Kapica svetog Jakova (Pecten jacobaeus, Linnaeus, 1758) je školjka iz obitelji češljača (Pectinidae). Ova školjka naraste do 150 milimetara i pritom može težiti 0,12 kilograma. Srednja lovna težina je oko 0,04 kilograma, odnosno desetak centimetara.

Ljušture su lepezastog oblika, bilateralno asimetrične. Lijeva je plosnata, dok je desna zaobljena. Svaka ljuštura ima 14 do 16 izraženih valovitih, duboko užljebljenih radijalnih rebara. Osim tih dubokih rebara, prisutna su i sitna radijalna i koncentrična prirasna rebra od kojih su na lijevoj, plosnatoj ljušturi izraženija koncentrična, dok su na desnoj, zaobljenoj ljušturi istaknutija radijalna rebra. Zbog tih sitnih rebara školjka ima vrlo hrapavu površinsku teksturu.

Lijeva ljuštura je prema vrhu lagano konkavna, s tim da se na samom kraju, neposredno pred spoj s desnom ljušturom konveksno izvija. Na desnoj, zaobljenoj ljušturi vrh oblikom prati liniju ljušture, tako da je svojim krajem zakrivljen prema lijevoj ljušturi.

Ljušture uz vrh imaju proširenje, tzv. uške preko kojih su međusobno spojene.

Boja ljuštura varira od sivkastobjeličaste preko rumenkaste do rumenosmeđe, s tim da je lijeva, ravna ljuštura u pravilu jače pigmentirana, često s koncentrično raspoređenim nepravilnim trakastim zatamnjenjima s jednako nepravilnim svjetlijim pjegama.

Unutrašnja je strana ljuštura vapnenačke strukture, glatka i bijela, sa zatamnjenjem samo na rubnom dijelu lijeve ljušture.

Brava je jednostavna, ravna bez zuba i utora, okomita na os tijela s jakim unutarnjim ligamentom (resilium).

Po rubu plašta se nalazi niz tamnih katadiopterskih ‘očiju’, osjetilnih fotosenzibilnih pjega koje školjki služe za orijenataciju i uočavanje opasnosti, poput sjene ribe u prolazu.

Kapica svetog Jakova nema stražnji mišić zatvarač, već samo prednji, koji je velik, snažan i vrlo istezljiv, omogućujući ljušturama vrlo široko otvaranje.

Dok su juvenilarni primjerci bisusnim nitima vezani za podlogu, odrasle jedinke imaju sposobnost kretanja. Serijom jakih kontrakcija mišića zatvarača školjka izbacuje more iz plaštene šupljine čime ostvaruje snažan potisak vodenim mlazom. Tako se s lakoćom može premještati u potrazi za boljim mjestom, ali i pobjeći neprijatelju, prevaljujući na taj način vrlo brzo kraće udaljenosti.

Prilikom ukopavanja u dno, školjka kontrolom mišića na unutrašnjem dijelu plašta usmjerava mlaz istisnutog mora prema dolje čime postiže ukošen položaj u odnosu na dno. U tom položaju, uzastopnim mlazovima iskapa rupu. Kad procijeni da je rupa dovoljno velika, snažnom kontrakcijom se odiže i spušta točno u središte iskopane rupe, nakon čega je sediment u idućih nekoliko dana postepeno, ali potpuno prekriva.

Kapica svetog Jakova ima brojne hrvatske nazive od kojih su najčešći čančula, čangrita, češalj, hladilica, kapapijera, kaparocula, kapašvitla, kapesanta, kapica, kapokišanka, klapun, klapušanjka, krilatica, kunjka, lepeza, mahalica, mihalica, moskar, moskeč, papišunka, pekica, pelegrin, pišigrina, pokrovnjača, prigažina, prsura, santos, škrabica, tavica i ventula.