Jedno stojeće drvo vrijedi više nego tona drveta ilegalno posječenog od strane onih koji misle samo na laki profit. Rijeka čiste vode vrijedi mnogo više nego sva iscijeđena zlata koja ispuštenom živom ubijaju životinjski svijet i ugrožavaju ljudski život.

Kada domorodačko dijete ubije pohlepa eksploatatora okoliša, dio čovječanstva umre zajedno s njim – riječi su kojima je 77-godišnji Luiz Inácio Lula da Silva u svom pobjedničkom govoru kao netom izabrani predsjednik Brazila ocrtao vrijednosti koje će se ponovo vratiti u političke institucije najveće, najmnogoljudnije i najvažnije zemlje Latinske Amerike.

Ružičasta plima 2.0

Nekadašnji metalac, sindikalist i lider države od 2003. do 2010. godine kao kandidat svoje Radničke partije (Partido dos Trabalhadores) u drugom je krugu »najvažnijih izbora u povijesti Brazila« pobijedio s 50,9 posto glasova, odnosno za 2,1 milijun glasova više od trenutnog predsjednika, ekstremnog desničara Jaira Messiasa Bolsonara iz imenom zavaravajuće Liberalne stranke (Partido Liberal).

U kontekstu standardno visoke izlaznosti koja se i ovog puta kretala oko 80 posto te istraživanja koja pokazuju kako u srednjim i višim dohodovnim skupinama Bolsonaro ima glasovnu premoć, veliki povratak Lule predstavlja prvenstveno trijumf radničke klase koja je prvi put od uspostavljanja brazilske parlamentarne demokracije aktualnom vladaru onemogućila drugi mandat, ali označava i prevagu elementarnih demokratskih i humanističkih stremljenja koja su višestoljetnim nasilnicima i pljačkašima ovog bogatog kontinenta redovito bila glavnom preprekom.

Iako se pobjeda najpopularnijeg političara kojeg je Brazil ikada imao nagoviještala još u prvom krugu, Bolsonaro, nekadašnje vojno lice, dugogodišnji parlamentarni zastupnik i zagovaratelj povratka vojne diktature, u oba je plebiscita dobio veću podršku nego su to predviđale ankete, što je na vjeran način odrazilo razinu podijeljenosti brazilskog društva po klasno-ekonomskim, rasnim, političkim i socijalnim linijama.

I dok je Lula, koji će funkciju preuzeti 1. siječnja 2023., u izbornoj noći pozivao na mir i jedinstvo, kličući kako je pravi pobjednik brazilsko stanovništvo koje će demokraciju doživjeti »ne kao prekrasnu riječ upisanu u zakon, nego nešto čvrsto što osjećamo na našoj koži, nešto što možemo graditi svaki dan«, najljući među Bolsonarovim pristašama s porazom su se nosili blokadom cesta, aerodroma i paljevinama na javnim površinama, u skladu s najavama njihovog vođe koji je koketirao s nepriznavanjem neželjenog ishoda.

Nimalo originalnu demonizaciju brazilskog sustava elektroničkog glasovanja, inače efikasne i popularne metode koja konačne rezultate daje istog dana, te podizanje sumnji u valjanost izbora, »Tropski Trump« intenzivirao je odmah nakon što je Lula kao njegova najveća prijetnja oslobođen svih prijašnjih optužbi koje su ga s pravne strane sprečavale da se kandidira, uz novu seriju zastrašivanja komunizmom i nama poznatih desničarskih babaroga u latinoameričkoj verziji zvanoj »Castro-Chavismo«.

Međutim, niti očajnički pokušaj kupovine glasova najsiromašnijih povećanjem socijalnih davanja preko zakonskih i parlamentarno dozvoljenih limita desetak dana prije drugog kruga, niti drastičan nesrazmjer u količini novca uloženog u kampanju nisu mogli spriječiti širenje Ružičaste plime 2.0 na Brazil.

U danima poslije završnog zbira Vrhovnog izbornog suda, preko Bolsonarovih usta javno je prevaljen samo poziv sljedbenicima da prestanu ugrožavati promet, ali ne i priznavanje Lule kao legitimnog pobjednika, pa ćemo tek u tjednima koji slijede moći vidjeti hoće li ustavna tranzicija vlasti teći mirno ili će Brazil dobiti svoju verziju »6. siječnja« u farsičnom ponavljanju povijesti koju smo prije nepune dvije godine gledali u Washingtonu.

Brazil nade

U doba globalnih prevrata, poremećaja i polarizacije, politički smjer sedme najmnogoljudnije zemlje s 215 milijuna ljudi i osme ekonomske sile mjerene prema BDP-u po paritetu kupovne moći od iznimne je važnosti za cijeli svijet, no posebno Latinsku Ameriku i zemlje globalnog juga čije će oči biti uprte u brazilski način rješavanja brojnih domaćih problema.

Prije svega riječ je o klimatskim politikama, očuvanju prirode i borbi protiv ekološke devastacije, ali i politikama iskorjenjivanja siromaštva i gladi koje su sve raširenije u društvu koje razaraju rasizam, diskriminacija, kriminal, ulično nasilje i ubojstva.

Međutim, vlade Lule da Silve suočavale su se još i s gorim stanjem tijekom njegova prva dva mandata, stoga ne previše povoljna zastupljenost lijevih snaga u Federalnom Senatu i Domu zastupnika te parlamentarna podrška ne bi trebale biti najveći problem političkom iskustvu i entuzijazmu političkog pokreta i koalicije »Brazil Nade« koju čine Radnička partija, Komunistička partija Brazila i Zelena partija. Lula je oko sebe okupio tzv. demokratsku opoziciju koja spaja socijaliste, socijaldemokrate i dio liberala, među kojima se ističe Geraldo Alckmin, njegov nekadašnji suparnik, sada izabrani dopredsjednik, a retorika nacionalnog ujedinjenja oko demokratskih vrijednosti pratila je i predizbornu kampanju tijekom koje Bolsonaru nije dozvoljeno da monopolizira nacionalni i vjerski diskurs, čak niti u žestokoj televizijskoj debati gdje je direktno prozivao Bolsonarove rezultate i političku ostavštinu.

Sve češće korištenje kršćanskih motiva i vokabulara Lula je okrunio praktičnim traženjem podrške i susretom s predstavnicima zajednica evangeličkih vjernika koje se tradicionalno smatraju biračkom bazom tvrde desnice.

No, za razliku od onog sjevernoameričkog, ovaj najrašireniji oblik protestantizma u Brazilu ne štuju samo bogati bjelački zemljoposjednici i agrobiznismeni, već i značajan udio crnog stanovništva koje čini više od polovicu brazilske populacije, dok u skladu s nasljeđem teologije oslobođenja, dominantnom školom kršćanstva u Latinskoj Americi iz koje potječe i papa Franjo, Lula uživa nadmoćnu potporu i kod siromašnih katolika čijoj denominaciji pripada polovica Brazilaca.

Upravo su ovi slojevi bili u fokusu nevjerojatno uspješne socijaldemokratske platforme koja je transformirala brazilsku ekonomiju i društvo nultih godina 21. stoljeća.

Ovaj pokret, koji nema nikakvih dodirnih točaka s ishlapjelom socijaldemokracijom u Europi, za vrijeme Luline vladavine uspješno je smanjio dotad neviđeno uništavanje Amazonske prašume za čak 80 posto, socijalnim programima kao što je Bolsa Familia izvukao 50 milijuna stanovnika iz ekstremnog siromaštva te proširio sustav javnog zdravstva i stanodavstva, što je rezultiralo s nezapamćenih 87 posto podrške Luli po završetku njegovog drugog mandata.

S druge strane, iako su redistributivne politike i socijalna pravda ponovo na vrhu ciljeva Luline agende, niti korporativni sektor u teoriji ne bi trebao biti previše nezadovoljan.

Glad u zemlji obilja

Kapital je zgrtao rekordne i neponovljene stope profita, što je bilo u skladu s tadašnjim svjetskim ekonomskim trendovima, ali i u skladu s razvojnom politikom koja je odbijala prihvaćati podređenu ulogu u svjetskoj ekonomiji, osuđenost na ekstrakciju kao primarni oblik gospodarske aktivnosti i jeftin izvoz brojnih neprerađenih resursa.

Krčenje šuma, ne za korištenje drvne građe, već za stvaranje novih poljoprivrednih i stočarskih površina, značajno se povećalo u šest godina vladavine prvo neoliberala Michela Temera, a zatim i Bolsonara, isključivo u korist bogatih veleposjednika, kauboja i rančera koji su dozvole za ekocid i/ili proceduralno gledanje kroz prste znali nagraditi financijskom i političkom podrškom desnici.

Nova će se brazilska vlada sukobiti s apsurdnom činjenicom da Brazil kao treći najveći proizvođač hrane na svijetu, vodeći svjetski izvoznik kravljeg mesa te masovni izvoznik soje, grahorica, kave i kakaa, većinu svojih proizvoda izvozi za vrlo malu korist tamošnjoj populaciji.

Prema podacima istraživačkog centra Rede Penssan, u zemlji trenutno živi 33 milijuna gladnih ljudi, uz još 93 milijuna koji ne mogu biti sigurni hoće li u budućnosti imati pristup hrani, a razinu ekonomske deprivacije ilustrira brojka koja kaže kako je tri četvrtine brazilskih kućanstava zarobljeno u financijskim dugovima.

Poučen dosadašnjim iskustvima i poznavajući odnose moći, Lula bi za rješavanje najznačajnijih političkih izazova u karijeri trebao tražiti još intenzivniju podršku u narodu, prvenstveno u masovnim radničkim organizacijama kao što su Pokret zemljoradnika bez zemlje, Pokret radnika beskućnika te sindikatima koji su prirodni saveznici za guranje i implementaciju njegovih politika.

Osim borbe protiv uništavanja okoliša, gladi i siromaštva, novi brazilski predsjednik ističe kako će smanjiti razinu beskućništva i nezaposlenosti, kvalitetno obrazovanje učiniti dostupnim siromašnim slojevima te u praksi promovirati prava žena i rodnu jednakost.

Sile koje će mu predstavljati glavne neprijatelje u ispunjenju zacrtanog su vojska i policija, institucije koje su svoju vjernost i utjecaj jasno pokazivale tijekom prljave kampanje, dok su pojedini policijski ogranci na dan izbora čak otežavali javni prijevoz i dolazak na birališta na sjeveroistoku zemlje u kojem Lula tradicionalno ima veliku podršku.

Ovi organski rasadnici anti-demokratskih kadrova zadržali su značajnu ulogu u militariziranom brazilskom društvu u političkim procesima i nakon kraja diktature 1985. godine, a njihovo dosluškivanje s Jairom Bolsonarom, koji je iz vojnih redova i potekao te zastupa interese njihovih vrhuški, dolijevat će ulje na vatru koja bukti fragmentiranom nacijom.

Dioba vlasti i plijena

Predsjednik na odlasku je od trenutka sjedanja na vlast javni prostor punio skandalima, diskriminatornim izjavama prema svim mogućim manjinskim zajednicama, lažima i manipulacijama, s čime po svemu sudeći neće stati niti nakon povratka u parlament.

Osim zločina prema prirodi, bilo dokumentiranih ili nedokumentiranih koji su se dogodili pod njegovim patronatom, »Mesija« Bolsonaro svom je narodu umjesto iskupljenja širio koronavirus za koji je tvrdio da je »mala gripa«, te nemarnošću i izostankom reakcija donio visoku smrtnost od COVID-19 koju je po ukupnom broju umrlih nadmašio samo SAD.

Potpomognut nesmiljenom količinom »fejk njuza« i agresivne propagande, hodajuće utjelovljenje nasljeđa latinoameričkih vojnih diktatora poput Augusta Pinocheta iskonstruiralo je pomno isplanirani medijski imidž mačo muškarca koji vještom komunikacijom digitalnim medijima impresioniranim masama nudi zakon i red, šaku o stol, pištolj o pas te niz simplificirajućih i brzih rješenja za izmišljene ili izrazito kompleksne probleme.

Simbolički nabijen nacionalistički diskurs, odijevanje u nacionalnu zastavu i njene boje te kooptacija dresa brazilske nogometne reprezentacije s kojom se nastojao identificirati, donijela mu je značajnu potporu među bogatima i slavnima, kao što su to utjecajne i omiljene ličnosti poput Neymara i Ronaldinha.

Dres nacionalne vrste od svetinje koja ujedinjuje brazilsko društvo ubrzo je postao znak raspoznavanja političkih istomišljenika u potpunosti analogan Trumpovim »Make America Great Again« kapama, no, bar što se domaćih afera i kriminala tiče, Bolsonaro je svog kolegu u potpunosti nadmašio.

Njegova je obiteljska imovina proteklih mjeseci postala predmetom sudske istrage za pranje novca i reketarenje nakon što se razotkrilo kako je u dvadeset godina klan Bolsonaro postao vlasnik stotinjak nekretnina, kojih je više od 50 plaćeno u gotovini.

I Jair svoj podmladak, sinove Flavia, Carlosa i Eduarda, drži usko pored sebe, svakog sa svojim visokim političkim funkcijama, pri čemu uske veze s glavnim Trumpovim strategom i medijskim guruom Steveom Bannonom održava Eduardo Bolsonaro, vođa brazilskog ogranka Bannonove međunarodne desničarske mreže zvane The Movement.

Udari na sustav

Još se jednu poveznicu između dva poražena filofašista može uočiti u njihovoj vojsci podržavatelja, koja kroz tzv. astroturf kampanju pod vodstvom vlasnika prijevozničkih tvrtki i kamiondžija pokušava simulirati mobilizaciju radnog naroda oko pravedničkih ciljeva. Međutim, ekstremna desnica ne bi mogla steći ovoliku količinu moći bez dvostrukog udara pravnog sustava na brazilsku demokraciju, od kojih se prvi zbio 2016. godine.

Zbog optužbi za kašnjenje s plaćanjem državnih fiskalnih obveza te uključenosti u koruptivne skandale oko najveće brazilske energetske kompanije Petrobras, Lulina nasljednica na mjestu predsjednice i članica Radničke partije Dilma Rousseff opozvana je s funkcije, što je otvorilo prostor probiznis, proameričkim desnim kadrovima da ispune nastali vakuum, bez obzira što su se optužbe naposljetku ispostavile netočnima i politički motiviranima, a praksa fiskalnog odgađanja legalizirana nakon njenog smaknuća s vlasti.

Tada privremeni predsjednik, tehnokrat Michel Temer, pripremio je pravni i politički teren za marginaliziranje Radničke partije te provedbu politika rezanja javnih troškova, privatizacije i podređivanje ekonomije neoliberalnim interesima, što su se pokazali i temeljima ekonomike po viđenju Jaira Bolsonara.

Druga intervencija sudstva u demokratsku proceduru dogodila se godinu kasnije, kad je u namještenom suđenju za korupciju i pranje novca u aferi Autopraonica (Lava Jato) Lula da Silva zatvoren na 19 mjeseci te onemogućen da Bolsonara izazove još 2018.

Premda su ankete pokazivale kako bi Lula uvjerljivo osvojio vlast, njegov zamjenik Fernando Haddad nije imao dovoljno karizme, političke težine i inspirativne politike, dok je Lula pravnu zadovoljštinu i pravedan epilog dočekao poslije kontraafere u kojem su objelodanjene privatne komunikacije Sergija Mora, suca u slučaju Autopraonica, svjedočile o uspješno izvedenoj zavjeri elita.

U setu dokumenata Vaza Jato koje je haker Walter Delgatti Neto pustio u javnost, pozicijom Bolsonarovog ministra pravosuđa i javne sigurnosti nagrađeni Moro raskrinkan je kao confidante američkog ministarstva pravosuđa i FBI-ja s kojima je imao komunikaciju prije nego je slučaj bio dostupan javnosti, a činjenica da je slavoljubivi Moro još na slobodi, dovoljno govori o nevjerojatnoj korumpiranosti brazilskih sudaca i državnog odvjetništva.

Zapaljena Lula mira

Povratkom Lule Brazil se pridružuje velikom dijelu Latinske Amerike u kojem je druga Ružičasta plima već započela. Uz lijeve utvrde, »trojke otpora« američkom imperijalizmu koju čine Kuba, Venezuela i Nikaragva, ljevičarske ili socijaldemokratske opcije trenutno vladaju i u Meksiku, Argentini, Čileu, Peruu, Boliviji, Hondurasu te prvi put u povijesti u Kolumbiji.

U jačanju regionalnih savezništava koja će voditi neovisne međunarodne politike, Brazil bi kao predvodnik i najveća zemlja kontinenta progresivnim snagama u okruženju trebao pružiti podršku i olakšanje i to kroz povratak politički orijentiranoj Zajednici država Latinske Amerike i Kariba (CELAC) te ekonomskim savezima UNASUR i Mercosur, nauštrb desničarskih organizacija Lima grupe i Organizacije američkih država koje vodi SAD.

Ujedinjenje kontinenta u globalno turbulentnim vremenima već je započelo – Lula se već susreo s predsjednikom Argentine Albertom Fernandezom, a nakon važnih pregovora dugogodišnjih neprijatelja Kolumbije i Venezuele te posjeta kolumbijskog predsjednika Gustava Petra venezuelanskom kolegi Nicolasu Maduru, uloga Brazila kao velikog brata narodima juga može donijeti mnogo toga dobrog.

Primjerice, u latinoameričkim se medijima ponovno kao jedna od ideja spominje stvaranje kontinentalne valute koja će oponirati dominaciji dolara, privatizaciji bankarskog i ostalih strateških sektora u korist krupnog kapitala i opirati se unilateralnim ultimatumima, prijetnjama i pritiscima sjeveroatlantskih susjeda te ucjenama Međunarodnog monetarnog fonda.

Također, u sljedećim mjesecima treba očekivati jačanje i širenje BRICS-a, saveza Brazila, Rusije, Indije, Kine i Južnoafričke Republike koji je Lula pomogao formirati, koji se Bolsonaro nije usudio dirati, a u čijem redu za pridruživanje čekaju Argentina, Turska, Iran i Saudijska Arabija, redom važne regionalne sile.

Upravo će BRICS igrati ključnu ulogu u oblikovanju međunarodne geopolitičke šahovske ploče na kojoj će se kreirati multipolarni poredak s diplomacijom kao primarnim modelom rješavanja globalnih problema.

Brazil će pod Lulom biti dovoljno čvrst u ispunjavanju svojih nacionalnih interesa te će znati balansirati između polova zapada i globalnog juga, pa će tako i administracija američkog predsjednika Joea Bidena pričekati neko vrijeme da vidi kuda će brazilski vjetrovi puhati te barem na početku mandata neće pokušati destabilizirati Lulinu vladu.

Uz nastavak jačanja trgovine s Rusijom i Kinom, objektivnim ekonomskim interesom koji je slijedio i antikineski retoričar Bolsonaro, izazovi posljednjeg Lulinog mandata bit će – uz kreiranje dostojnog i dosljednog nasljednika – širenje ideja internacionalizma i antiimperijalizma, zagovaranje dijaloga, diplomacije i međusobnog uvažavanja te težnja ispunjavanju zajedničkih interesa i donošenje kompromisa. Jer samo kroz ove vrijednosti život ljudskog bića može ponovo postati milijun puta vredniji od sveg vlasništva najbogatijeg čovjeka na svijetu.