ZAGREB – Društvene mreže, kao fenomen 21. stoljeća, čini se da su nedovoljno, s obzirom na njihov utjecaj na našu svakodnevicu, obrađivane unutar umjetničkih područja. Psiholozi i sociolozi već godinama upozoravaju na poguban učinak koji prekomjerno korištenje društvenih mreža ostavlja po psihičko, ali i fizičko zdravlje pojedinca, napose pripadnika generacije ‘Z’, a sada već i pripadnika generacija Alpha (ljudi rođenih nakon 2011.). Monodrama ‘Dodaj me’ – autorski projekt Karmen Sunčane Lovrić – premijerno izvedena u zagrebačkom kazalištu Mala scena, progovorila je o tome.

U središtu te crnohumorne komedije (iako je više riječ o dramediji) je Marina (Karmen Sunčana Lovrić), mlada brucošica koja, kao i mnogi iz generacije ‘Z’, zapravo ne zna što bi s vlastitim životom. Ona bi putovala, htjela bi imati kul posao (odnosno biti influenserica), željela bi izgledati kao holivudska lutka, fakultet smatra nepotrebnim, roditelje i autoritet apsolutno dosadnima, ovisna je o društvenim mrežama, a sva joj prijateljstva, s mnogo – na društvenim mrežama – popularnijim prijateljicama stoje na kuli od karata koja se vrlo brzo urušava čim dođe do prve razmirice.

Plava kvačica

Marina sebi, na samome početku, zacrta ultimativni životni cilj nakon kojeg će postati sretna i uspješna. Ona želi zaraditi plavu kvačicu pored svog imena na Instagramu, odnosno, drugim riječima, dobiti ‘Instagram državljanstvo’. Kako bi u tom naumu uspjela, Marina kreće u transformaciju svojeg online jastva koje je nazvala Miss Mar, u projekt stvaranja svog Frankensteina. Taj njen alter ego započinje tražiti pravu nišu, pravu publiku, nastoji ispisati dobitnu virtualnu biografiju i stvoriti viralni video te tako savladati algoritam i započeti skupljati na desetine tisuća lajkova, srčeka i vatrica. U tom trenutku predstave započinje borba između Miss Mar i Marine te se postavlja pitanje – koja će pobijediti? Realna ili virtualna? Marina ili Miss Mar? Koja od njih dvije više vrijedi i koja zaslužuje živjeti? Život Marine pratimo na samoj sceni kroz dramski i fizički teatar, a Miss Mar na online videozidu koji je, zapravo, uvećani prikaz Marininog smartphonea u kojem Miss Mar jedino i živi.

Marina će za sebe reći: »Ja nisam dovoljno vrijedna. Nisam dovoljno bogata. Nisam dovoljna dobra. Ja nisam dovoljna« i u tom trenutku započinju njeni bezbrojni pokušaji snimanja savršenih Instagram videa i fotografija koji bi se trebali svidjeti ispraznoj publici, a Marini, odnosno Miss Mar, donijeti plavu kvačicu. Marina tako hoda po pozornici i mantra, ponavlja sebi, ispod glasa, ‘’plava kvačica, plava kvačica«, nastojeći, po logici new agea, manifestirati tu plavu kvačicu, ključ njezine sreće. U trenucima manifestiranja Marina nerijetko i odrađuje trening koji joj prekida dostava brze hrane, ali i telefonski pozivi od strane njene majke s upitima o tome kako ide fakultet.

Internet spaja

»Kako ona ne kuži da je isplativije imati svoj online biznis, nego završiti fakultet! Moram brzo naći sponzore i postati nekome ambasador i onda ću joj vratiti svu lovu. A kad dođem do plave kvačice… eh… (mijenja glas, kao da govori pred TV kamerama) i tako sam mami otplatila kredit i kupila joj novi auto, a onda je poslala na krstarenje Mediteranom. (Vraća se u sadašnjost) Omogućit ću joj sve, sve što on (otac) nije. Ni njoj ni meni. I onda će biti ponosna na mene«. Miss Mar odlazi na zamišljena i inscenirana, odnosno isfotošopirana putovanja u snove svake influenserice – posjećuje Island i gejzire, vozi se u balonima na Kapadokiji, snima selfije na Eiffelovom tornju, dijeli videa s tajlandske masaže i postaje sve popularnija. Poanta je, kaže Miss Mar, biti konstantno prisutan. »Internet je bolji izum od vatre, kotača i aviona. Internet nas sve spaja i sve je dostupno putem jednog klika«.

Marina istovremeno doživljava nešto na granici živčanih slomova, gubi vezu sa stvarnošću, postaje sve anksioznija, usamljenija, ovisnija o broju pratitelja, prekida prijateljstva te, zapravo, umire u tom kaosu. Miss Mar, izvještačena i groteskna, sretna je i uspješna, zgodna i lijepa, okružena mnogim pratiteljima – BoliMeKuki1, Ante22 i KristinaIzTrogira samo su neki od njih. Marina se susreće s dosadnim dostavljačima koji je žele vidjeti jer je zgodna, a Miss Mar s pornografskim sadržajima koji joj konstantno dolaze u inboks, uvredama na raznim razinama, kao i nemoralnim seksualnim ponudama – od fotografija penisa pa do ponuda da joj se ‘’sišu nožni prsti i ližu stopala’’. Marina živi u svijetu u kojem je za sve dobro i kvalitetno potrebna i žrtva te trud, a Miss Mar u prostranstvima interneta u kojima je gotovo pa sve dozvoljeno. Njih se dvije, kako vrijeme odmiče, sve više sukobljavaju, postaju dr. Jekyll i mr. Hyde. Marina kaže: »Bit ću offline 30… 60… 365 dana«, Miss Mar odgovara: »Nema šanse«; a Marina: »Ima šanse! Zlo mi je od ovoga!« na što će Miss Mar: »Ti si kriva što nas nisu verificirali«.

Predstava za sve

Od tajica i bijelih kratkih majica, trenirki pa do kupaćih kostima, sve u plavim i ružičastim bojama izražava fizičke Marinine prednosti koje fotošop još više naglašava u liku Miss Mar. Najveću, scenografsku i kostimografsku simboliku, Ines Zrnc Gregorina stvara stavljajući na Marinu kablove – punjače i žice, koje ona nosi kao ogrlice i koje ju, kako predstava ide, sve više prekrivaju, dominirajući tako i prostorom, gušeći ju figurativno i doslovno.

Karmen Sunčana Lovrić i u ovom je kazališnom izletu pokazala koliko je genijalna autorica, ali i glumica. Dotakla se još jedne aktualne, društvene teme (kao i u »Modernoj Afroditi«, za koju je, u dvjema kategorijama, ove godine bila nominirana za Nagradu hrvatskog glumišta) te nas je na dinamičan i inovativan način, kroz smijeh i geg, klasični i multimedijalni teatar i istančano profiliranim likom (likovima) provela kroz život jedne brucošice, koja je, na koncu, žrtva sebe same.

Ovu bi predstavu tako trebali pogledati svi. Pripadnici generacija Z i Alpha da bi osvijestili koliko su društvene mreže, u svojoj biti, lažovi pod maskom uspjeha i kradljivci naših života (a predstava je, pritom, idealna da mlade odvuče u kazališna sjedala, koja im inače nisu baš po volji). Naraštaji rođeni nakon Drugog svjetskog rata pa do 1995. (Baby boomeri, generacije X i Y) odnosno naši roditelji, bake i djedovi, gledajući predstavu usvojit će jezik digitalne generacije (foloveri, filteri, ambasadori, sponzori, OnlyFans, kontent kreatori, sejvanje, lajkanje…), ali i početi dublje razumijevati s čime se to mlađe generacije suočavaju kada upadnu u zamku Instagrama, YouTubea, TikToka i ostalih surogata naših života i koliko je to, nažalost, nerijetko opasno i po egzistenciju u doslovnom smislu te riječi.