Ovaj cirkus s obukom Ukrajinaca još je jednom pokazao kakva je Hrvatska država
Ovaj cirkus s obukom Ukrajinaca još je jednom pokazao kakva je Hrvatska država. Ili točnije, budući da je politika samo jedan dio društva, kakva je njezina politička klasa. Naime, u svakoj državi postoji nekakav elementarni politički konsenzus oko temeljnih stvari vanjske politike. Pa da kada dođe do promjene vlasti zemlja prema van djeluje više-manje isto kao i prije izbora. Naravno, postoje tu i iznimke u slučaju ako je neko vanjsko političko pitanje bilo jedna od važnijih tema izbora ili ako se stranke zaista oduvijek razlikuju oko neke od tema vanjske politike.
U Hrvatskoj ni Ukrajina ni NATO gotovo nikada nisu bile teme koje su imale svoju unutarnjo-političku dimenziju. Sve su relevantne stranke podržale ulazak Hrvatske u zapadni vojni savez. Protiv su bili samo lijevi i desni ekstremi bez ikakvog većeg utjecaja i biračke podrške. Načelno gledajući, slična je stvar i s Ukrajinom. Svi osuđuju rusku invaziju i svi smatraju da Ukrajini treba pomoći. I nitko, doslovce nitko, ne propituje politiku NATO saveza u ovoj svjetskoj krizi. Ni HDZ i ni SDP ni Domovinski pokret ni Most, a niti Možemo! koji slijedi politiku svoje sestrinske stranke, njemačkih zelenih koji su se u zadnjih par desetljeća iz radikalnih pacifista preoblikovali u tvrde militariste. Dakle, postoje svi uvjeti da oko Ukrajine i tema oko Ukrajine Hrvatska govori jednim glasom. Ali kao što vidimo tome nije tako ni izdaleka.
Nije u pitanju ovdje samo ovaj sukob na relaciji Vlada – predsjednik Republike, mada i to nam nije na ponos. Ali eto dogodilo se da Zoran Milanović ima radikalno drugačije stajalište od Vlade po nizu tema kada je u pitanju rat u Ukrajini. Nije to baš uobičajeno, ali ni Hrvatska nije baš obična zemlja. Ali ni tu nije kraj različitim gledanjima na ukrajinski rat, a posebno ne na to kako se postaviti u ovoj priči oko obuke njihovih vojnika na našem ozemlju. Tu postoje razlike i među političkim strankama. HDZ naravno podržava Vladu, SDP nema jasno stajalište pa se skriva iza Ustava i njegovih nejasnih normi, Možemo! je za to da se prvo vidi o čemu ćemo poučavati ukrajinske vojnike, Socijaldemokrati su tu negdje, Suverenisti su protiv, a Most uglavnom na tragu onog što govori Milanović. Čak su dakle i stajališta vanjske politike više-manje izvedenica podjela i sukoba na unutarnjoj. Što samo doprinosi već ionako konfuznoj domaćoj političkoj sceni.
Nije da se ovi izvana što nas promatraju nešto posebno čude. Pa odavno su naučili da o puno vanjskopolitičkih tema Hrvatska govori s barem dva glasa. Dovoljno je samo sjetiti se kako Hrvatska formira svoje stajalište prema BiH. Odnosno točnije rečeno, ne formira jedno nego najmanje dva. Milanović je za 180 stupnjeva promijenio svoje stajalište otprije desetak godina i sada zvuči kao light verzija Mate Bobana. HDZ podržava Vladu koja lavira između Bruxellesa i želja BiH Hrvata. SDP je zbunjen i nema jasno stajalište. Most razmišlja otprilike kao i Milanović. Možemo! bi se najradije izjasnili za nekakvu građansku BiH za koju optiraju kolege iz njihove sjeverne sestrinske stranke, ali ne žele to baš tako jasno i reći. I sve to oko teme koja je za Hrvatsku čak i puno bitnija od toga koliko će Ukrajinaca doći ili bi trebali doći u Hrvatsku i što tu žele naučiti. Ali ni oko temeljne teme kao što je BiH nema konsenzusa pa kako bi ga onda bilo oko Ukrajine.
Da je hrvatska politička klasa zrela kao što nije, onda bi oko ove teme sve relevantne stranke postigle nekakav barem minimalan konsenzus. Ili ako oko Ukrajine postoje razilaženja da se ona ne razvlače na javnoj sceni. I da se time zabavlja i domaća i svjetska javnost. Ako ova druga uopće obraća pažnju na ono što se događa na političkoj pozornici Lijepe Naše.
Ali ovo će se očito vući i dalje. Možda je sve ovo samo sukob radi sukoba. Možda bi Milanović podržao obuku Ukrajinaca da je Vlada protiv toga. Nema tu neke velike šanse da se stvari pomaknu nabolje. Tako da ćemo i sljedećih mjeseci i godina gledati istu sliku. Pa je moguće da ako se jednog dana promijeni vlast, radikalno promijeni i politika prema BiH. Odnosno točnije jedna od hrvatskih politika prema BiH. A što se tiče obuke Ukrajinaca, do nje će na kraju i doći.
Piše Zlatko Crnčec
Hrvatska nema vanjsku politiku
Zlatko Crnčec
25. studeni 2022 14:27
Foto Reuters
Ovaj cirkus s obukom Ukrajinaca još je jednom pokazao kakva je Hrvatska država
Ovaj cirkus s obukom Ukrajinaca još je jednom pokazao kakva je Hrvatska država. Ili točnije, budući da je politika samo jedan dio društva, kakva je njezina politička klasa. Naime, u svakoj državi postoji nekakav elementarni politički konsenzus oko temeljnih stvari vanjske politike. Pa da kada dođe do promjene vlasti zemlja prema van djeluje više-manje isto kao i prije izbora. Naravno, postoje tu i iznimke u slučaju ako je neko vanjsko političko pitanje bilo jedna od važnijih tema izbora ili ako se stranke zaista oduvijek razlikuju oko neke od tema vanjske politike.
U Hrvatskoj ni Ukrajina ni NATO gotovo nikada nisu bile teme koje su imale svoju unutarnjo-političku dimenziju. Sve su relevantne stranke podržale ulazak Hrvatske u zapadni vojni savez. Protiv su bili samo lijevi i desni ekstremi bez ikakvog većeg utjecaja i biračke podrške. Načelno gledajući, slična je stvar i s Ukrajinom. Svi osuđuju rusku invaziju i svi smatraju da Ukrajini treba pomoći. I nitko, doslovce nitko, ne propituje politiku NATO saveza u ovoj svjetskoj krizi. Ni HDZ i ni SDP ni Domovinski pokret ni Most, a niti Možemo! koji slijedi politiku svoje sestrinske stranke, njemačkih zelenih koji su se u zadnjih par desetljeća iz radikalnih pacifista preoblikovali u tvrde militariste. Dakle, postoje svi uvjeti da oko Ukrajine i tema oko Ukrajine Hrvatska govori jednim glasom. Ali kao što vidimo tome nije tako ni izdaleka.
Nije u pitanju ovdje samo ovaj sukob na relaciji Vlada – predsjednik Republike, mada i to nam nije na ponos. Ali eto dogodilo se da Zoran Milanović ima radikalno drugačije stajalište od Vlade po nizu tema kada je u pitanju rat u Ukrajini. Nije to baš uobičajeno, ali ni Hrvatska nije baš obična zemlja. Ali ni tu nije kraj različitim gledanjima na ukrajinski rat, a posebno ne na to kako se postaviti u ovoj priči oko obuke njihovih vojnika na našem ozemlju. Tu postoje razlike i među političkim strankama. HDZ naravno podržava Vladu, SDP nema jasno stajalište pa se skriva iza Ustava i njegovih nejasnih normi, Možemo! je za to da se prvo vidi o čemu ćemo poučavati ukrajinske vojnike, Socijaldemokrati su tu negdje, Suverenisti su protiv, a Most uglavnom na tragu onog što govori Milanović. Čak su dakle i stajališta vanjske politike više-manje izvedenica podjela i sukoba na unutarnjoj. Što samo doprinosi već ionako konfuznoj domaćoj političkoj sceni.
Nije da se ovi izvana što nas promatraju nešto posebno čude. Pa odavno su naučili da o puno vanjskopolitičkih tema Hrvatska govori s barem dva glasa. Dovoljno je samo sjetiti se kako Hrvatska formira svoje stajalište prema BiH. Odnosno točnije rečeno, ne formira jedno nego najmanje dva. Milanović je za 180 stupnjeva promijenio svoje stajalište otprije desetak godina i sada zvuči kao light verzija Mate Bobana. HDZ podržava Vladu koja lavira između Bruxellesa i želja BiH Hrvata. SDP je zbunjen i nema jasno stajalište. Most razmišlja otprilike kao i Milanović. Možemo! bi se najradije izjasnili za nekakvu građansku BiH za koju optiraju kolege iz njihove sjeverne sestrinske stranke, ali ne žele to baš tako jasno i reći. I sve to oko teme koja je za Hrvatsku čak i puno bitnija od toga koliko će Ukrajinaca doći ili bi trebali doći u Hrvatsku i što tu žele naučiti. Ali ni oko temeljne teme kao što je BiH nema konsenzusa pa kako bi ga onda bilo oko Ukrajine.
Da je hrvatska politička klasa zrela kao što nije, onda bi oko ove teme sve relevantne stranke postigle nekakav barem minimalan konsenzus. Ili ako oko Ukrajine postoje razilaženja da se ona ne razvlače na javnoj sceni. I da se time zabavlja i domaća i svjetska javnost. Ako ova druga uopće obraća pažnju na ono što se događa na političkoj pozornici Lijepe Naše.
Ali ovo će se očito vući i dalje. Možda je sve ovo samo sukob radi sukoba. Možda bi Milanović podržao obuku Ukrajinaca da je Vlada protiv toga. Nema tu neke velike šanse da se stvari pomaknu nabolje. Tako da ćemo i sljedećih mjeseci i godina gledati istu sliku. Pa je moguće da ako se jednog dana promijeni vlast, radikalno promijeni i politika prema BiH. Odnosno točnije jedna od hrvatskih politika prema BiH. A što se tiče obuke Ukrajinaca, do nje će na kraju i doći.