Davor Hrvoj nezaobilazno je ime jazz glazbe. Čitatelj će primijetiti da u ovoj rečenici ne piše hrvatske, ili domaće jazz glazbe ili scene. Ne, Davor Hrvoj važan je za jazz. Naravno, ta glazba danas je živa na drukčiji način no što je bila prije sedamdesetak godina, kada je bila na svom vrhuncu; danas ona je osim na koncertima (svakako izvan mainstreama) živa i na akademijama, u teorijskim i povijesnim radovima. I u tekstovima i radu Davora Hrvoja. Ovaj pasionirani jazz novinar nije samo pratilac scene, onako kako se to očekuje od dobrog novinara, on scenu stvara. Kako? Dovoljno je uguglati njegovo ime pa će se čitatelju to kazati, no ovdje smo sada jer je friško izašla njegova nova knjiga razgovora s džezistima, naslovljena »Zamrznuta glazba«, objavljena u izdanju Ex librisa. Četvrta je to knjiga razgovora Davora Hrvoja, još jedno vrelo nevjerojatno važnih informacija za neku buduću povijest jazza, ali i čitateljskog gušta današnjice.

Hrvoj, aktivni suradnik Novog lista, u svojim intervjuima ne oduševljava samo nas, čitatelje, povremene urednike njegovih tekstova, nego i svoje sugovornike, napose referencama i usporedbama. No ima u Hrvojevu pristupu i one zarazne, simpatične drskosti, recimo kad Ambroseu Akinmusireu postavi pitanje o tome koliko je važno imati stalne suradnike, pa mu ovaj odgovori da se na to pitanje može odgovoriti na više načina, a Hrvoj mu onda kaže, pa navedite samo četiri.

Naravno, ta akribična drskost stavlja novinara na istu ravan s vrhunskim glazbenikom, no činjenica jest da su ovdje, u riječima, u novinarskom tekstu, ipak na njegovu terenu, i novinar nije fascinirani lik koji se fanovski ulizuje onom kojem se divi, nego je ravnopravni sugovornik koji iz intervjuiranog, na svome terenu, izvlači maksimum. A za to je potrebno ne samo poznavanje materije i ljudi, činjenica, povijesti, nego i to provociranje sugovornika, koje ga tjera na ozbiljnije promišljanje, ne bi li se desila barem mala čarolija.

Glazba humanosti

Stavljamo Hrvoja sada u poziciju da bude sugovornik pa ga odmah pitamo: je li teže biti u ovoj ulozi ili je ipak teže postavljati pitanja?

– Ni jedno ni drugo nije teško, nimalo teško. Zapravo i jedno i drugo mi pričinjava veliko zadovoljstvo, jer u obje situacije omogućeno mi je svoju strast i fascinaciju jazz glazbom i glazbenicima širiti poput koronavirusa, a želja mi je da to bude kao ova nova varijanta koja je široko zarazna, ali tek s blagim simptomima. Jazz virus ipak donosi više korisnog, a simptomi su neznatni. Korist je višestruka, a jednog od segmenata postao sam svjestan tek nedugo, 2. listopada, kad sam na poziv Indijskog veleposlanstva prisustvovao obilježavanju dana nenasilja i rođendana Mahatme Gandhija. Naime, profesori koji su održali predavanja govorili su o svim vidovima nenasilja, zajedništvu, toleranciji, mirotvorstvu, povezivanju, pomaganju, poštivanju…

Slušajući njih kao da sam slušao o osnovnim načelima jazz glazbe. Zato često kažemo da bi načela kojima se vode džezisti mogla biti konstruktivan putokaz za političare. No kad sam tijekom priprema za predstavljanje nove knjige promišljao o temama koje su mi važne u intervjuima, osvijestio sam da su često upravo to te ideje. Kad god osjetim da je to važno i samom glazbeniku, iz njega želim izvući čim više o pitanjima vezanim za humanost, jer jazz je glazba humanosti. Primjerice, intervju koji sam vodio s velikim Ornetteom Colemanom većim dijelom odnosi se na humanost.

Osim zbog osobne sklonosti prema tim vrijednostima, držim da su važne i u pedagoškom smislu, kao i ostale koje ovi razgovori donose. Ako sam nekad u dvojbi koliko je to zaista važno, potvrda stiže od samih glazbenika koji tvrde da su im moje knjige poput Biblije, da ih drže pod jastukom i čitaju svaku večer prije spavanja ili pak od Saše Nestorovića, uglednog saksofonista i profesora na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, koji tvrdi da bi ih trebali čitati svi studenti na Akademiji.

Fascinantne priče

Moram priznati da me ovo sljedeće pitanje, koje će se dijelom nadovezati i na ovo što ste sada rekli, zanima i kao nekoga tko često postavlja pitanja: što tražite od sugovornika ili što želite od sugovornika dobiti?

– Naravno da nastojim iščeprkati priče vezane za povijest jazza u kojima su sugovornici sudjelovali ili su mogli saznati iz prve ruke: kako je bilo svirati s legendarnim glazbenicima, kakve su osobe bili, primjerice Max Roach, ili Charles Mingus, ili Louis Armstrong ili Billie Holiday, kako su se zakuhali neki povijesni događaji, kako su nastale povijesne snimke, kako su se rađali novi podžanrovi jazza… Neke su priče toliko dojmljive da često zaplačem kad ih prepričavam. Primjerice, kad sam prvi put radio intervju s pijanistom Vijeyom Iyerom, u garderobi poslije koncerta, znatiželju mi je pobudila knjiga »Thelonious Monk – The Life and Times of an Original« Robina D. G. Kelleyja, koju je otvorenu držao na stolu ispred sebe, koristeći svaki slobodni trenutak da iz nje pročita pokoju rečenicu. Izazvao sam ga tako što sam ga pitao zašto čita Monkovu biografiju kad ionako već zna sve o njemu, jer on je njegov idol. No, između ostalog, ispričao mi je priču iz knjige koja je dotad i za njega i za mene bila nepoznata.

»Na prvoj stranici Kelley govori o Monkovu četrdesetom rođendanu«, objašnjava Iyer. »Bilo je to 10. listopada 1957. Tada mu je doista dobro išlo. Slavio je rođendan svirajući u poznatome njujorškom klubu Five Spot koji je te večeri bio krcat. Iste je večeri jedan drugi pijanist s istim prezimenom – Julius Monk, zabavljač koji je pisao skladbe vješto udovoljavajući ukusu dobrostojećih malograđana, ali koji je bio jednako popularan – imao nastup u klubu Take Five. Klub je bio ispunjen do posljednjeg mjesta, a taj je nastup kabaretskog tipa dobio dobre kritike. Zavirite li u popis sindikata glazbenika iz te godine, vidjet ćete njihova imena jedno do drugog. Premda su obojica bili slavni izvođači, međusobno se nisu poznavali, a ono čega nisu bili svjesni jest da je Juliusov pradjed posjedovao Theloniousova pradjeda! Naime robovi su prezime dobivali po vlasniku«.

Na takvu priču nitko ne može ostati ravnodušan, a kamoli netko tko je život posvetio izučavajući glazbu koja je nastala u afroameričkoj zajednici. Osim toga nastojim prodrijeti u nutrinu sugovornika, izvući iz njega nešto za što možda nije svjestan da posjeduje, dokučiti neke skrivene detalje njegova karaktera, koji se naziru u njegovoj glazbi, jer glazba je, između ostalog, uvijek odraz karaktera autora ili izvođača. Uvijek zatreperim kad tijekom razgovora osjetim da sam uspio u tome. Primjerice, kad sugovornika, recimo indijskog gitarista, pitam u kakvom je to teškom psihičkom stanju bio kad je pisao tu i tu skladbu, a on odgovara da je baš tada proživljavao krizu, da je bio rastrojen i nije mogao sabrati misli… Fascinantne su priče, koje sam čuo od nekoliko glazbenika, u kojima govore o iskustvu napuštanja svojeg tijela tijekom nastupa i o tome kako su promatrali sami sebe kako sviraju.

Nastojim iščeprkati priče vezane za povijest jazza u kojima su sugovornici sudjelovali ili su mogli saznati iz prve ruke – Davor Hrvoj / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Duhovnost i glazba

Volim s njima razgovarati o duhovnosti u glazbi, o duhovnosti općenito, iako se i to na kraju pokaže važno za glazbeno stvaralaštvo. Među ostalima, u toj sam temi istomišljenika i gorljivog sugovornika pronašao u Santani, glazbeniku koji svoju popularnost koristi za aktivizam, primjerice borbu za besplatnu vodu, hranu, obrazovanje i električnu energiju za sve na našem planetu. U intervjuu mi je govorio o povezanosti s Johnom McLaughlinom s kojim je dijelio istog duhovnog učitelja, ali i o svojem pristupu duhovnosti. »Dosadno je biti rock zvijezda«, rekao je. »Vidjeli ste što se dogodilo s Jimom Morrisonom i mnogima drugima, primjerice Jimijem Hendrixom. Biti neprestano na pozornici ogroman je pritisak. Ali to nije ono što jesam, to je ono što radim. Za mene duhovnost znači spoznaja da u mojem srcu titra ista iskra za Isusa Krista, Budu, Krišnu, Alaha, Ramu, Jehovu, Jahvea. Ja sam zraka svjetla – kao što si i ti – koja dolazi iz Božjeg uma. Za mene je duhovnost voda. Religija i politika su Coca – Cola i Pepsi – Cola. To je posao, a duhovnost nije posao. Ona je besplatna i pripada svima. Ne morate posjetiti Papu da biste došli u nebo. Ne morate posjećivati gurua da biste dostigli nirvanu. Sve što trebate je biti dobri, strpljivi, radosni, da živite svoje svjetlo, sreću i ljubav. To je ulaznica za drugu stranu, a druga strana nije religija. Svatko od nas može se vratiti svjetlu, odakle smo i došli.«

Formula dobrog intervjua

Čitatelj vaše knjige, možda malo informiraniji o novinarskom poslu, primijetit će da u intervjuima nemate template, shemu koje se slijepo držite. Kao da za svaki intervju stvarate nova pravila, a ta pravila nekako uvijek funkcioniraju. Otkrijte nam tajnu, ako se ona može verbalizirati: kako se dolazi do dobrog intervjua, koja je vaša formula, koliko god neuhvatljiva ili divergentna bila?

– Naravno da nemam shemu, jer svaki je glazbenik drukčiji, svaki ima nešto po čemu je poseban pa će i razgovor sa svakim biti drukčiji. Nema tajne, a formula je jednostavna: važno je znati puno o toj osobi, puno više nego što se može obuhvatiti jednim intervjuom, preslušati puno puta sve ili barem većinu albuma, a svakako je korisno da je novinar već prisustvovao koncertima, da ne kažem da se već prije zbližio s tom osobom, čak ostvario prijateljski odnos. Naravno, sve to u vama treba pobuditi znatiželju, da vas izaziva na upijanje novih spoznaja. Tako ćete biti ravnopravan sugovornik, a ne samo znatiželjna osoba, tako ćete izvući ono što doista želite, tako ćete biti uvjerljiviji, ali i biti spremni na improvizaciju, tako ćete moći iskoristiti neočekivanu priliku koja vam se ukaže, jer je baš u tom trenutku sugovornik rekao nešto što će vas potaknuti da razgovor skrenete u nekom drugom smjeru. To je zapravo jednostavno ako strastveno volite tu glazbu, stvaralaštvo te osobe, ali i svoj novinarski posao. Nema puno koristi od pripremanja za pojedini intervju, pripremate se cijeli život. Naime te sam glazbenike slušao puno puta, s mnogima od njih napravio sam više od jednog intervjua, s nekima i desetak, i poznajem ih u dušu. Slavni gitarist John Scofield je izjavio da znam više o njemu nego što sam zna o sebi. Na jednoj promociji poznati glazbeni kritičar rekao je da uživa čitati intervjue s istom osobom, ali iz raznih mojih knjiga, da na taj način prati kontinuitet umjetnikova stvaralaštva i stvara jasniju sliku o njemu.

Osim toga idealno je raditi intervju nakon koncerta kad se mogu zakačiti za nešto što se dogodilo trenutak prije, kad možemo taj koncert komparirati s nekim ranije održanim, kad izvedbu neke skladbe možemo usporediti s nekom prethodnom, kad možemo komentirati kako je na neku iznenadnu promjenu utjecao potez kolege iz benda ili uzvik iz publike… Glazbenici su presretni kad intervjuu pristupite na taj način i tada su spremni dati puno više nego što su namjeravali prije, kad još nisu znali što mogu očekivati. Potvrdu za ispravnost takvog pristupa dobio sam puno puta.

S nedavne promocije u Zagrebu – Hrvojeve fotografije i knjige / foto N. MILJAK

»Zaguljeni« sugovornici

Tko vam je bio »najteži« sugovornik ili najteža situacija u ovoj knjizi? Možda mogu probati sugerirati: Tom Harrell. Ako i nije, svakako me zanima to vaše iskustvo.

– Da, bilo je teških situacija, čak i bezuspješnih pokušaja, primjerice s Johnom Zornom, koji je nekoliko puta odbio intervju. Ali nisam odustajao. Moji pokušaji intervjuiranja Cecila Taylora prošli su katastrofalno. U Zagrebu je, poslije koncerta u ZKM-u, svratio u B.P. Club gdje sam pokušao iskoristiti priliku za intervju. Pristao je i zatvorili smo se u sobicu pokraj bine koja je služila kao skladište za opremu. Sjeli smo na neke kutije i razgovarali o njegovim solo nastupima, novom sastavu s dva udaraljkaša i basistom s kojima je nedugo prije nastupio u Kanadi i New Yorku, o planovima za suradnju s Maxom Roachom, ali i tada novoj atrakciji, klubu Knitting Factory u kojem je trebao praizvesti svoje novo djelo koje je napisao za vokale, gitariste, violiniste, udaraljkaše… Intervju – onaj dio koji sam snimao – započeo sam pitanjem o tome kako je afrička glazba utjecala na njegov rad, na što je odgovorio: »Ne bih načinjao tu temu, jer bi odgovor trajao cijelu noć. Idemo radije tulumariti!« Bio je to moj prvi neslavno propao intervju s velikanom. Drugi fijasko doživio sam u Saalfeldenu. Pokraj velikog šatora u kojem su se održavali festivalski koncerti bio je kamp u kojem sam spavao. Jednog jutra, oko sedam sati, što je ekstremno rano, jer koncerti traju dugo u noć i svi u kampu žele spavati čim dulje, probudio me zvuk glasovira, kao kod ugađanja glazbala: pliiink, pliiink, pliiink, pliiink… Nije bilo pomoći, razbudio sam se, izvukao iz vreće za spavanje, obukao, oprao zube i odlučio provjeriti koji to nesretnik stvara buku. U šatoru tek jedna osoba – legedarni Cecil Taylor na pozornici, za klavirom. Bez razmišljanja izvalio sam se u stolcu u prvom redu i doživio nešto što ni u snovima nisam očekivao. Taylor je došao dva sata prije tonske probe i svirao za svoju dušu. I moju! Bio je to privatni koncert koji je održao samo za mene. I sebe! Povremeno bi mi uputio onaj svoj zagonetni pogled, s bizarnim smiješkom. Nakon toga uslijedila je tonska proba, a potom sam iskoristio priliku za kraći razgovor tijekom kojeg sam ga zamolio za intervju. Odmah je pristao rekavši da ćemo ga napraviti nakon koncerta u njegovoj garderobi. Tako je i bilo, ali ovaj je bio još jezgrovitiji, a komunikacija je bila neverbalna. Došavši u garderobu dignuo sam obrve, otvorio usta i raširio ruke kao da pitam: »Što ćemo sad?« Naime, oko njega se odmah okupilo puno ljudi, atmosfera je bila vesela, on je sjedio raširenih nogu, a na svakom njegovom koljenu jedna groupie djevojka. Na moju gestu koja sugerira upitnik uzvratio je stisnuvši ramena, ispruživši ruke i okrenuvši dlanove prema gore, kao da želi reći: »Nemoćan sam!« Bio je to moj drugi i posjednji pokušaj da intervjuiram jednog od najvećih improvizatora suvremenog jazza, i ne samo jazza.

Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Iskustvo s Tomom Harrellom

Zaguljen je bio i intervju s Tomom Harrellom, zato što tako nešto dotad nisam iskusio. Razgovor za televiziju dogovoren je s njegovom suprugom, jer ona brine o njegovoj karijeri, ali i životu. Naime, budući da ima dijagnosticiranu shizofreniju, Harrell funkcionira jedino uz redovito uzimanje lijekova, a svi segmenti njegova života, osim onih koji se ne odnose na sviranje ili skladanje, ovise upravo o brizi bližnjih. Uoči razgovora prisjetio sam se događaja koji je obilježio moj prvi susret s njim, prije više od dvadeset godina, kad su on i trubač Freddie Hubbard nastupili kao gosti uz sastav Phila Woodsa. Tada sam se upoznao s Harrellom i njegovom bolešću, zapanjivši se njegovim držanjem na pozornici koje odaje potpunu odsutnost u svakom trenutku osim kad treba zasvirati, kad se preobražava u strastvenog jazz ratnika. No još sam više bio zapanjen – zgrožen – držanjem Hubbarda koji je šetao na pozonici iza Harrella i rugao mu se oponašajući ga. U trenutku kad smo se približavali njegovoj sobi zapitao sam se mogu li učiniti nešto da bih mu se ispričao u ime drugoga, iako on nije bio svjestan uvrede. U hodniku smo sreli njegovu suprugu i odmah sam odahnuo pomislivši da će uz nju sve biti lakše. No produžila je svojim putem tek rekavši da nas on čeka i da ne brinemo, da će sve biti u redu. Bio je to prvi šok. Približivši se vratima njegove hotelske sobe, zapazili smo da su već otvorena, ali ne širom, nego tek malo odškrinuta, no tek nakratko. Netko ih je brzo zatvorio. U trenutku kad smo namjeravali pokucati, vrata su se otvorila, ali nitko nas nije dočekao; Harrell je – što smo zapazili ulazeći u sobu – skrivajući se stajao pognute glave, gledajući u kut između zida i vrata iza kojih se sakrio. Tek kad smo se smjestili, zatvorio ih je i prišao. Snimatelj je predložio fotelju u koju se trebao smjestiti, na što je pristao, ali odjednom se zavalio na trosjed. Promjena plana, ali brzo se prilagođavamo, a ja sjedam pokraj njega. Iako je gledao u pod i glavu okrenuo na suprotnu stranu – tijekom polusatnog razgovora tek je ponekad skrenuo pogled prema meni – šutnjom je signalizirao da je spreman za pitanja. Na samom početku, panika. Počeo je govoriti nepovezano, mucati, preskakati, jedva je slagao rečenice, zastajkujući nakon gotovo svake riječi. Ipak, već nakon drugog pitanja sav se unio u priču o jazzu, glazbi koja je njegov život, te počeo govoriti elokventnije, razgovjetnije, razumljivije; tako smo potpuno uronili u njegov jazz svijet, jedino mjesto gdje pliva kao riba u vodi. U trenutku kad smo završili dogodio se novi klik i pretvorio se u »onog starog« Harrella. Poskočio je i krenuo prema kupaonici, govoreći neuobičajeno brzo, sebi u bradu: »To je to! Sad moram ići vježbati! Moram se zagrijati! To sam naučio od velikog Dizzyja Gillespieja! On je bio svjestan važnosti vježbanja, a i ja sam!« Pritom mu je glas promijenio karakter, a on se prešaltao u drugi mod, isključio iz našeg svijeta i uronio u paralelni, tajnovit i osoban. Ušao je u kupaonicu ne upalivši pritom svjetlo. Dok smo spremali svoje stvari, nekoliko je puta provirivao iz mraka kupaonice, tada već s trubom u rukama, pa se opet povlačio, čekajući da odemo. Isti dojam ostavio je na publiku tijekom koncerta. Iznenađenje, nevjerica, pa i panika vladali su među prisutnima koji su gledali njegovo nepomično tijelo dok čeka svoj solo. Pogleda usmjerenog u vlastite cipele, doimao se poput voštane figure »Toma Harrella« u Muzeju Madame Tussauds. No kad je na njega došao red, polako je podignuo trubu, puhnuo u nju i razbio sve predrasude, svirajući toplo, inventivno, uzbudljivo…

Od jazza nema kruha

Recite nam još malo, iako smo u tom kontekstu od vas već i dobili neke naznake, no što vama godi, što vi smatrate nagradom u kontekstu intervjua? Zacijelo je lijepo dobiti priznanje koje ste vi dobili od Larryja Coryella, oduševljenog vašim pristupom glazbi.

– Primjerice, kad sam poželio napraviti intervju s legendarnim bubnjarom Paulom Motianom, suradnikom Theloniousa Monka i Keitha Jarretta, ali i vođom vlastitih sastava u kojima su stasali glazbenici koji danas na životu drže svjetsku jazz scenu, to se činilo kao nemoguća misija. Naime tada je već ušao u pozne godine i nije više putovao pa ga je bilo teško presresti negdje u Europi. Tek je povremeno sudjelovao u snimanjima i nastupima u New Yorku. Njegov sam telefonski broj dobio od producenta diskografske kuće Winter & Winter za koju je tada objavljivao, ali uz napomenu da on nikad ne daje intervjue. Ipak, želio sam pokušati, jer on mi je bio silno važan, a konačno, iako nevoljko pristao je. Kad sam nazvao – bio je to telefonski razgovor Zagreb – New York – odmah je pokazao nezadovoljstvo što sam ga ipak nazvao. Umirio sam ga rekavši da možemo prekinuti u bilo kojem trenutku ako će mu biti previše ili preteško ili dosadno. Nakon razgovora koji je potrajao jedan sat rekao je: »Molim te možeš li mi ponoviti tvoje ime, želim napisati pjesmu za tebe!«

To je moja hrana. Naime, poznato je da od jazza nema kruha, a uvijek je potreban poticaj da nastaviš s poslom koji iziskuje puno vremena i truda te donosi veliku radost, ali ne i materijalnu korist. Zato me takve geste uglednih svjetskih glazbenika ohrabruju da nastavim – kao kad Geri Allen kaže da je naša dnevna soba, ujedno moja radna, poput tipičnog doma nekog njujorškog jazz glazbenika i da želi da održim predavanje na Sveučilištu Pittsburgh, gdje je bila pročelnica odjela za jazz, ili kad mi je Larry Coryell poklonio knjigu o Charlieju Parkeru, najbolju knjigu koju je pročitao u životu, zato što je bio oduševljen našim intervjuom, ili kad me Terrell Stafford tražio dozvolu da svojim studentima priča neke od priča koje sam ja ispričao njemu ili kad mi je Ornette Coleman ponudio ključ od svojeg stana, tako da u njemu mogu boraviti kad god dođem u New York, čak i kad on nije tamo…

Zanimljive anegdote

U razgovorima pažnju posvećujete i uvodima. Oni su uvijek mali psihogrami sugovornika, ali i presjek vaših iskustava s njima. Meni je u ovoj knjizi osobito simpatičan uvod u intervju s Erikom Truffazom, s njegovim famoznim kišobranom-paunom koji se otvarao u najneobičnijim situacijama. Kojim se mislima vodite kod sastavljanja uvoda, dijela intervjua koji će čitatelja navesti da intervju pročita ili ga odbaci?

– U tim uvodima nastojim čitateljima pojasniti karakter intervjuiranih glazbenika, okolnosti u kojima su ti intervjui nastali, razloge zašto govorimo o određenim temama, ambijent u kojem smo boravili, neku zanimljivu priču vezanu za taj događaj.

I inače čini se da ste »vlasnikom« raznih, iznimno zanimljivih priča iz susreta s tim silnim glazbenicima. Neke od dražih biste nam mogli i ispričati.

– Jednom je kao gost uz mađarski jazz-rock sastav Djabe u Balama u Istri svirao slavni britanski gitarist Steve Hackett, član originalne postave čuvenog prog-rock benda Genesis. Tijekom dana sreli smo se u uličici blizu Jazz konobe koju vodi Tomislav Lovro Pavleka, a koja je postala jednim od važnijih punktova za okupljanje boema, umjetnika i intelektualaca što djeluju pod okriljem Akademije svega. Išao je iz dućana, s vrećicom u ruci, polako, diveći se drevnim kamenim zdanjima i uživajući u miru koji pružaju Bale. Možete samo zamisliti kako ta nirvana utječe na Londonca. Odmah smo uskladili tempo naših koraka i zapodjenuli razgovor, a tek nekoliko rečenica bilo je dovoljno da odlučimo to pretvoriti u nesvakidašnji snimani intervju. Sjeli smo na pod u jednoj pustoj kali, bez prolaznika. Čudno, tijekom našeg razgovora, a potrajao je, nitko nije prošao pokraj nas, tek pokoja mačka ili psić koji besciljno luta i njuška simo-tamo, jer ta nonšalantna atmosfera djeluje i na njegovu psihu. Razgovarali smo o osnivanju i djelovanju Genesisa, suradnji s kontroverznim Peterom Gabrielom, ali i samostalnoj karijeri, njegovim albumima i projektima. Kad sam ga, pred kraj intervjua, upitao za njegovo iskustvo s bluesom, a taj je žanr bio zastupljen u njegovim projektima, rekao je da bi na to pitanje najradije odgovorio demonstracijom. Naravno da sam prihvatio prijedlog, iako nisam naslućivao što mogu očekivati, a on je počeo kopati po svojoj vrećici s hranom i iz nje izvukao usnu harmoniku. Uživao sam u njegovim blues izvedbama, nakon čega nije bilo potrebe za bilo kakvim pojašnjavanjima. Najbolji mogući svršetak intervjua! Grohotom smo se nasmijali, izgrlili i izljubili te dogovorili za sljedeći susret prije koncerta. U tom trenutku začuli smo buran aplauz, a iza kuća i stupova počeli su se ukazivati ljudi koji su cijelo vrijeme stajali tamo skriveni i prisluškivali intervju te su osjetili potrebu čestitati nam. Naravno da je te večeri koncert pratilo puno ljudi, a neki su dovikivali: »Sviraj usnu harmoniku!«

Nastup Charlesa Lloyda

Jednom sam došao u backstage na intervju s Daveom Hollandom. Backstage je bio pod šatorom. Odjednom se nebo zacrnilo, počeo je pljusak, a vjetar je šibao svom silinom prijeteći da će šator i sve u njemu dignuti u zrak. Predložio sam da odgodimo intervju dok se vrijeme ne smiri, a Holland je entuzijastično rekao: »Ne, nećemo odustati! Uključi diktafon, a ja ću držati stol da ga vjetar ne odnese.« Nagnuo se nad veliki stol, obuhvatio ga rukama i tako smo balansirali uz stol koji se ljuljao i razgovarali, sve dok se oluja nije stišala.

Jedan od najuzbudljivijih događaja u životu, onaj od kojeg cijelim tijelom prostruje žmarci, doživio sam na nastupu Charlesa Lloyda, koji se, nakon dugogodišnje dobrovoljne izolacije, na nagovor klavirista Michela Petruccianija početkom 1980-ih vratio aktivnom muziciranju i do danas je ostao jednim od najzapaženijih kreativaca jazza. Tada Petrucciani već godinama nije svirao s njim, ali njihova duhovna povezanost bila je transcendentalna i vječna. Prije koncerta koji je Lloyd održao s kontrabasistom Daveom Hollandom i bubnjarom Idrisom Muhammadom u backstageu sam vidio da su ljudi iz organizacije donijeli Petruccianija, nešto se došaptavali i sakrili ga u neku garderobu. Naslutio sam da pripremaju smicalicu i koncert sam proveo naslonjen na pozornicu, neposredno kraj glasovira koji je već bio postavljen za nastup sljedećeg benda. U trenutku najvećeg ushita, kad je Lloyd u svom karakterističnom zanosu uronio u sferu nesvjesnog, Petruccianija su donijeli i posjeli za klavir. Pričekao je pravi trenutak i uletio kako je samo on to znao. U svirci trija na djelić sekunde osjetilo se iznenađenje i zbunjenost, ali Lloyd je, bez da je uputio pogled prema Petruccianiju, shvatio što se događa iza njega i odjednom je poletio, onako kako su nekad zajedno letjeli, ali ovaj put s još većim ushitom i eksplozivnošću. Ostali članovi benda nisu mogli sakriti smiješak. Osjećao sam se poput kakvog zvjezdoznanca koji teleskopom promatra eksploziju supernove. Iznenadni ponovni susret i neplanirana suradnja rezultirali su glazbom punom uzbuđenja, instinktivnih međuigri i snažnih emocija. Dogodilo se ono suštinsko, nešto što jazz čini tako uzbudljivom, nepredvidivom, spontanom, komunikativnom glazbom. U žaru svirke, poneseni frenetičnom reakcijom mnogobrojne hipnotizirane publike, glazbenici su zaboravili na vrijeme. Nije to bilo prvi put da su Lloyda trebali tjerati s pozornice jer nije bio svjestan koliko je dugo svirao. Takvo što događa se jednom u životu.

Ne smatram se kritičarom

Nekad je pisani medij nedovoljan, recimo kad vam Richard Bona scata, a vi to prenosite kao: »pi du li du di du du tiii di du…« No simpatično je. Kako inače tome doskočiti? Pitam za nas koji smo ograničeni medijem, iako vi niste, jer radite intervjue i u drugim medijima.

– U tim situacijama može se prepričati kako je netko pjevao na taj i taj način, a pritom mahao rukama i radio ovo ili ono, a može se pokušati izravno citirati. Koristim oba načina, a najčešće ih kombiniram, ali svakako mislim da su to živopisni prikazi koji čitatelja potiču da zamisli kako taj glazbenik izgleda i zvuči, ima li smisla za humor ili oponašanje.

Vaša akribičnost je jasna, informiranost, poznavanje povijesti glazbe, iz čega proizlazi i komparativnost. Ipak, zanimljivo mi je da ste u pravilu iznimno dobrohotni, nisam doživio da ste neku izvedbu sasjekli ili prema nekom glazbeniku bili grubi. Čega je to odraz, fasciniranosti cijelim tim svijetom jazza, ili je nešto drugo u pitanju? S vašim znanjima i kompetencijama mogao bi čovjek od vas očekivati više kritičnosti.

– Više kritičnosti možemo očekivati od kritičara, glazbeno obrazovanih osoba, a nisam taj. Kritičari bi trebali znati, imati iskustvo, biti objektivni, biti u stanju ukazati na greške, ali i objasniti kako bi trebalo nešto ispravno odsvirati. Puno je danas kritičara, mahom samozvanih, koji zapravo ne pišu kritike, a vole da ih tako oslovljavaju. Jednom sam na internetu pročitao kritiku albuma »Live at Pompeii« Davida Gilmourea, gitarista Pink Floyda. Naravno da tekst o tome ne može proći bez usporedbe s onom čuvenom videosnimkom nastupa Pink Floyda u Pompejima iz 1972. Kritičar je napisao da su Floydi, kao i cijeli prog-rock pokret, zašli u slijepu ulicu, da je ta glazba žabokrečina itd. No bez objašnjenja zašto tako misli. Drvlje i kamenje po glazbi koju sam, u članku koji sam kao reakciju na spomenuti napisao za Novi list, proglasio iznimno kreativnom, utjecajnom, važnom, jedinstvenom… Osim toga objasnio sam zašto je to tako, koje karakteristike te glazbe danas za svoju kreativnost koriste mnogi glazbenici i sastavi raznih profila. Ipak ne smatram se kritičarom, ne želim biti kritičar, ne želim biti objektivan, ne želim davati dijagnoze niti savjete, kao ni neutemeljene hvalospjeve – moja je misija otpočetka bila pomaganje jazz glazbenicima. Uostalom, s većinom njih sam prijatelj i zato objektivnost ne dolazi u obzir. Pokušavam istaknuti ono što mi se sviđa u njihovoj glazbi, ono što mene opčinjava, što moj život čini ljepšim i to sugestivno prenositi drugima, time njihov život uljepšavati, a možda nekoga i potaknuti da se prebaci na našu, mračnu stranu.

Žene u jazzu

Razgovarajmo malo o ženama u jazzu. Prvo, zašto je samo jedna žena u ovoj knjizi, Carla Bley (mislim na ženu kao sugovornicu)? Odražava li to situaciju na jazz sceni ili je rezultat nečega drugoga? Moram spomenuti ovdje i jedno pitanje koje ste joj postavili: »Tko kuha u vašem domu?« Nisam primijetio da ste to pitanje postavljali muškarcima? »It’s a Man’s Man’s Man’s World«, kako bi to rekao James Brown? Sad sam malo drzak, nadam se da ćete mi oprostiti.

– Dogodilo se to posve slučajno. Naime nisam razmišljao o tome da bih trebao uspostaviti ravnotežu. Nikad ne kalkuliram, sve činim opušteno i bez skrivenih nakana. Uostalom, u mojim prethodnim knjigama puno je intervjua s glazbenicama. Među ostalima to su Joanne Brackeen, Dorothy Donegan, Abbey Lincoln, Helen Merrill, Sue Mingus, Flora Purim, Maria Schneider (dva puta), Cassandra Wilson (dva puta), Geri Allen, Carla Bley, Dee Dee Bridgewater (dva puta), Nnenna Freelon, Toshiko Akiyoshi, Lynne Arriale, Regina Carter, Anat Cohen, Eliane Elias, Maria Joao, Kelley Johnson, Sarah Morrow, Amina Claudine Myers, Dianne Reeves, Diane Schuur, Esperanza Spalding, Roseanna Vitro. Niti to nije zato da uspostavim ravnotežu, jednostavno tako se dogodilo. Znači nema diskriminacije. Naravno manje ih je nego muškaraca, ali to zapravo odražava situaciju na jazz sceni. Još uvijek je u akciji više muškaraca, ali nikad nisam o tome razmišljao, slušam glazbenike i glazbenice bez da mislim kojem spolu pripadaju.

Tako je i kod pitanja »Tko kuha u vašem domu?« Jedan jedini razlog što sam postavio to pitanje je to što znam da njezin partner Steve Swallow, sjajan bas gitarist i najdugovječniji suradnik, također kuha, a to mi je zapravo bila dobra priprema za pitanje o tome kako kuha glazbu za svoj trio.

Kad već spominjete Jamesa Browna, spomenut je i u ovoj knjizi i to puno puta. Spominje ga i Chris Potter, koji je rekao da je vježbao slušajući virtuoznog indijskog tablista Zakira Huseina i njegova oca kako zajedno sviraju. Divio se njihovu osjećaju za »tajming«, a Husein je objasnio kako je usavršio tu vještinu. Rekao je da nije vježbao uz metronom nego slušajući ploče Jamesa Browna.

Armstrong – Gandhi – Goya

Kritičari, povjesničari, teoretičari umjetnosti imaju važno mjesto u povijesti umjetnosti, ja bih rekao jednako važno kao i sami umjetnici, iako se tako ne doživljava često, pa i oni sami to tako ne vide. Zanima me kako vi gledate na svoj posao.

– Na svoj posao ne gledam kao na posao. To je još uvijek moj hobi, ono što radim u slobodno vrijeme, a moje slobodno vrijeme je 24 sata dnevno. Uvijek sam se šalio da ću, kad odem u mirovinu raditi samo ono što najviše volim, a to je to što radim cijeli život. Na to ne gledam kao na nešto što bi moglo biti važno u nečemu. Naime ta je strast toliko moćna da me jednostavno vuče, da ne stignem razmišljati. Bez predumišljaja i bilo kakvih očekivanja prepuštam se svom hobiju i uživam, pa i kad to zahtijeva nespavanje, cjelonoćne vožnje autom, boravke na festivalima na kojima svaki dan slušam barem desetak sati glazbe. Baš kao prije četrdesetak godina.

S kim još treba razgovarati, a niste? Govorimo o živim glazbenicima.

– S Keithom Jarrettom. Trebalo bi ukazati na razne aspekte njegovog djelovanja, jer uglavnom se govori o njegovu djelovanju s triom ili solo, ali njegovo stvaralaštvo obuhvaća puno više od toga. Slušao sam ga nekoliko puta uživo, ali nikad nisam razgovarao s njim. Sad kad više ne svira, nadam se da će naći vremena za intervju. Za sad diskretno razgovaram s producentima diskografske kuće ECM za koju objavljuje, šuljam se, pripremam teren, ali ne želim forsirati. Nadam se da će se to dogoditi nekako prirodno. Ili neće!

Također, volio bih napraviti intervju s Ahmadom Jamalom, što je izvedivo, ali još se nije ukazala prilika.

A od pokojnih? S kime biste voljeli sjesti, kada bi vam se nekim čudom dogodila prilika. Idemo s tri imena, i po rečenicu/dvije zašto baš oni.

– Louis Armstrong, ne samo zato što je bio inovator, najbolji trubač svih vremena, najbolji pjevač svih vremena itd., nego i zato što je bio nevjerojatno pozitivna osoba. Barem sam takav dojam stekao slušajući ga, ali i gledajući na filmovima. Volio bih njegov zarazni smijeh vidjeti i čuti uživo.

Mahatma Gandhi – sjajno bi bilo naći se u okružju u kojem se osjećaju vibracije kojima njegova aura još uvijek zrači. Bio bi to, kako zamišljam, intervju za koji bi nam riječi bile suvišne, u kojem se ne bismo trebali ni pogledati da bismo se razumjeli.

Francisco Goya – zamišljam da zajedno stojimo pred njegovim slikama iz crne faze, u onoj zadnjoj sobi u Pradu, i uz njegovu pomoć pokušavam dokučiti što ga je to snašlo – kakva mentalna bolest i, istodobno, kakvo prosvjetljenje – da je ostvario djela tako dubokog emotivnog naboja, koja kod promatrača izazivaju nemir, bol, bijes, plač, urlik…