Drugi vratar Hrvatske

Ivica Ivušić osmi je Riječanin na Mundijalu: “Nudio sam se Rijeci, ali nije bilo mjesta za mene. Trema u dresu Hrvatske? Time se ne opterećujem!”

Katarina Blažević

Foto PIXSELL

Foto PIXSELL

Nakon Istre sam imao slobodne papire s obzirom da je kasnila plaća i praktički sam se nudio Rijeci. Vodstvo kluba je tada procijenilo da nema mjesta za mene. Nakon Olympiakosa je opet bilo isto. U Rijeci su procijenili da im jednostavno nisam potreban. Je li mi žao što nisam nikada zaigrao za Rijeku? Naravno, žao mi je što me kod kuće nisu, mogao bih reći, cijenili. Ali, to je tako...



Vjerojatno svaki dječak koji bar jednom udari loptu u životu sanja o nekom velikom natjecanju, da bude dio toga… Hvala dragom Bogu, meni će se taj san i ostvariti. Kakav je osjećaj? Ne mogu biti sretniji i ponosniji – riječi su vratara hrvatske nogometne reprezentacije Ivice Ivušića, jednog od 26 igrača koji predstavljaju Hrvatsku na Svjetskom prvenstvu u Kataru. I tek osmog Riječanina u povijesti na Mundijalu. Počelo je davne 1934. s Varglienom koji je, jednako kao i Gratton, predstavljao Italiju. Gardassanich je bio član SAD-a, dok su Radaković i Hrstić na svjetskim smotrama igrali za Jugoslaviju. U novijoj povijesti hrvatske su boje branili Šarić i Balaban, koji je ujedno 2006. godine bio posljednji Riječanin na jednom Svjetskom prvenstvu. Točnije, poziv je 2014. godine dobio i Močinić, tada je i otputovao u Brazil, ali zbog ozljede se vratio prije nego što je prvenstvo i počelo.


Stoga, nakon 16 godina jedan Riječanin sudjeluje na zasigurno najvećem sportskom događaju u svijetu koje počinje danas utakmicom Katara i Ekvadora. Riječanin čija bi se nogometna priča ukratko mogla opisati onom poznatom »preko trnja do zvijezda«, jer njegov je put do SP-a bio sve samo ne lagan. Već je s 14 godina iz Rijeke preselio u redove velikana, milanskog Intera, da bi se s 20 vratio u Hrvatsku. Nažalost, ne u redove svog matičnog kluba, ali tu su bili Istra 1961 i na kraju Osijek, u čijem je dresu izborniku Zlatku Daliću pokazao da vrijedi poziva u nacionalnu vrstu.


Djetinjstvo na Viškovu


Za početak, sve je krenulo na igralištu Halubjana. Ivica je odrastao u Viškovu, gdje mu obitelj i danas živi.




– Rekao bih da sam krenuo s nogometom nekim svojim putem i željom, iako su djed i ujak u tom sportu cijeli život pa sam sigurno to vidio i od njih. Svidio mi se nogomet već od malih nogu i jedino sam u tome vidio nešto što me zanima. Počeo sam u Halubjanu, ali tamo sam bio jako kratko, brzo sam prešao u Rijeku gdje sam bio od sedme do 14. godine. Ali, bilo je tu i posudbi kada sam bio u mlađim uzrastima Rijeke. Uvijek sam išao braniti za starije, pa sam tako išao i na posudbu u Halubjan, pa Mošćeničku Dragu i Klanu. Zapravo je u Klani u tom razdoblju igrala cijela jedna generacija iz Rijeke, samo što smo nastupali pod imenom Klana. Upravo taj period mi je puno pomogao u razvoju jer sam igrao sa starijima, bio je to dobar potez.


Ivušiću je jedan turnir s Rijekom praktički promijenio život. Iako, odlazak u milanski Inter nije značio da će sve ići glatko. Majka Agica i otac Lovro su tu odradili velik posao.


– Išli smo te sezone na tri, četiri turnira i imali smo jako dobre rezultate, a na uskrsnom turniru u Milanu su me skauti primijetili baš kada smo igrali u finalu protiv Intera. Obranio sam, čini mi se, četiri ili pet penala. Možemo to onda nazvati srećom, da se sve baš tako poklopilo. Prvo sam otišao s obitelji na tjedan dana kako bih vidio sviđa li mi se sve to. Nakon tih tjedan dana nisam puno razmišljao. Iako je bilo jako teško, prvih godinu i pol dana nisam mogao dobiti radnu dozvolu pa sam toliko dugo čekao da bih uopće mogao potpisati neki ugovor.


Nisam išao sam u Milano, majka je ondje sa mnom živjela skoro do moje punoljetnosti, a otac je zbog posla bio na relaciji Rijeka – Milano. Ma, da nije bilo njih, ne bih se nikada mogao odlučiti na takav korak. Stvarno su sve podredili meni i ja sam im vječno zahvalan na tome što su me podržali kada mi je najviše trebalo.


Riječki dani – Momčad Bijelih s Damirom Rubčićem i dr. Bobanom Dangubićem


Pale sam na svijetu


Riječanin je s Interom ugovorno bio vezan od 2009. do 2015. godine, tijekom kojih je branio za mlađe uzraste, ali i u Serie D za Seregno te, sezonu uoči povrata u HNL, u Serie C za Prato.


– Bilo je teško, sjećam se tog prvog odlaska kada sam došao u Milano i odmah smo išli na pripreme dva tjedna. Stvarno sam se osjećao kao Pale sam na svijetu, ha, ha. Bilo je izazovno, ali opet kažem, moj otac me tu stvarno ohrabrio i savjetovao mi da probam i izdržim mjesec dana, pa ako ne bude to – to, da ćemo se vratiti kući. Prošlo je tih mjesec dana koji su bili najgori dok se nisam malo prilagodio, i poslije više nisam niti pomislio da bih odustao. Ali bilo je izazovno.


Zasigurno najljepša uspomena iz tog vremena je treniranje sa zvijezdama Intera. Upravo 2010. godine Inter je s Mourinhom osvojio »tripletu«, a godinu dana kasnije Ivica je prvi put trenirao s prvom ekipom. Bili su tu Julio Cesar, Javier Zanetti, ubrzo je stigao i Samir Handanovič


Izazovno razdoblje – Ivica u dresu milanskog Intera


– Često su nas priključivali kad je njima nedostajalo igrača i sigurno da mi je to ostalo u jako lijepom sjećanju jer je baš 2010. Inter osvojio Ligu prvaka, talijanski Kup i prvenstvo. Onda je trenirati s tim igračima bilo kao da sam u snu. Od golmana su tada bili Julio Cesar, Paolo Orlandoni, Luca Castellazzi, poslije je došao Handanovič. Ne mogu reći da mi je netko od njih dao neke konkretne savjete, već je dovoljno bilo gledati kako se oni odnose prema nogometu, tom poslu i mislim da sam puno mogao naučiti samo gledajući takve igrače.


Otac prvi uzor po kojem je nazvao i sina

Brojni su bili usponi i padovi u dosadašnjoj karijeri Ivušića, od borbe za mjestom u Italiji, do povratka u HNL i dokazivanjem u klubu u kojem plaće nisu niti dolazile, pa do čekanja prilike u Osijeku. Ali ovaj je Riječanin bio strpljiv. Koji je njegov recept za uspjeh?


– Ja sam imao jako dobar uzor u svom životu, a to je moj otac Lovro koji je isto tako prošao i uspone i padove, ali uvijek je bio na zemlji, radio je za svoju obitelj, borio se i trudio. To sam vidio od njega i to je ono što me vodilo i guralo. Tu sam vidio neku pozitivu. Da, i sina Lovru sam nazvao upravo po njemu. Imam li i nogometni uzor? Uvijek sam težio uzeti od svakog ponešto. Ne znam imam li baš konkretan uzor, puno sam naučio od raznih igrača od njihova pristupa, treninga i ponašanja. Mislim da je to ključ svega. Ističu se oni koji napornije rade i mislim da se zbog toga uspjeh na kraju i vrati.

Pravi put


Već je ranije Ivušić naglašavao kako se 2015. odlučio vratiti u HNL jer je kvalitetnija liga od treće talijanske.


– Da, tako je. Tada sam mislio da ću prije doći do izražaja kod nas, jer je jako teško kao stranac biti u Italiji. Korak unazad? Pa, ne bih rekao da sam gledao na svoj povratak u HNL na taj način. Sigurno je da zvuči malo čudno otići iz milanskog Intera u Istru 1961, ne podcjenjujući Istru, naravno. Pokazao se to kao pravi potez jer ondje stvarno stranci jako teško dolaze do prilike, pogotovo mlađi igrači, više se guraju domaći. Eto, tako da se Istra pokazala kao pravi put.


Već je u Istri 1961 Ivušić imao sjajne partije, isticao se na golu i protiv Hajduka, Dinama, Rijeke, ali su Puljani upali u tešku financijsku krizu te je vratar otišao sa slobodnim papirima u prosincu 2017. godine.


I tu je potom došlo do prvog mogućeg povratka u Rijeku, za čiji seniorski sastav Ivušić nikada nije zaigrao. Ali tada, kao i na ljeto 2018. godine, na Rujevici su odlučili kako ondje nema mjesta za domaćeg igrača.


– Teška je situacija bila u Istri, nije bilo plaće po devet, deset mjeseci, ali zahvalan sam im jer sam ondje zapravo dobio svoje prve minute i utakmice. Je li tada bilo kontakta s Rijekom? Nakon Istre sam imao slobodne papire s obzirom da je kasnila plaća i praktički sam se nudio Rijeci. Vodstvo kluba je tada procijenilo kako nema mjesta za mene te sam te zime otišao u Olympiakos. Ondje sam bio šest mjeseci, nisam dobio priliku, i opet sam se vratio u Rijeku sa slobodnim papirima i opet je bilo isto. U Rijeci su procijenili da im jednostavno nisam potreban.


Morao sam sreću potražiti negdje drugdje, a to je bio Osijek. Možda je takav put trebao biti. Je li mi žao što nisam nikada zaigrao za Rijeku? Naravno, žao mi je što me kod kuće nisu, mogao bih reći, cijenili. Ali, to je tako.


Riječani na svjetskim nogometnim prvenstvima

Mario Varglien – 1934. – ITALIJA


Gino Gardassanich – 1950. – SAD


Guido Gratton – 1954. – ITALIJA *


Pero Radaković – 1962. – JUGOSLAVIJA


Miloš Hrstić – 1982. – JUGOSLAVIJA


Daniel Šarić – 2002. – HRVATSKA


Boško Balaban – 2002. i 2006. – HRVATSKA


Ivica Ivušić – 2022. – HRVATSKA


*Nije rođeni Riječanin, ali je u Rijeci počeo igrati nogomet nakon što se obitelj ovdje doselila zbog očeva zaposlenja u brodogradilištu »3. maj«


*Ivan Močinić je 2014. godine pozvan i otputovao na SP, ali je otpao s konačnog popisa nekoliko dana uoči početka prvenstva zbog ozljede

Osijek prirastao srcu


Pokazat će se to zasigurno greškom riječkoga kluba, ali Ivušiću je odlazak u Osijek toga ljeta ipak bio pun pogodak. Iako se na početku tako nije činilo.


– Došao sam u Osijek zapravo kao treći golman i prvu sezonu nisam branio niti minute. Čekao sam svoju priliku, i eto, nakon godinu dana čekanja mi se sve otvorilo. Trener Dino Skender mi je dao prvu priliku i zahvalan sam mu jer sigurno nije bio lak potez staviti me prvi put na gol. Možeš se ti truditi kroz karijeru i naporno raditi, ali ako nemaš ljude koji to primijete, ne možeš ništa. A najveće povjerenje sam ipak uživao u eri Nenada Bjelice, od njega sam puno naučio i to me, uz rad s trenerom vratara Čavlinom, i dovelo do reprezentacije.


Život u Osijeku? Ovdje mi je predivno, Osijek mi je prirastao srcu i mogu reći da je to moj drugi dom. Lijepo se osjećam, cijene me ljudi u gradu i u klubu. Ponosan sam na sve što sam napravio u ovom klubu i nadam se da ću još pridonijeti.


Spominjao se u više navrata i mogući transfer u inozemstvo…


– Lagao bih kada bih rekao da ne želim da jednoga dana dođe i do toga, zato što bih volio probati neku jaču ligu, čemu teži svaki profesionalac. S druge strane, jako mi je lijepo u Osijeku, imam sve ovdje i što se toga tiče su mi pomiješani osjećaji. Čak trenutno više naginjem prema tome da bih ostao.


Do nastavka sezone u HNL-u i mogućeg transfera sada ima vremena. Na redu je ipak reprezentacija i Svjetsko prvenstvo u Kataru.


– Sigurno sam se još i ljepše osjećao kada sam prvi put ušao u svlačionicu Hrvatske, nego u onu milanskog Intera. To je za nas Hrvate još veći ponos, osjetiš još veću pripadnost. To su mi najljepši trenuci u životu. Isto tako, Modrića i ostale iskusne igrače možeš samo gledati i puno naučiti od njih. I najsretniji trenutak u mojoj karijeri je definitivno debi za reprezentaciju, ta prva utakmica u Slovačkoj koja je bila i jako važna za nas. Pobijedili smo u zadnjim minutama i to ostaje u najljepšem sjećanju.


Suvlasnik kafića u Viškovu

Ivušićeva obitelj, koju čine i supruga Sara te sin Lovro, neće uživo u Kataru pratiti Svjetsko prvenstvo, ali sigurno će tijekom utakmica glasno i veselo biti u Infinityju, caffe&night baru u centru Viškova, čiji su vlasnici Ivica i njegov prijatelj te kum Mate Lukić. Hrvatskog se reprezentativca može ondje sresti tijekom slobodnih dana koje provodi u Rijeci, iako ne iza šanka, već primarno kao – gosta.


– Kum i ja smo prije nekih pet godina otvorili kafić, ali on je ipak tamo i sve vodi vezano uz taj posao. Ja se previše ne miješam, iako, naravno, kada sam doma, uvijek otiđem ondje. Kum to ipak sve odlično drži, a ja nemam baš puno vremena da bih previše sudjelovao u radu.


Njegovi su roditelji godinama uspješno vodili i pekarnicu u Viškovu, ali Ivica bi nakon karijere ipak volio ostati u nogometu.


– Najiskrenije bih volio nakon svoje karijere raditi s djecom. U tome se vidim. Znam da bih mogao puno pomoći mladim golmanima i to mi je želja raditi u budućnosti.

Junak utakmice


Skromno će Ivušić reći kako mu u sjećanju ostaje važna pobjeda protiv Slovačke, ali upravo je on tada bio junak utakmice, kada je stao među vratnice umjesto ozlijeđenog Livakovića i sjajnim obranama zaustavio Slovake u borbi za plasman na Svjetsko prvenstvo. Ove godine je, pak, postao prvim hrvatskim vratarom koji u jednoj službenoj utakmici nije primio pogodak od Francuza, aktualnih svjetskih prvaka. A bili su tu ziceri Mbappea i Benzeme


– Skinuti ziceri? Ma, u najvećem sjećanju mi ostaje ta pobjeda, i nadam se da će ih biti još puno s Hrvatskom. Ne mogu reći da mi je neka veća trema uoči utakmica reprezentacije, iako je sigurno velika odgovornost nositi taj dres. Ali mogu reći da sam uživao u svakoj odigranoj minuti i da mi je bio gušt igrati protiv takvih igrača poput Mbappea i Benzeme. Uživao sam i nisam se opterećivao tremom. Odnos s Livakovićem i Grbićem? To su sve fenomenalni dečki, kao i ostali igrači, te su svi ovdje zbog reprezentacije. Stvarno vlada jedna obiteljska atmosfera.


I za kraj, čemu se nada Ivušić u Kataru? Hrvatskoj prvo slijedi grupna faza s Marokom, Kanadom i Belgijom.


– Idemo utakmicu po utakmicu, znamo koliko vrijedimo i vjerujemo u sebe. Vidjet ćemo gdje će nas to dovesti. Siguran sam da Hrvatska može jako puno i da ćemo dati maksimum, u drugo ne sumnjam. Može li se ponoviti uspjeh iz Rusije? Pa, idemo ipak korak po korak. Hrvatska reprezentacija jako puno vrijedi i siguran sam da će ostvariti rezultat koji zaslužuje – zaključit će Ivica Ivušić, osmi Riječanin na jednom Mundijalu, a tek treći koji predstavlja Hrvatsku. I prstom sudbine jedini koji za prvu momčad Rijeke nikada nije nastupio. Barem zasad.


Ćaleta: Svi smo ponosni, ali Ivici tu još nije kraj

Siniša Ćaleta bio je Ivušiću trener vratara u omladinskom pogonu Rijeke, dok od dolaska u Osijek tu ulogu ima Silvije Čavlina.


– S Ćaletom se i dan danas čujem, često razgovaramo i treniramo kada sam u Rijeci. On je sa mnom zapravo od samog početka moje karijere. Otkad sam u Osijeku, trener je Čavlina koji mi je jako puno pomogao, s njim sam najviše napredovao i sigurno je najbolji trener kojeg sam imao – kazat će Ivušić.


Ćaleta i danas kao trener radi s mladim vratarima Rijeke 2008. i 2009. godišta, uz posao u Krku. A o Ivušiću, naravno, samo riječi hvale.


– Od obitelji, roditelja, do konzumacije rada, sve je kod njega na mjestu. Ivica je veliki radnik, talent i vrlo skroman dečko. To su sve vrline koje, ako želite doći do neke razine, morate imati ispunjene, a on ih ima. On je dijete Rijeke, ali odlazak u Inter već s 14 godina je bio odličan potez jer to iskustvo koje je stekao u inozemstvu, kao vrlo mlad dečko, mu sada dolazi na naplatu. Ponosni smo svi na njega, i roditelji, ali i Rijeka kao grad i klub, jer to je jedan ponizan, vrijedan i talentiran dečko. Presretan sam što je došao do reprezentacije i Svjetskog prvenstva, ali tu mu još nije kraj. Pratim sve njegove utakmice, i kad dođe doma ljeti i zimi radimo zajedno, analiziramo i korigiramo stvari. Kada i najbolje odigra, sutra traži trening i priliku za nešto novo, za napredak. To je na kraju i jedini put ako želiš doći do vrha – kaže Siniša Ćaleta.