RIJEKA – Nakon domaće premijere na Pulskom filmskom festivalu, hrvatska je publika napokon dočekala dugometražni prvijenac redateljskog dvojca Andrije Mardešića i Davida Kapca, film »Stric«, i u hrvatskim kinima, a u sklopu promocije i premijera u hrvatskim gradovima režiserski je dvojac pohodio i riječku premijeru u Art-kinu.

Film je dosad, očigledno osvojivši publiku i struku diljem Europe i svijeta, osvojio trinaest nagrada, među kojima se naročito ističu posebno priznanje na filmskom festivalu u Karlovym Varyma, dvije nagrade na Pulskom filmskom festivalu, ona za najbolji scenarij i najbolju kostimografiju, nagrada Young Talents na Festivalu srednjoeuropskog i istočnoeuropskog filma CinEast u Luksemburgu te Grand Prix na festivalu u Braunschweigu. Film je osvojio nagrade i na festivalima u Srbiji (Leskovački međunarodni festival filmske režije; Dunav Film Festival), Crnoj Gori (Filmski festival Herceg Novi), Sjevernoj Makedoniji (KineNova) i Čileu (Santiago Horror Film Festival).

Legendarni Miki Manojlović donio je lik strica

Jugoslavija osamdesetih godina

Radnja filma vraća nas u ne tako davna, prošla vremena, na hrvatski lokalitet u Jugoslaviji osamdesetih godina. Gotovo »in medias res« gledatelj je uveden u interijer obiteljske kuće smještene u brežuljkasti ili gorski dio zemlje u kojem ima uvid u prostoriju u kojoj vidimo majku koja, nakon što razbije tanjur, nogom sa šupljim najlonkama privlači njegove krhotine. Dolazak sina i njihova kratka konverzacija, kao i dolazak oca, nagovijestit će pomalo neobičnu atmosferu koja će se potvrditi strkom kad se čuje zvuk automobila, jer dolazi – stric iz Njemačke. Gotovo vojnički poslagana tročlana obitelj u nizu dignut će istovremeno ruke ne bi li uvježbano pozdravila dolazak strica, što znači još jednu proslavu Božića.

Neobičan smjer u kojem radnja ide također potvrđuje i konverzacija prilikom dolaska, pa svojeg miljenika, sina u tročlanoj obitelji, stric pita jesu li mu počele rasti dlake na jajima, nakon čega ga i hvata za jaja, a tom istom stričevom miljeniku majka pjeva uspavanku. Naznake neobičnog koje se pretvara u ono apsurdno pronalazimo u činjenici opetovana dolaska, stalnog obrasca pozdrava, govora za stolom, gledanja prethodno snimljenog videozapisa, »vi-de-o«, na VHS kaseti, istoga ručka, iste glazbe, no nikada istoga, što stric izrijekom zahtijeva, »outfita«, jer netko može misliti da su siromašni. Dolazak strica ujedno znači i obilježavanje Božića, večeru, no znači i dobivanje darova iz Njemačke, od pravih cigareta za oca (Goran Bogdan), najskupljeg parfema za »nevistu« koja mu pokazuje/izbacuje nogu (Ivana Roščić) ili pak puške i gumenih bombona za mladića, stričevog »miljenika«, sina (Roko Sikavica).

Izvrsno donesene uloge

Usustavljeni predznak neobičnoga dodatno će pojačati zvonjava telefona, i to ne bilo kakvoga, već onoga koji je signal posve drugoga vremena od onoga u koje je gledatelj uveden, a nakon toga signali neobičnoga, čak i začudnoga i apsurdnoga, pojavljivat će se na pravim mjestima i u pravim trenutcima, razotkrivajući mračnu pozadinu priče i motiviranost likova, a dotad naizgled obiteljska idila i formulaično obilježavanje Božića pretvara se u izlizano forsiranje i čin prisile i/ili ultimatuma.

Ulogu majke Ivana Roščić donijela je izvrsno, minuciozno portretirajući koloplet emocija koji se u njoj zbiva, uz uvijek prisutan tinjajući upućivački signal. Lik sina Sikavica je donio također izvrsno vješto balansirajući izvedbu između stvarnog i prividnog, no uvijek pretežući onom prividnom i infantilnom, zadanom mu. Lik oca Bogdan je donio također izvrsno, posebice u trenutcima u kojima vidimo odnos njega i žene, iz kojeg razaznajemo psihološku pozadinu priče i njezine posljedice. A posljedice su možda najbolje vidljive na primjeru majke koja stoički podnosi sve što se zbiva, uz želju da sve skonča, koja stalno navire.

Ipak postupno glasniji performativno-simbolični vrisak svakako je (d)označio njezino psihičko stanje, koje je kasnije u filmu, sada u doslovnome smislu, potvrdio vrisak na krevetu u sceni s mužem. Naravno, ne smije se zaboraviti ni legendarnog Mikija Manojlovića koji je »elegantnom oštrinom« donio lik strica koji ne preže ni pred čime, no on samo želi, reći će, jedan pošteni Božić, da ispadne kako spada, no tročlana obitelj, nažalost, uvijek mu ga pokvari.

Interijer kuće u šumskom predjelu, dekor, dizajn namještaja, kao i odjeća likova, posve je zaokružila ideju filma, pa se radi u onome prošlom autentičnom koje evocira projicirane osamdesete, a u tome, naravno, pomaže i prizorna sintisazjerska glazba, stričeva najdraža pjesma »Dunjo mirisna« i njezini početni stihovi »Godine idu, lete k’o minute«, zaokružujući tako dodatno apsurdnost situacije u kojoj se obitelj našla i kategoriju projiciranog temporalnoga. Osim izvrsno uklopljene prizorne glazbe, originalna glazbena podloga sintisajzerske note dodatno je podebljala atmosferičnost u kojoj vladaju osjećaji neodredivosti, neobičnoga, začudnoga, apsurdnoga u kombinaciji s komičnim.

Glazba i kamera

S obzirom na scenografsko-kostimografsku referencu i znakovita vremena bivše države, glazba je i političko-društvenih konotacija, jer osim pjesme Novih fosila, pjeva se i »Vila Velebita« koja je, čut ćemo, naša, hrvatska pjesma, u tamnici naroda. Drugim riječima, na idejnoj razini vrlo je promišljena poveznica takvih prošlih vremena, strica i njegove uloge/lika, kao i političko-društvena pozadina čiju skicu radi upravo on. Stric, dakle, dolazi iz Njemačke, a na prostor Jugoslavije donosi proizvode koji označavaju globalizam, konzumerizam i slobodan zapadni svijet, Mercedes, cigarete, Start, video(kasete), i to u obiteljsku kuću u kojoj se jede francuska salata koja je hrvatska, a pjevaju se i hrvatske pjesme, što upućuje na onodobnu ideološku potku i želju za dobivanjem slobodne i samostalne države. Zanimljiva je poredba tadašnje tvorevine – velike zajedničke države – koja je, s obzirom na željeni san o slobodi, oprimjerenje potlačenosti i podređenosti, a u širem kontekstu može označavati i diktaturu koga, dok u ovome filmu, iako donosi dašak zapadne civiliziranosti, sam stric zapravo jest pojam diktature.

Osim prizorne glazbe koja je u suglasju s idejom filma, također valja istaknuti izvrsnu kameru koja je promišljenim planovima i kutovima kamere svakako produbila i obogatila značenje kojeg kadra i scene. Kamera je, dakle, često postavljena tako da imamo dojam dubine prostora, pa ne ulazi u prostorije uvijek, već daje pregled u prostorije, zahvaća okvir vrata ili dio vratiju, a česta su i zrcaljenja, primjerice u staklu prozora, u kupaonskom ogledalu ili staklu pećnice. Zrcaljenje u staklu prozora i pogled na unutra dozvolilo je istovremenost troje likova, majke i sina unutra te oca koji se nalazi izvan kuće. Takva mizanscena prisutna je i u scenama interijera, a česta su i izoštravanja. Nadalje, što se kamere tiče, posebno su dobre scene izvan, odnosno ispred ulaza u kuću u kojima kamera gotovo uvijek zahvaća likove od prsa prema gore, no iz žablje perspektive, pa likovi bivaju promatrani tako da dijelovi okoline, eksterijera, postuliraju s raspoloženjima likova i sa situacijom.

Ivana Roščić u ulozi majke

Žanrovski film

S obzirom na tu i takvu radnju ovog žanrovskog filma te atmosferu koja vlada, film možemo odrediti kao kombinaciju psihološkog trilera, drame, uz elemente crne komedije, gdjekad horora, uz pokoju iskru apsurda, i to u maniri grčkih predstavnika »weird« vala, novijih art-horora, pa i kojih švedskih autora, mahom podsjećajući na radove autora od Lanthimosa, Peelea, Hanekea, do Von Triera, Lyncha i mnogih drugih. Također, tematski i idejno, film se prislanja na znamenite naslove koji propituju odnos stvarno-nestvarno, odnosno konstrukciju zbilje, od poznatog »The Game«, »The Truman Show«, »Mulholland Drive«, »Matrixa« i mnogih drugih.

Od početno usustavljene blago neobične atmosfere, prodorni znakovi hamartijskoga polako, ali sigurno presijecaju težak i ustajao zrak stana u kojem se radnja filma »Stric« zbiva, sve dok on ne postane toliko težak da i gledatelji osjećaju težinu apsurda i zlokobnoga koje se nadvilo nad nedužnu porodicu, uz ono tjeskobno i bizarno. Film »Stric« redatelja Mardešića i Kapca zanimljivo je, intrigantno, svježe i iznenađujuće dobro artističko ostvarenje; vješto stilizirana i dobro upakirana priča, stoga film (p)ostaje jedan od ponajboljih hrvatskih filmova u posljednje vrijeme i jedan od boljih hrvatskih uopće, a status kultnoga filma svakako ga očekuje. Ars longa!