ZAGREB – Duhovit, razigran, zanimljiv i privlačan roman napisao je Franjo Janeš, pripadnik nešto mlađe (rođen je u Zagrebu 1982. godine) generacije hrvatskih književnika. Strano tijelo po kojem je roman dobio naslov vrijedi za mnogo toga u romanu – prije svega za srce mlade djevojke Agne koje, nakon što je stradala u prometnoj nezgodi, kuca u tijelu glavnog lika Tonija Šestana. No, strano tijelo je i nesretni Amir koji nakon smrti voljene supruge ne nalazi nikakvih razloga za život, strano tijelo u društvu svojih vršnjaka je i Agnin dečko Kristijan koji nikako ne može pobjeći iz vrlo loših okvira obiteljskog života. Doslovce se strancem u svom tijelu osjeća i Agnina najbolja prijateljica Nika koja od okoline krije svoje lezbijske sklonosti, a stranim se tijelom osjećaju i neki drugi bitni likovi ovog pažnje vrijednog romana.

Društvena kritika

Temeljna je priča ova – uspješni hrvatski poduzetnik Toni Šestan doživi na hokejaškoj utakmici treći srčani udar. Budući da bi sljedeći mogao biti i posljednji, on rado prihvaća poziv iz bolnice koja mu nudi transplataciju srca sedamnaestogodišnje poginule djevojke Agne. Ono što Šestan ne zna je da mu je srce ponuđeno preko veze (bez njegova znanja!) i trebalo je završiti kod prve na listi, umirovljenice Aide. Njezin suprug Amir zna za tu ružnu igru i kad mu supruga umre, odluči se osvetiti. Istodobno pratimo i patnje koje proživljavaju Agnina prijateljica Nika, njezin dečko Kristijan te njezina majka Doris koja je uvjerena kako Agna nije stradala, već ubijena pa odlučuje pod svaku cijenu otkriti vozača koji je usmrtio njezinu kći te pobjegao s mjesta nesreće. Istraga koju provodi Doris, kao i osveta koju priprema Amir ne samo da su »kotači« radnje ovog romana, već i priču iz sfere društvenog romana lagano sele prema krimiću.

Ovako dobro postavljeni okviri radnje omogućavaju Janešu ne samo da drži pažnju čitatelja (kladim se da će vrlo mali postotak čitatelja otkriti ubojicu!), već mu pružaju i mogućnost direktne društvene kritike koju na najbolji način iskazuje umirovljenik Amir čije je bogato životno iskustvo vezano za brojne društvene negativnosti. Još i više od tih promašaja suvremenog liberalno-kapitalističkog hrvatskog društva Janeš se okrenuo samoj srži društva, dakle obitelji pa svaki od nekoliko za roman bitnih likova iza sebe ima neuspješnu obitelj koja ga je usmjerila ili usmjerava ka problematičnom životu, a svakako je pohvalno da se, usprkos vrlo neugodnoj obiteljskoj »popudbini« (nasilje nad ženama i djecom, siromaštvo, odrastanje bez roditelja…), većina likova bori protiv tog negativnog nasljeđa pri čemu je završetak romana, na svu sreću, ipak poprilično optimističan.

Životni dijalozi

Svoj novi roman, šesti od 2009. godine kad se javio romanom »Noć mrtvih živaca«, Janeš je čitatelju prenio svojim već prepoznatljivim i vrlo kvalitetnim stilom prepunim odličnih, životnih i uvjerljivih dijaloga koji se odvijaju na književnom jeziku, ali i kajkavskom te zagrebačkom slengu. Roman je podijeljen u šest cjelina (autor ih naziva krugovi) od kojih je svaka sačinjena od po šest jednostavnih epizoda koje već same po sebi nude temelje za dobar scenarij što znači da je čitanje lako, mada si svaki čitatelj mora dati malo truda da poveže sve likove i različite radnje koje se na kraju slažu u eksplozivni i, otkrijmo barem to, pomalo revolveraški završetak nakon kojeg ima i mrtvih.

Posebna vrijednost i ovog Janešovog romana je njegov duhoviti pristup koji i štivu i čitatelju omogućava dobrodošao odmak od tuge i crnila koje priča nudi. Tako, primjerice, već prije početka priče Janeš čitalje kroz poglavlje »Kako čitati ovu knjigu?« savjetuje o načinima na koje bi najbolje bilo čitati je. Nikako nemojte poslušati prvi (glasi – nikako), a ne vjerujte mu ni u ostalim »preporukama«, osim one koja glasi »štrebersko-deterministički« i najbliža je klasičnom pristupu čitanju, odnosno stranici za stranicom. Također, na kraju svake epizode »mudro savjetuje« što dalje čitati, odnosno piše oznaku epizode koju treba pročitati. Ne budite ludi poslušati ga.

Nadalje, kao što je to nedavno učinio Tomislav Zagoda u svom romanu »Život u banani«, tako se sada i Janeš u »Stranom tijelu« igra fusnotama koje ili uopće ne pojašnjavaju ono za što su u tekstu vezane, ili su krajnje duhovite poput primjera sa 71. stranice kad u tekstu stoji: »To je bila stara verzija mene, podsjetila se, sad se bolje nosim s pritiskom« – a u fusnoti je komentar u kojem Janeš napiše – »Ne seri«. Ili kad nakon seksa Tonija i Sabine u autu Sabina kaže: »Nije bilo kako je zamišljala, bilo je bolje«. A Janeš na to u fusnoti komentira: »Trajalo je minutu-dvije, nije svršila i mjenjač joj je nažuljao desno koljeno«.

Vrsni intelektualni humor

Ovakvim potezima Janeš čitatelju prije svega daje do znanja kako je sve što priča fikcija, a uz to ovakvim duhovitostima »ubija« potencijalno loše vibracije koje bi na trenutke vrlo mračni elementi ove priče mogli stvoriti. No, i te pomalo montipajtonovske duhovitosti ostvarene su s mjerom i na pravim mjestima pa nimalo ne štete društveno-kritičkim oštricama romana, odnosno povremeno vrlo emocionalnim trenucima (smrt djeteta, smrt voljene žene, osamljenost i neprilagođenost mladih…) koje Janeš također znalački ugrađuje u svoje pripovijedanje.

Svakako su vrlo bitan dio ovog romana i elementi mystery književnosti koji, po uzoru na Stephena Kinga, generiraju radnju. Tako se Toni, kojemu je transplantirano Agnino srce na neobjašnjiv način sjeća posljednjih trenutaka Agnina života, a taj element ezoterije nadograđen je činjenicom da je Agna dok je bila živa čula glasove iz obiteljske prošlosti koje nije razumjela, ali koji se na kraju priče raspliću u kaznu koju zbog grijehova njihovih predaka moraju podnijeti, ni krivi ni dužni današnji, članovi te obitelji. Baš zbog toga je – a sve u tom stilu vrsnog intelektualnog humora – Janeš cijeli roman, piše na prvoj stanici, posvetio »Precima, u dubokoj zahvalnosti«. Zlu ne trebalo, je li.

Govori Janeš i znatno mjesto u ovom romanu daje i zanimljivoj teoriji pamćenja srca, osmišljava i pojašnjava u jednom emocijama snažnom poglavlju život nakon smrti i način postojanje entiteta (ne duhova!), tvrdi kroz svoje likove kako je »znanost postala dogmatična kao religija« i »ne može protumačiti nefizičke fenomene«… Sve u svemu, uspješno se igra pričom, idejama, jezikom, kompozicijom, ulogom pisca i položajem čitatelja… Jednom riječju svime što književnost – dobru književnost – čini. Baš stoga »Strano tijelo«, barem kad je o dobroj književnosti riječ, uopće nije strano tijelo.

O autoru

Franjo Janeš (Zagreb, 1982.) diplomirao je njemački i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao germanističku lingvistiku. Radi kao viši lektor na Odsjeku za germanistiku te svira gitaru i pjeva u bendovima End or Fin i Astridian. Do sada je uz nekoliko priča i jednu vrlo dobru sklikovnicu (»Čovjek i zvijer«, 2021.) objavio romane »Noć mrtvih živaca« (2009.), »Formula za kaos« (2011.), »Čerupanje feniksa« (2013.), »Tunel na kraju svjetla« (2016.), »Petlja« (2021.) i »Strano tijelo« (2022.).