Uspjeh ne dolazi preko noći. Sve što smo napravili, stvarali smo mukotrpno, korak po korak, dan po dan… Ako si sam ne stvoriš uvjete, neće ti ih stvoriti nitko drugi.

Isto tako, moraš znati što želiš. Jer, ako sam ne znaš što želiš, kako će ti netko drugi reći što je to što ti želiš, odgovara nam Marica Francišković na pitanje o tome kako je kao suosnivačica obiteljskog obrta 90-ih godina prošlog stoljeća, kojim danas dominira proizvodnja sira, mlijeka i mliječnih proizvoda, zajedno sa suprugom Zvonkom »pekla zanat« tijekom posljednjih 30-ak godina i stigla do toga da su danas njihovi proizvodi nositelji zlatnih plaketa za izvrsnost, prepoznati širem Primorsko-goranske županije. Naime, OPG Francišković djeluje na području Općine Mrkopalj, točnije u Begovom Razdolju, a od 2010. godine nositelj i nastavljač tradicijskog obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva je Maričin i Zvonkov sin Bojan i njegova supruga Biljana.

Snimila: Ana Krizanec

Uz njih su u sirani zaposlene još dvije žene, a veliku pomoć u radu Bojanu i Biljani pružaju i njihova djeca – osmogodišnja Ema koja pohađa 2. razred Osnovne škole Mrkopalj, kao i četrnaestogodišnji David koji pohađa 8. razred iste škole. Goranska bajka koju žive u prekrasnom i živopisnom Begovom Razdolju, o kojoj je svojevremeno pisao čak i svjetski poznati National Geographic, nije oduvijek bila bajka. Iza svakog uspjeha stoji predani, uporni i mukotrpni rad, brojna odricanja, visoko postavljeni ciljevi, kao i jasni kriteriji i standardi kvalitete te realna vizija smjera razvoja i napretka.

Dugotrajan proces

Kako su Marica i Zvonko Francišković odlučili započeti proizvodnju mlijeka i sira, prepričala nam je gazdarica Marica.

– Od samih početaka nositelji smo obrta za poljoprivredu, ugostiteljstvo i turizam. Ispočetka smo bili orijentirani na naš pansion, koji smo iznajmljivali posjetiteljima Begovog Razdolja, i tako sve dok nije došao nesretni rat. Ljudi su sve manje dolazili i ubrzo je postalo jasno da je proizvodnja hrane ono što predstavlja nužnu potrebu. Najprije smo imali velike površine sjemenskog krumpira, preko 100 tona sjemena koji smo prodavali u Staru Sušicu i Brod Moravice. Negdje za vrijeme rata odlučili smo nabaviti i dvije-tri kravice. PIK Rijeka otkupljivao je mlijeko na ovom području, s obzirom na to da je gotovo svaka kuća ovdje imala nekoliko krava. Iz godine u godinu nabavljali smo sve više krava, sve dok u jednom trenutku nismo shvatili da je praksa otkupa mlijeka za nas nedovoljno profitabilna. Tad smo odlučili započeti proizvodnju sira. Proizvodnja sira se povlačila dugo jer je riječ o procesu koji je na početku za nas bio izrazito skup. Trebalo je nabaviti opremu, urediti proizvodni pogon i još štošta. Također, proces učenja novih vještina i znanja tekao je postupno. S mljekarskog instituta smo doveli predstojnika koji nam je bio mentor za sve proizvode, osim za škripavac koji smo sami usavršili onako kako smo mislili da trebamo. Godine iskustva iza nas garancija su naše kvalitete. Rekla bih i da je za uspjeh potrebna tradicija, odnosno to da započeti posao nastavljaju mlađi, jer je jedna generacija preslaba da bi sama iznijela sve do kraja. Mora postojati stepenasti uspon da ne bi bilo naglog pada. Kako smo postavili kriterije od prvog dana, toga se držimo i danas, bez imalo odstupanja. Ljudi znaju po što dolaze kad dođu kupiti naše proizvode, govori nam Marica Francišković te nadodaje da se danas u njihovoj štali nalazi između 70 i 80 kravljih grla, što čini jednu sasvim solidnu i pristojnu brojku.

Zelene tržnice

Maričina »nevesta« Biljana upoznaje nas s proizvodima OPG-a Francišković te iz prve ruke svjedočimo o iznimnoj kvaliteti njihovih mliječnih i sirnih proizvoda.

Snimila: Ana Krizanec

– U ponudi imamo škripavac, skutu, svježi sir s vrhnjem, polutvrdi sir, tvrdi sir, jogurt, voćne jogurte, sirutke, mlijeko, nabraja Biljana.

Zanimljivu kombinaciju čini voćni jogurt od naranče i mrkve, zatim onaj od maline i cikle te jabuke i cimeta, a tu je još i voćni jogurt od višnje ili onaj od jagode. Biljanu pitamo gdje plasiraju svoje proizvode, kao i postoje li kakvi planovi za daljnje širenje tržišta.

– Naše proizvode nudimo prvenstveno na kućnom pragu. Dakle svi zainteresirani mogu ih kupiti direktno od nas kao proizvođača u našoj sirani. Nije ih moguće kupiti u trgovinama. Dio njih plasiramo po goranskim restoranima i hotelima, a ljudi ih mogu kupiti i na trima »zelenim tržnicama« – u Mrkoplju, Ravnoj Gori i Fužinama. U Mrkoplju smo u petak poslijepodne, u Ravnoj Gori u subotu ujutro, a u Fužinama u subotu poslijepodne. Zelene tržnice pokrenute su na našu inicijativu, s ciljem okupljanja goranskih OPG-ova te promocije i plasmana lokalnih namirnica i proizvoda. S druge strane, Općine su te koje nam ustupaju svoj prostor te ostvarujemo kvalitetnu zajedničku suradnju, govori Biljana.

Što se tiče ideja za daljnje širenje, Biljana napominje kako OPG Francišković godišnje prerađuje između 100 i 120 tisuća litara mlijeka, što je dovoljno za održavanje postojeće razine proizvodnje.

– Kapacitet štale, manjak radne snage, ograničenost prostora, proizvodnog pogona i drugi uvjeti ne dozvoljavaju nam daljnje širenje. Ipak, mi smo zadovoljni s onim što imamo, napominje Biljana koju je u dom Franciškovića »dovukla« ljubav.

– Ja sam pravi dokaz da ljubav radi čuda! Došla sam ovdje prije 20-ak godina na probni rok i, evo, on traje već 20-ak godina, u šali će Biljana.

A na pitanje kako se navikla na obiteljski život u Begovom Razdolju, kratko i jasno odgovara:

– Uuu, predivno! Prava bajka!

Bajka zvana Begovo Razdolje

Begovo Razdolje je mjestašce smješteno u srcu Gorskog kotara, točnije u Općini Mrkopalj, na zapadnim obroncima Bjelolasice. To je ujedno i najviše naselje u Republici Hrvatskoj, smješteno na čak 1.078 metara nadmorske visine. Mjesto je to u kojem zimi padnu poprilične količine snijega, no za vrijeme našeg posjeta OPG-u Francišković planinski obrnonci bili su okupani suncem, a livade raskošne i prepune života… Do Begovog Razdolja stiže se nakon prolaska kroz Mrkopalj, odakle vijugav put vodi prema brdima, oko kojih su se smjestile tipične goranske kućice. U pomalo idiličnom i bajkovitom mjestu, koje hrani dušu i tijelo svojih posjetitelja, svoj mir je pronašlo oko 40-ak žitelja predanih skromnom životu, radu, obitelji…