tog procesa uzeo sa sobom.

Riječ je, za one koji ne znaju, o predstavi koja se igra kroz dvije večeri. Prva predstava prati liniju braće Karamazovih, odnosno Aljoše, Ivana, Dmitrija i njihova oca Fjodora, a druga se večer bavi linijom obitelji Snegirev.

Fascinantan je podatak da smo mi, u šest tjedana, napravili dvije tako velike predstave i u tom smislu to sigurno jest produkcijski najzahtjevniji projekt u kojemu jesam.

Što se tiče branjenja Mitje, branio sam ga, odnosno nastojim ga braniti igrajući predstavu tako što ga gledam upravo kao ranjenu i nesretnu ličnost, a ne kao nekog đavla koji tamo luduje.

Nekako je i Frljić inzistirao na tome da ne radimo jednodimenzionalne likove koji se gledaju samo na jedan način, već je inzistirao da u svakom od tih likova postoji lice i naličje i to je nešto što smo svi napravili.

Velika ansambl predstava gdje svi radimo kao jedan i to je čudo. Drago mi je što sam dobio nagradu, ali nije to moja nagrada. Moja je nagrada to što osjećam veliku radost kada odlazim igrati tu predstavu.

U »Karamazovima« Dostojevski, na neki način, kao i u svim svojim djelima, brani kršćanstvo, napose pravoslavlje. Kako gledate na religiju i jeste li religiozni?

– Dostojevski u »Karamazovima«, koliko god htio obraniti Boga ili njegovo postojanje, puno uvjerljivije piše upravo kontra Božjeg postojanja.

U »Karamazovima« se, meni bar, čini da je tako. Religija je za mene, da citiram Karla Marxa kojeg parafraziramo i u predstavi, opijum za narod. Religija je čuvar neke nejednakosti, socijalne za početak, i ona onemogućuje ili je kočnica neke društvene promjene.

Nisam religiozan, nekako mi se čini bedasto vjerovati da tamo negdje gore postoji neki bradati ili kakav god čovjek kojeg se naziva Bogom koji kroji sudbine svih nas.

To mi izgleda kao oduzimanje odgovornosti samima sebi od djela ili nedjela koje radimo, odnosno ne radimo. Da parafraziram Ivana iz »Karamazovih« – ako Bog i postoji, ja sigurno ne priznajem svijet koji je on stvorio.

Genijalni Frljić

Kakvim biste opisali rad s Frljićem?

– O Frljiću bih mogao govoriti još tri sata, o njegovoj genijalnosti i, znate, ljudi se mogu slagati ili ne slagati s njegovim stavovima, u to ne želim ulaziti, ali nesumnjivo je da je to čovjek koji apsolutno zna svoj zanat, zna režirati, zna što hoće, došao je jako pripremljen na početak procesa, a istovremeno je dopuštao nama da promijenimo njegovo mišljenje o nekim stvarima.

Tu ljubav, koju on ima prema kazalištu, glumcima i predstavi nešto je što je užasno zarazno i mi smo se svi, cijeli ansambl predstave, zarazili tim virusom i vjerujem kako se to, iz obje predstave, apsolutno vidi.

Možemo govoriti je li ona dobra ili loša, ali nesumnjivo je riječ o dvije ogromne predstave jako bitne za današnje vrijeme.

Dogodilo nam se to da je, na dan generalne probe, počela ruska invazija na Ukrajinu i dogodilo se to da je stvarnost, koja je oko nas, toliko ušla u kazalište i predstavu da su iz dana u dan te rečenice i te scene počele dobivati potpuno drugi smisao.

Pored Frljića, često ističete i značaj koji je na vas ostavio rad s Bobom Jelčićem. Je li vam Jelčić bio najdraži profesor na Akademiji?

– Bobo je zasigurno netko tko je ostavio najveći dojam na mene. S njim sam kasnije i radio dvije predstave. On mi je otvorio novi pogled na to kako kazalište i predstave mogu izgledati, tako da je on sigurno jedan od profesora koji su na me najviše utjecali.

Osim njega, tu su i Ksenija Zec, Saša Božić, Mladen Vasary, Ici Boban… Ima ih.

Ne biramo obitelj

Ali ljubav prema glumi ipak je krenula iz Pule…

– Ne znam bih li ja to nazvao ljubavlju. Nisam ja tada znao što je gluma, a nisam siguran da niti danas znam. Nekad mi se čini da sam bliže tom odgovoru, a nekad da sam jako daleko od odgovora.

Nazvao bih to ljubavlju prema igri i prema zajedništvu kojom me naučio, kao i 95 posto glumaca iz Pule starijih od 25 godina, Robert Raponja. Nakon njegova dramskog studija u INK-u i rada unutar udruge FERR, ADU je bio logičan slijed.

Prije nego što krenemo na Višnjik, moramo se dotaknuti i prve ovosezonske premijere u ZKM-u, odnosno predstave »Svjetlo pada« u kojoj pratimo dekadentno stanje jedne obitelji. Mislite li vi da se obitelj urušava?

– Ne znam urušava li se obitelj, ali svakako se redefinira i mislim da je to u redu. Mi ne biramo svoju obitelj, ona nam je dana. Ne biramo svoje roditelje, braću i sestre – dobivamo ih, a to ne podrazumijeva i da je takva obitelj za nas same dobra. U tom smislu, mislim da je obitelj, za mene, puno širi pojam.

U svoju obitelj ubrajam i mamu i tatu i sestru, sav svoj rod s kojim sam vezan krvnim srodstvom, ali u moju obitelj definitivno spadaju i prijatelji, kolege iz ZKM-a, tako da mislim da je to prirodno da se obitelj širi, a to kako će ona biti uređena zakonom, odnosno… da skratim – zajednica muškarca i žene je takva glupost da mi se na to uopće ne da trošiti riječi.

Nesiguran lik

U prošloj sezoni »Braća Karamazovi« Dostojevskoga, a u ovoj Čehovljev »Višnjik«. Premijera nas očekuje 17. prosinca. Vama to nije prvi kazališni susret s tim velikim piscem – igrali ste i u »Tri sestre« Bobe Jelčića, ali i u, još možda i važnije, predstavi »Višnjik u Višnjiku«, također u režiji Bobe Jelčića. Kako gledate na to djelo te kako sazrijevaju čitateljski i glumački pogledi na dramski tekst?

– Prošle godine izašla predstava »Višnjik u Višnjiku« Bobe Jelčića koju izvodimo na Zoomu te ova koju trenutno radimo u ZKM-u sadržajno je ista, ili jako slična, jer se radi o istom dramskom tekstu, ali u formi su to dvije potpuno različite predstave. Redatelj Ivan Popovski se u ZKM-ovu »Višnjiku« odlučio držati originala.

Nismo ništa štrihali, štoviše – držimo se svega što je Čehov upisao, čak i nekakvih stanki koje se mogu naći u tekstu. Pokušavamo ih izvesti, pokušavamo tekst izvesti točno onako kako je Čehov to zamislio.

S druge strane, Bobo je netko tko uzima tekst samo kao polazište te se, kod njega, on razvija u različitim smjerovima. Ne mogu sada puno govoriti o »Višnjiku« kao komadu jer ga promatram iz perspektive lica koje igram.

Trenutno se samo time bavim. O komadu ću moći govoriti nakon premijere, kada se stvari slegnu i kada zbrojim sve račune.

Igrate Lopahina koji će reći: »Višnje rode jednom u dvije godine, a i s tim se nema kamo, nitko ih ne kupuje […] treba tu malo raščistiti, počistiti… na primjer, recimo, srušiti sve stare građevine, eto, ovu kuću, ona ionako nije više ni za što, posjeći stari višnjik…« Kako vi razumijevate Lopahina? Što očekuje gledatelje?

– Ako govorimo o Lopahinu, mome licu, predstave koje sam gledao na YouTubeu, plus još ono što sam saznao iz Čehovljevih pisama koje nam je Ivan čitao, a koja se tiču »Višnjika« – njega se uvijek predstavlja kao nekog, hm, monstrum je možda teška riječ, ali kao nekog bogataša koji je došao sve uništiti, zeznuti tu obitelj i kupiti to imanje.

Međutim, mi smo pokušali ipak naći nešto drugo u njemu. Njega, zapravo, ne vodi želja za imanjem stvari i on ne misli da novcem može sve kupiti.

On, prije nego što kupi višnjik, njima daje plan kako da ga spase jer se osjeća dužnim prema toj obitelji, odnosno prema Ljubov Andrejevnoj i iz tog osjećaja dužnosti on radi sve što radi.

Lopahin je nesiguran lik kojeg muče kompleksi jer je sin seljaka, tj. kmeta, obogatio se i shvaća da, i s tim svim novcem koji ima, on je i dalje isti seljačić koji je bio i prije negoli se obogatio.

On, na kraju, kupuje taj višnjik zato što ne želi da on padne u tuđe ruke. Želi da on ostane njihov, a kako ga oni ne žele slušati, kupuje višnjik jer u njemu vidi potencijal.

On kaže, kada ga kupi – naši unuci i praunuci u tom višnjiku gledat će novi život. Višnjik će prosperirati. Višnjik nema više svrhe u višnjama, ali mu se može naći druga svrha.

On će, kroz neko vrijeme, opet biti bogat, raskošan i velik. Lopahin je početak srednje klase, on je slika srednje klase koja se obogatila svojim radom i koja novac ne koristi da bi uživala u životu, već da bi ga uložila u svoj posao. Što gledatelje očekuje?

Ne bih puno o tome govorio, najbolje da vaši čitatelji dođu na predstavu, a nadam se da ćemo gostovati i u Rijeci. Popovski nije redatelj, i to nam stalno govori na probama, koji daje odgovore na pitanja. Njegova je ideja da publika koja gleda predstavu sama sebe pita što se to na sceni događa i je li nešto moguće ili nije.

O sapunicama i sportu

U jednom ste intervjuu jasno dali do znanja da sapunice ne smatrate umjetnošću, a ipak – puno se vaših kolega, sjajnih glumaca, odlučuje ići tim putem. Nedavno ste izjavili i da za film ima vremena. Kada će to vrijeme doći?

– Nisam rekao da sapunice nisu umjetnost. Govorio sam o tome u drugom kontekstu. Nemam iskustva rada na sapunicama, ali znam iz priča kolega koji su to radili.

To iziskuje neku potpuno drugu vrstu koncentracije. To traje jako dugo, događa se brzo, a ja sam spor, treba mi vremena da savladam tekst, da razmišljam o licu, o tome što radim i tako dalje.

Zbog toga mi se najviše kazalište i sviđa, jer u teatru i dalje postoji taj neki proces stvaranja predstava koji se, nažalost, sve više skraćuje, većinom zbog financijske konstrukcije, a takvo je valjda vrijeme koje živimo i tako to izgleda.

Ne znam može li se tome stati na kraj, ali i dalje taj proces traje barem dva mjeseca, a u dva mjeseca se ipak nešto dade napraviti, odnosno ja mogu napraviti kada imam vremena razmisliti o tome što radim.

Zbog tog – kazalište! Mislim da ono može biti relevantno i da može utjecati na društvo. Da se vratim na Frljića – prije nekoliko godina jedna je kazališna predstava digla raznorazne udruge u Splitu ili u Poljskoj na noge ne bi li ju se zabranilo. Tako da, kazalište – ako ubode u problem, u srž problema, itekako može biti relevantno.

Kada ću se pojaviti na filmu ne ovisi puno o meni. Naprosto, nisam još dobio priliku, a ona će u jednom trenutku doći ili neće. Nije to nešto na što mogu utjecati, pa se samim time i ne zamaram.

Zanimljiva su i vaša razmišljanja o društvenim mrežama koje više ne koristite. Zašto je do toga došlo te koji biste savjet dali mladim ljudima koji su zarobljeni u tom svijetu?

– Ne mislim da su društvene mreže nužno loše. Dapače, ali sam shvatio u nekom trenutku da više vremena trošim na ‘skrolanje’ nego na konzumiranje sadržaja na tim društvenim mrežama i u tom sam momentu osvijestio da su one za mene gubitak vremena i zato ih i nemam.

Netko tko ih zna koristiti iz pravih razloga, naravno da su za njega dobre i zašto ih, na kraju krajeva, ne bi imao. Savjete mladim čitateljima ne bih davao, ne osjećam se dovoljno sposobnim za to.

Stignete li pratiti Svjetsko nogometno prvenstvo? Držite li sport za umjetnost?

– Ne pratim. Ne zato što nemam vremena, nego ne želim pratiti Svjetsko nogometno prvenstvo iz raznih razloga, a jedan od njih je i taj što ne želim gledati utakmice koje se igraju na stadionima koji su izgrađeni na kostima jeftine radne snage i nevjerojatna mi je cijela ta priča da se u školama mogu uzeti pauze da bi se gledao nogomet, a da ne pričam o tome da u Saboru imaju stanku ne bi li gledali utakmice.

To je toliko cinično, da je to nevjerojatno. Moje pitanje je samo kako ih nije sram uopće doći na takvu ideju da oni, prije glasanja o proračunu, s plaćom od dvije do tri tisuće eura, ili koliko već, uzimaju pauzu ne bi li gledali nogomet. Hvala lijepa, ne bih sudjelovao u tome. A je li sport umjetnost – svakako može biti umjetnost.

Koja je najveća bijela laž koju ste ikada izgovorili?

– Ne znam koja je najveća laž, ali mogu vam reći najrecentniju – zadovoljan sam odgovorima u ovom intervjuu.

Godine su potpuno irelevantne

Susrećete li se s ageismom?

– U ZKM-u nema tog odnosa mlađi-stariji, svi su potpuno ravnopravni i nisam nikad doživio da mi netko kaže: »Mladi kolega, saznat ćeš jednog dana, još si mlad«.

Svi smo potpuno ravnopravni i mislim da su, općenito u našem poslu, bilo u kazalištu, bilo na filmu, godine potpuno irelevantne zato jer svi zajedno radimo istu stvar.

Mislim da su godine, u kontekstu našeg posla, potpuno nebitne. U ZKM-u su svi mladi, zato se i zove Zagrebačko kazalište mladih.

Pula nekad i sad

U kakvom ste odnosu sa svojim rodnim gradom Pulom? Što vas za nj veže?

– Veže me osjećaj bezbrižnosti i igre na ulici. Bilo je tada malo automobila, nije bilo straha hoće li netko naletjeti na nas. Igra i šume – to su lijepa sjećanja koja imam iz djetinjstva.

U srednjoj školi okupljanja mladih alternativaca koji su njegovali neku urbanost koju Pula ima, odnosno koju je imala. Ne mogu na ovo pitanje ne reći kako Pulu vidim sada.

Ona je i dalje za djecu super grad jer ima puno zelenila, šuma, parkova i more je blizu, to je miran grad, nije kaotičan. S druge strane, mlad čovjek u Puli nema neku veliku perspektivu, osim ako se ne odluči baviti turizmom što je, u mom slučaju, potpuno neprihvatljivo.

Pula trenutno doživljava transformaciju, u krizi je – bar se meni tako čini, a opet, govorim s distance od tristo kilometara i dva sam mjeseca godišnje u Puli, stoga možda nemam pravo govoriti o toj temi.

Opet, ta udaljenost mi daje neku jasniju sliku, jasnije vidim promjene koje se događaju u mom rodnom gradu i mislim da se Pula polako, ali sigurno pretvara – s jedne strane u veliki apartman, a s druge u neukusni, neonski štand s dresovima nogometaša i maskama za ronjenje.

U svemu tome postoje proplamsaji urbanosti kroz sajam knjiga, filmski festival i Rojc kao mjesto okupljanja nezavisne scene.