Svaka smrt drage nam osobe veliki je gubitak za obitelj i prijatelje, za sve one dobre ili mrzovoljne susjede i poznanike, mikro i makro svijet u kojem se taj život kretao. Ali kad se taj dodir dvaju svjetova dogodi Danilu Pavletiću, čovjeku nevjerojatno širokog spektra djelovanja i totalne uronjenosti u prostor postojanja, onda je to gubitak i za Grad, za njegovu psihološku i fizičku dimenziju.

Ne, nije Danilo bio ni “političar” ni “dužnosnik”, nije bio ni “funkcioner”, ali bio je – fotoreporter. Dominantno, jer toliko je još bilo djelatnosti s kojima se bavio da bi njihovo nabrajanje čak moglo otvoriti sumnju u istinitost napisanog. Na svim razinama svog djelovanja, kao i same pojavnosti bio jedan od simbola Rijeke.

Rođen svega nekoliko dana prije početka proljeća 1950. godine,17. ožujka, Danilo je, sa svim svojim nemirima i beskrajnom željom za stalnim istraživanjem, bio slika i buntovne i kulturne Rijeke. Njegov je mentalni kod bio baš onaj koji će kasnije, na prijelazu sedamdesetih u osamdesete godine stvoriti Rijeku na ponos tih generacija, kao i na stalno povezivanje i povezivanje novih naraštaja s najznačajnijim periodom u novijoj povijesti Grada. Danilo je bio osoba koja je živjela i fotografijom bilježila život. Od jutra pa sve dok se tih osamdesetih godina Palach oko 23 sata ne bi zatvorio. Profesionalno, ali i samo za sebe, za svoj i gušt prijatelja. Bio je Danilo i plemeniti učitelj, nesebično je predavao djeci znanja o tehnici i informatici, ali bi i s tih poslova i – nestajao. Želja za kretanjem na dva ili četiri kotača, što mu je također bila velika strast, u nizu godina i profesionalna preokupacija, bila bi jača od urednog svakodnevnog dolaska u zbornicu.

Bio je Danilo zapravo osoba nevjerojatno odana svojim principima. Potpuno nespremna na bilo kakve kompromise u tom smislu. Ekonomija i egzistencija, čega se svi tako silno bojimo dok prečesto nezadovoljni odlazimo na poslove koji nas ne vesele, njemu su bili nebitni čim bi se pojavili kao prijetnja slobodi. Životu, mislima i djelovanju. Vjerojatno je baš zbog toga bio jedan od onih koji ne stare, koji se bez obzira na protok godina ne mijenjaju – ni “na oko” ni “na vagu”. Baš kao što nije stario ni njegov modni izričaj, sasvim specifični, onaj koji je jasno davao do znanja da je Danilo osoba koja doma samo spava. Ako ni to jer je želja za kretanjem nekad i od toga bila jača.

Osim u samom životu Rijeke njegovo kretanje,prijateljevanje i fotoreportersko bilježenje bili su silno intenzivni i na području Istre, posebno Buzeta, Pazina, Roča, Ćićarije i Učke, baš kao što mu ni metropola Hrvatske nije bila ni najmanje strana. Uvijek je svojim postupanjem pokazivao i dokazivao da ekonomska strana, “stalni posao”, nikad nisu zapreka kako bi se istinski uživalo u životu i svemu što se u njemu voli.

I onda je, 24. listopada 2022. godine, ta silna oda ljubavi prema životu stala. Prerano, jer uvijek kraj dolazi prerano. Kad je Danilo u pitanju još i više. Jer on – nije stario. Ni fizički, ni mentalno pa bi u njegovom slučaju prerano bilo i za dvadeset godina.

Ali zato sad, kad krene s one druge strane! Koliko smo mi izgubili, oni su dobili. Na dva kotača nebeskim prostranstvima. S pauzom u Palachu. Obitelji, a ostavio je Danilo za sobom itekako dobro fotografsko oko, iskrena sućut. I sjećanje na osobu koja je svojim djelovanjem, kretanjem, ponašanjem, naprosto svojim stilom simbolizirala i stvarala Rijeku samu, tada potpuno drugačiju i svoju.