Foto Davor Kovačević / Boris Scitar PIXSELL
Odvjetnik Anto Nobilo predao je tu molbu za pomilovanje Ministarstvu pravosuđa još 19. travnja
povezane vijesti
ZAGREB – Predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković razilaze se u vezi brojnih tema, ali o dosta toga imaju i identično mišljenje. Molba za pomilovanje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača na proljeće je dodatno posvađala Milanovića i Plenkovića, međutim, ispostavilo se da se njih dvojica zapravo slažu da bivši visoki dužnosnici Službe državne sigurnosti trebaju ostati u zatvoru zbog kaznenog djela ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića.
Odvjetnik Anto Nobilo predao je tu molbu za pomilovanje Ministarstvu pravosuđa još 19. travnja, a ona je Uredu predsjednika dostavljena mjesec dana kasnije. Od tada se s njom nije ništa dogodilo, a na Pantovčaku su nam potvrdili da niti neće, da predsjednik Republike neće pomilovati Perkovića i Mustača. U skladu je to, kažu u Uredu predsjednika, s Milanovićevim stajalištem koje je iznosio u predizbornoj kampanji da je pomilovanje »relikt i monarhistička glupost«.
Pismo generala
»Predsjednik samo slijedi stav koji je javno definirao u svojoj kampanji 2019., da akt pomilovanja, znači promjena sudskih odluka, ne smije biti u njegovoj nego u nadležnosti Sabora ili nekog drugog. Milanović je najavio da on to pravo neće konzumirati i tako se ponaša u predsjedničkom mandatu u odnosu na sve molbe za pomilovanje koje je dobio. Ni u čemu se predsjednikov pristup molbi Perkovića i Mustača ne razlikuje od onog prema svim ostalim molbama«, rekli su nam u Uredu predsjednika. Naglašavaju da Milanović nije odbio molbe Perkovića i Mustača nego je riječ o tome da ih uopće nije razmatrao, jednako kao niti drugih skoro tristotinjak.
Kada je Nobilo objavio da će zatražiti pomilovanje za ljude osuđene u Njemačkoj 2016. na teške zatvorske kazne, isprovociralo je to možda verbalno najžešći sukob između Pantovčaka i Banskih dvora od kako je Milanović pobijedio na predsjedničkim izborima. Iznova se i otvorila rasprava o društvenom statusu osoba koje su bile visokorangirane u jugoslavenskoj tajnoj policiji da bi se potom početkom devedesetih stavile na raspolaganje predsjedniku Franji Tuđmanu. Molba Perkovića i Mustača bila je intrigantna i zbog činjenice da su je svojim pismom podržala nekolicina istaknutih umirovljenih generala na čelu s Antom Gotovinom. Oni su Perkovića i Mustača nazvali suborcima koji su »vrlo zaslužni za obranu Republike Hrvatske«, podsjećajući da ih je zato i Tuđman odlikovao, a njihovo izručenje Njemačkoj ocijenili su – nezakonitim.
Vlada i HDZ zaključili su da su šestorica generala, osim Gotovine i Ivan Čermak, Davor Domazet Lošo, Pavao Miljavac, Marinko Krešić i Ljubo Ćesić Rojs, instrumentalizirani od strane Milanovića i Nobila u nastojanju da se Perkovića i Mustača pusti na slobodu. O tome je na takav način prvi progovorio potpredsjednik Vlade Tomo Medved, ministar hrvatskih branitelja, koji je neuvijeno izjavio da je ova molba »kreirana između odvjetnika i Ureda predsjednika Republike«. Premijer je na tom tragu ustvrdio da je to »očito orkestar gdje se prave nevješti, iznenađeni, čude se, razgovarat će, a sami govore o tome kako su dogovarali cijelu ovu orkestriranu akciju«. Milanovićeva je, naime, prva reakcija bila da mu molba za pomilovanje Perkovića i Mustača komplicira život i da će najprije razgovarati s generalima koji su joj dali potporu.
Nikad on s njima nije obavio nikakve formalne konzultacije, što kao predsjednik nije bio ni dužan.
Dosljedan stav
Uglavnom, teza je Vlade i HDZ-a bila da su Milanović i Nobilo djelovali sinkronizirano, a u cilju da se pomiluje nekadašnje udbaše. Pritom su upozoravali da je to nastavak Milanovićevog rada na tome da se spasi Perkovića i Mustača, budući da se u njegovom premijerskom manadatu zakonskim izmjenama željelo odbaciti europski uhidbeni nalog koji je za njih stigao iz Njemačke. Predsjednik im je uzvraćao da je Plenković taj koji je »udbaški nasljednik«. Umirovljeni časnici također su se u travnju međusobno obračunavali, pa je tako bivši načelnik Glavnog stožera Josip Lucić konstatirao da je Gotovina »izgubio moralni autoritet«. Gotovina je, pak, pozivao da se Perkoviću i Mustaču »pruži milosrđe«.
No, od toga, barem dok je Milanović predsjednik, neće biti ništa. Dvojica bliskih suradnika Franje Tuđmana i Gojka Šuška mogu se opet obratiti predsjedniku koji će doći nakon Milanovića. Njegovo uskraćivanje pomilovanja Perkoviću i Mustaču na Pantovčaku tumače Milanovićevom dosljednošću u stavu da nije na predsjedniku da se miješa u odluke koje donose sudovi, a Vlada i HDZ bi, naravno, mogli ostati pri argumentaciji da su Milanović i Nobilo dogovarali to pomilovanje, uz dodatak da se predsjednik ipak povukao pred političkim i društvenim pritiskom. Kako bilo, ishod molbe Perkovića i Mustača poruka je svima koji bi htjeli biti pomilovani da se zaista nemaju čemu nadati dok je Milanović državni poglavar.