ZAGREB – Uz sve druge prepreke s kojima se obitelji djece s teškoćama u razvoju suočavaju u sustavu, moraju se nositi i s birokratskom indolencijom čak i onim u slučajevima kad bi realizacija njihovih prava trebala biti neupitna. Tako se mnogi od roditelja djece s teškoćama, na primjer, moraju boriti sa školskom administracijom da bi dobili refundaciju troškova prijevoza, iako na nju, sukladno propisima Ministarstva znanosti i obrazovanja, imaju puno pravo. Mnoge obitelji, štoviše, mjesecima same pokrivaju kompletan trošak prijevoza iako u jedinicama lokalne samouprave postoje decentralizirana sredstva za tu namjenu.

U Građanskoj inicijativi roditelja djece s teškoćama u razvoju »Pomozimo djeci s invaliditetom« kažu kako je stanje neodrživo, a Ministarstvo znanosti i obrazovanja nemoćno pred nesposobnom i tromom školskom administracijom. Sustav je, kažu, dobro ustrojen i osmišljen, ali zapinje na ljudskom faktoru na lokalnim razinama.

Probijanje rokova

Već drugu godinu škole na raspolaganju imaju aplikaciju, koju trebaju popuniti kad dijete uđe u sustav. Za to imaju određene i rokove, ali ih probijaju iako znaju da djeca s teškoćama neće ozdraviti u roku mjesec dana, navodi Andrijana Žderić, predstavnica Inicijative i majka djeteta s teškoćama. Događa se, dodaje, i da škole pogrešno popune aplikaciju pa se ona, umjesto da krene isplata, vraća školi na popravak što dodatno odugovlači čitav postupak. Tako i ove jeseni isplate putnih troškova roditeljima djece s teškoćama kasne mjesecima, neki roditelji nisu dobili isplate za rujan.

– Imate situaciju da uvijek jedne te iste škole imaju isti problem. A što je najgore, to su upravo centri za odgoj i obrazovanje, dakle škole koje polaze djeca s teškoćama u razvoju. Nevjerojatno je da nisu u stanju ispuniti aplikaciju kako treba, a ona je u funkciji već drugu godinu, što znači da se sve već trebalo uhodati i funkcionirati. U praksi, to se ne događa, upozorava Žderić.

Koliko će učenik dobiti na račun troškova prijevoza, ovisi o kilometraži koju dnevno prelazi na putu do škole i natrag. Postoje različiti oblici naknade, ovisno o tome vozi li dijete isključivo roditelj ili kombinira prijevoz osobnim automobilom i javnim prijevozom. Problem su, vele u Inicijativi, oni koji nemaju ni organizirani prijevoz, niti roditelji imaju osobni automobil. »Upravo imamo jednu mamu na Korčuli koja je u takvoj situaciji, županija mora posebno rješavati takve slučajeve, i onda to traje« veli Žderić. Ona za prijevoz svog djeteta mjesečno dobije oko 420 kuna naknade, a onu za rujan, kaže, odavno su primili.

– Mi s tim nemamo problema, novac za prijevoz u rujnu već 1. listopada liježe nam na račun. Ali mnogi nisu takve sreće. Centar za autizam iz Splita, na primjer, lani je čitavu godinu kasnio s isplatom, što znači da je trošak prijevoza u potpunosti bio prebačen na roditelje. Pitam se tko radi u sustavu obrazovanja? Tko radi u toj školi? Ne prozivam nikoga ponaosob, ali ovakva se situacija lomi preko leđa djece i roditelja, upozorava Žderić.

Propisani kriteriji

I u Ministarstvu znanosti i obrazovanja nezadovoljni su situacijom, ali se ne smatraju odgovornima za loše funkcioniranje sustava.

– Školske ustanove imaju mogućnost podnijeti zahtjev za dobivanjem suglasnosti do 31. listopada 2022. godine te zahtjeve školskih ustanova zaprimamo i tijekom studenoga unatoč propisanom roku. Kako se radi o financijskoj obvezi, svaki zahtjev školske ustanove potrebno je provjeriti i po potrebi uskladiti s propisanim kriterijima. Unatoč tome što su oni jasno propisani, i unatoč uhodanoj dugogodišnjoj praksi, dio zaprimljenih zahtjeva nije uredan, odgovorili su iz MZO-a na upozorenja roditelja da isplate prijevoza kasne. Iz MZO-a poručuju i kako oni nisu odgovorni za kašnjenje te da se sredstva za prijevoz učenika s teškoćama kontinuirano i redovito isplaćuju temeljem zahtjeva škola koje su na vrijeme podnijele uredan zahtjev.

Tragično je, međutim, što neke škole roditeljima uopće ne daju do znanja da imaju pravo na naknadu putnog troška, pa tako u Inicijativi znaju slučajeve djece koja su završila kompletnu osnovnu školu, a nitko im nije rekao da imaju pravo na naknadu za prijevoz. »A svaki dan voze dijete, i to ne kilometar-dva. Napravi se tu poprilične kilometraže«, veli predstavnica roditelja.

– Zavlače roditelje, ne znam s kojim ciljem…. Kad dijete upiše školu temeljem rješenja Ureda za odgoj i obrazovanje, škola u startu zna da je to dijete s teškoćama i da imaju aplikaciju koju trebaju ispuniti. Ako imaju svoj organizirani prijevoz, to je onda najbolja varijanta, ali ako dijete treba pratnju, moraju ponuditi roditelju opcije koje postoje. Uzimaju li u školama svoje putne troškove?, ironična je predstavnica Inicijative.