»Titon« se zasniva na mitu od Eoji, ružoprstoj božici zore koja se jako zaljubila u smrtnika Titona te za njega kod Zeusa izmolila besmrtnost. Samo pritom je zaboravila ključno, tražiti za Titona i vječnu mladost!
ZAGREB Nedjelja navečer, Centar za kulturu Tršenjevka i premijera novog autorskog projekta Vlatke Vorkapić »Titon«, u kojem igraju Judita Franković Brdar, Žarko Potočnjak, Vladimir Posavec-Tušek i Marko Braić. Onog kome je, poput autora ovog teksta, silom posla bliža naša društveno-politička tragikomedija od kazališta kao takvog, pomalo zbunjuje sastav publike što se okupila pred ulazom u dvoranu.
Tu su, primjerice, i Jakov Sedlar i Almira Osmanović, i Dalibor Matanić i Helena Minić Matanić, i Mani Gotovac i Branko Ivanda… Namah ti bude sumnjiv taj skladan suživot u predvorju dvorane.
Gledati vječno
No onda se u dvoranu ušlo, svjetla su se ugasila i sve je postalo nevažno u trenu kad se začuo glas božice!
E, da, »Titon« je predstava što se zasniva na mitu od Eoji, ružoprstoj božici zore koja se jako zaljubila u smrtnika Titona te za njega kod Zeusa izmolila besmrtnost. Samo pritom je zaboravila ključno, tražiti za Titona i vječnu mladost!
I da, Titon je predstava za koju je smrtniku već u startu jasno – od onog trena kad Eoja progovara o tome da smrtnici slabo cijene njeno rano ustajanje ne bi li natjerala zoru da nam rudi – da je velika onoliko koliko je velika izvedba Judite Franković Brdar.
A velika jest. Na pozornici tako bijeli krevet, na njemu mlad i besprijekorno tjelesno spreman Marko Braić što Titona mladog igra, a pogled leti put Eoje koja ga zavodi tako da bi Titon poželio biti svatko.
Ne treba se Titonu čuditi što je neoprezno izustio: »Mogao bih te ovako gledati vječno…« Za čuditi se zato božici što je to tako brzopleto poželjela riješiti, pa Zeusa molila za vječnost. Ili su to i bogovi katkada samo ljudski krvavi ispod kože?
Božanski osjećaj
Judita Franković Brdar može sve, zna sve, umije sve dok elegantno, ženstveno brodi pozornicom, dok skače iz žanra u žanr kako je to redateljica zamislila. Putuje se tu, kako lijepo piše u knjižici predstave, od romantične komedije do tragikomedije, od burleske do groteske, od koreodrame do melodrame, od antičke drame do teatra apsurda. Jer »ljudski život nikada nije samo jedan žanr«. I nije.
Marko Braić zgodan je i bezbrižan u svojoj mladosti. K vragu, tek mu je dvadeset i koja, a život s prelijepom božicom garantira mu, barem tako misli, da neće morati bacati kovanice u fontanu za sreću. Vladimir Posavec-Tušek ima taman toliko godina preko 40 da mu kriza srednjih godina bude imanentno stanje, makar se to doba od života zrelim zaziva. A Žarko Potočnjak je čudesan!
Čudesan čim je uspio svu tu starost i staračku nevolju učiniti i humornom. Valja znati što i kako željeti. Njih trojica i božica, glumačka diva na onaj dobar, nenametljiv i jednostavan način. Vidi to i onaj običan smrtnik u publici, recimo kad joj svjetlo svijeće osvijetli lice tako da ga na čas pretvori u krupan kadar zvijezde kakvog dobrog, starog holivudskog klasika.
Ideju i tekst napisan na osnovi glumačkih improvizacija potpisuje Vlatka Vorkapić.
Pamti CeKaTe-Teatar na Trešnjevci i njen hit »Judit French«. Autor glazbe je Stanislav Kovačić, a producentica Lidija Ivanda. Zabavan je i pametan »projekt za jednu ženu, tri muškarca i jednog cvrčka« dok propitkuje želju za vječnom mladošću i vuče paralele s današnjim našim svijetom samozaljubljivim. A kad je tako onda i ne čudi da na izlasku iz teatra više nije važno tko je na premijeri Titona bio i s kim je sjedio. Za reć’ pravo, božanski je to osjećaj.
