Štono bi se reklo, svaka priča o slavonskoj crnoj svinji fajferici, pa još ako je priča dobra, ako ne i ponajbolja, počinje od – podolca! Dobro, možda ne baš svaka, ali ova naša o uzgoju i spašavanju fajferice, a onda i dobrom poslu u Cretu Viljevskom kraj Donjeg Miholjca, svakako počinje od te stare hrvatske pasmine goveda.

Od podolca i jedne mangulice, praščića kovrčave dlake što s markantnim podolcem prijateljuje dok se fajferice izležavaju pod granama šljive poput nasukanih morskih lavova.

Ako u dvije, tri rečenice treba opisati farmersku idilu, prizor koji smo zatekli kad smo nogom stupili na ekosvinjogojsku farmu tvrtke Sin ravnice, onda su to ove gore napisane.

Imali smo, zapravo, sreće što smo mrvu uranili, jer dok smo čekali da nam dođu Dimitrije i Dragan Simonović, braća, farmeri, jedni od suvlasnika te, a to je važno, prijatelji iz djetinjstva proslavljenog Vatrenog Domagoja Vide, oči smo napasali gledajući lipicanere, podolca, mangulicu što trčkara naokolo.

Tu je i dobra Lisa, kujica koja čuva farmu otkad farme ima te, dakako, crne svinje. Svinje crne, a plahe i nimalo naprasite, za razliku od mangupske mangulice što kroz ograde prolazi i uloviti se ne da.

Poput boškarina

Nego, Sin ravnice… Mali je milijun razloga zbog čega je valjalo potegnuti do farme, od nastambi za svinje što su osmišljene tako da arhitektonski studio SKROZ za njih naokolo žanje nagrade, preko posve raritetne činjenice da nogometaš s prijateljima ne ulaže u kafanu, već u svinjogojstvo, do onog najvažnijeg, a to je revitalizacija cijele jedne pasmine od koje su meso, a onda i suhomesnate prerađevine, vrhunska delicija. Ali, uvijek na terenu bude i još nešto. Elem, podolac….

– Imamo mi još ovakvih bikova, tu na pašnjaku pet kilometara dalje. Imamo 43 krave i jedno 30 teladi slavonsko-srijemskih podolaca. U to smo ušli prije neka tri, četiri mjeseca.

Novo je sve, nismo to nigdje ni spominjali. A podolac je, recimo, poput boškarina – priča nam Dimitrije Simonović.

Priznaje novinarska ekipa da znaju samo za perkelt od podolca. Kraj kotlića u kojem se krčkao onomad su i prošli, ma se, nažalost, zaustavili nisu.

I Dimitrije kaže da je šteta što nismo, jer rijetko se podolca igdje više može naći i u tom gastronomskom smislu.

– E, sad smo ih mi uzeli i to je, mislim, najveće stado u Hrvatskoj. Toliku količinu još jedino ima Lonjsko polje. Po zadnjem brojanju u Hrvatskoj je bilo oko 289 krava, a kod nas su 43 – veli Dimitrije.

– Je li to »Sin ravnice« odlučio spašavati sve pasmine kojima je zaprijetilo izumiranje? – pitamo.

– Da, da, sve autohtone pasmine. Htjeli smo nabaviti i međimurskog konja, ali nismo uspjeli, nema ga – smije se Dimitrije.

Nema međimurskog konja, ali ima lipicanaca.

– To je moja ljubav prema konjima kriva, to sam sebi kupio. Konje volim od malena, a sada ih obožava i kći kojoj je pet godina, obožava – kaže Dimitrije.

Dodaje pri tom da bi rado napravio i neku manju ergelu kada se, kako kaže, sve novčane obaveze počnu rješavati.

Junak praščić

E da, tvrtka je mlada, stara tek osam godina, a kako svinji crnoj treba vremena da šunku dade, nije nelogično pitati jesu li se ulaganja u farmu počela vraćati.

– Od farme se vraća, ali se trenutno s tim pokrivaju troškovi proizvodnje – kratko će Dimitrije.

– Nećete valjda morat’ na građevinu – šalimo se s onim koji i jest diplomirani inženjer građevina, baš kao i brat mu.

Smiju se braća, a Dimitrije kaže da je priču s građevinom zatvorio. Nego, da riješimo mi tko je onaj mali praščić što se druži s podolcem.

– Mangulica! Imali smo na pašnjaku dvije, muško i ženskom koja je oprasila tri praščića. Zadnjih dana su non-stop probijali ogradu i izlazili van. Od njih pet, četiri smo uspjeli uhvatiti i zatvoriti, a njega nismo mogli. Ne moš’ ga uhvatit – smije se Dimitrije.

Junak praščić, a ni tri mjeseca mu nije, i njegova frendica podolac Belka. Nije mangulica tu slučajno. Uči nas Dimitrije kako je crna svinja nastala križanjem crne lasaste mangulice i berkšira.

– Na farmi imamo krmaču, crnu svinju, koja je nakon tri, četiri godine oprasila jednu šarenu, identičnu berkširu. Ima bijele čarapice i njušku koja je po sredini bijela.

Genetika je nakon pet, šest koljenja pokazala od kog je nastala. A mangulice smo ostavili, jer volimo životinje. U biti, zato smo u sve i krenuli – priča nam Dimitrije.

Doduše, na upit jesu li kad su bili djeca više voljeli životinje ili onu dječju fakinsku zafrkanciju, Dragan kaže: »Više je uvijek bila zafrkancija. Nismo baš imali nekog doticaja sa stokom. Mačke jedino.«

– U stanovima smo živjeli, i Luka Mandić, i Domagoj, i mi. Nitko nije imao baš nikakvog doticaja sa životinjama – potvrđuje Dimitrije.

Neraskidivo prijateljstvo

Domagoj Vida, Luka Mandić, Dimitrije i Dragan Simonović te Ivan Plechinger ekipa su iz Donjeg Miholjca, iz osnovne škole, odnosno iz NK Jedinstvo. Među njima najviše dvije godine razlike, taman da Dimitrije bude onaj najstariji.

– Pretpostavljam da je Vida bio ‘najgori’ kad ste nogomet k’o klinci igrali – cimamo braću.

– On je bio, kako bi rek’o, nestašan. Haha – smije se Dimitrije.

– Vragolast, vragolast – dodaje Dragan.

Neraskidivo prijateljstvo začelo se i prije polaska u prvi razred osnovne škole, na zelenoj nogometnoj tratini među početnicima NK Jedinstvo. A što ih je to, koja osobina, spojila zavazda da su zajedno i u posao s crnim svinjama krenuli!?

– Očito smo svi bili sličnog karaktera, vragolasti. Uvijek smo radili neke nepodopštine. Nije bilo dana da nije bilo nekih naših akcija – na to će braća.

Pa su, kažu, roditelji za 20 posto akcija znali, a za onih 80 posto nitko ni danas ne zna koje su bile, osim samih aktera. Što se nogometa tiče, Vida je jedini napravio ozbiljnu karijeru.

– Jeste li mislili da ćete ga izgubiti, štono bi se reklo, kad je napravio karijeru – pitamo.

– Ne. Nikad to nije bio upitno. Nikad ni trunke nije dovodio u pitanje prijateljstvo, društvo, bez obzira na to gdje je bio. Leverkusen, Kijev, Zagreb, Turska, sad Atena, uvijek se sjeti, uvijek je on nama tu – ističu Dimitrije i Dragan.

A nije, sve se čini, nikada bilo ni dileme hoće li Vida uspjeti u toj najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu.

– Iskreno, možda je bilo i talentiranijih od njega, ali on ima dosljednost, tu osobinu da što zacrta to i ostvari. Kod njega ne postoji riječ ‘izgubiti’.

To ne postoji, bilo da se igramo lovice k’o djeca, bilo nogomet. Taj ne staje dok zacrtano ne ostvari – pojašnjava Dimitrije.

– Nije vama, Dimitrije, lako k’o direktoru tvrtke. Vida ima velike ciljeve, a vi vodite posao – šalimo se.

– Ni malo mi nije lako. A s druge strane, imam iza sebe pozadinu, vjetar u leđa, čovjeka uz kojeg mogu neke stvari ostvariti što drugi i ne mogu. Ali, očekuje se zato i puno bolji rezultat – iskreno će Dimitrije.

Godina je bila 2014. kada je Vida prijateljima dao 10.000 dolara da se krene. Pokazuje pri tom Dimitrije rukom na staru, malu nastambu od koje je sve počelo.

Drugog, što se danas vidi, od pašnjaka do moderne nastambe za svinje, nije bilo, samo kućerak, trava, raslinje. A onda su tu došle prve tri krmače crne svinje.

– Krenuli smo s tih 10.000 dolara što nam ih je dao, kupili svinje, osigurali neku hranu. Zemlje nismo imali ni »kvadrata«. Imali smo još ovu ruševnu kuću koju smo renovirali sami. Od nje će biti kušaonica, možda već do Božića – priča Dimitrije.

Dogovor na kavi

Sve se prelomilo u Kijevu 2014. godine kad ekipa odlazi Vidi u goste. Dimitrije je taman u to doba završio fakultet, posla i nije bog zna što bilo, a mudrovanje ekipe po kavama što će i kako će dovelo ih je do farmerskog posla.

– Točno se sjećam kafića. Zvao se Monako, danas više ne radi. Tamo smo kavu pili svako jutro. Konobar koji je tamo radio sada je u drugom kafiću u koji odlazimo svako jutro, pa od 6 i 15 do pol 8 tamo planiramo dnevne zadatke.

Uglavnom, htjeli smo da to što radimo bude nešto posebno. Nije crna svinja ni bila u planu, htjeli smo uzgajati mangulice – priznaje Dimitrije.

Štoviše, već su dogovorili 20 nazimica u susjednoj Mađarskoj, skoro sve riješili i platili, kad im je Dominik Knežević, današnji načelnik Viljeva i predsjednik Udruge uzgajivača crne slavonske svinje, rekao otprilike: »Nećete valjda uzimati mađarsku pasminu, uzmite našu crnu slavonsku svinju.«

– Nije Domagoj ni mislio da ćemo mi u tom pravcu. Mislio je da ćemo otvoriti kafić – iskreno će Dimitrije.

Ali, momci su svoje odlučili, došli Domagoju u Kijev i on je rek’o: »Ok, ako ćete tako, napravit ćemo.« Zapravo, kazat će danas Dimitrije, možda dijelom motiv da krenu u uzgoj leži i u činjenici da svi volimo dobra jela.

Luka Mandić uostalom i jest talentirani kuhar kojeg smo i u »Tri, dva, jedan – Kuhaj« formatu gledali.

– Pomislili smo, zašto mi ne bismo proizveli neko kvalitetno meso. Htjeli smo ući u vrhunske restorane u kojima smo do tad bili samo gosti. Na kraju, to i je tako – kaže Dimitrije.

Uspjelo je to onoj ekipi iz djetinjstva. Plachingera je, doduše, posao u struci odveo dalje, makar dade on i dalje ruku kad god treba, baš kao i Matija Žigić koji je s njima onomad radio.

– Mnogi misle jednostavno je to, ali živo biće je živo biće, briga 365 dana u godini. Ne pozna ono ni Božić, ni Uskrs, ni nedjelju. Došlo mi je u ovih osam godina milijun puta da kažem – neću više.

Lijepo je sad sve za vidjeti, ali da ste vidjeli prije osam godina. Muka. Sad je to pos’o, zna se organizacija, što se radi. Onda je bio k’o hobi koji je obaveza – priča Dimitrije.

U početku, ponoviti valja, bijahu tri krmače i momci koji o uzgoju jedva da su išta znali. Nerasta za oplodnju su unajmljivali. Prvi okot se itekako pamti, taj 21. lipnja.

– Bilo je sedam komada. Mi se svi uzbuđeni skupili oko krmače. Zvali čovjeka ako treba kojeg praščića izvlačiti van, ako zapne. Na kraju je dobro prošlo sve. Sada se prase svakih tjedan dana, ni ne znamo kad se prase – veli Dimitrije.

Tri krmače su dale sedam malih, svakoj svinji treba dvije godine da dosegne svoju idealnu težinu i kvalitetu mesa, a ako vam je do suhomesnatog proizvoda, treba još skoro godina. Tri godine od početka do kraja procesa! Ili, tri godine do prve zarade.

– Probati prvu slaninu, e to je bio osjećaj. A tek prva slanina koju smo prodali! Dan-danas se toga sjećam. Išao sam na more i čovjek iz Svetog Filipa i Jakova ju je kupio. To je prvih 120 kuna koje smo zaradili. Čovjek ju je platio unaprijed, od doma sam mu je poslao – sjeća se Dimitrije.

U ovom poslu, kad s njim kreneš, treba realno pet godina da počneš ostvarivati neku dobit. I tu leži razlog zašto se malo ljudi u nas bavi uzgojem crne slavonske svinje. Brže uzgoj ide s onom bijelom.

– Kažu da trenutno ima dvije tisuće i nešto krmača po selekciji, ali ja u to sumnjam. Jer, da sad kreneš bravca tražiti, ne možeš ga naći – kaže Dimitrije.

– Bravac?

– Bravac je svinja od 130, 140 kila pa nadalje. Inače, one ne budu prevelike svinje. Mogu ići i preko 200 kila, ali nakon 150, 160 kila, sve ide u mast.

150 kila je njezin vrhunac, onda je najbolji omjer masnoće i mesa, intramuskularne masti. To je svinja starosti između godinu i pol, dvije dana, ovisno o tome kojim se intenzitetom hrani. I to je onda to – uči Dimitrije.

Arhitektonska ljepota

Počelo se od tri krmače, a sada je oko 500 svinja ukupno. U dva moderna objekta je 30 krmača. A objekti, vidi se to i izdaleka, svjetski.

– Prije godinu dana pitali su nas ljudi iz jedne poznate firme, koja se i svinjogojstvom bavi, koliko je ta gradnja isplativa, i zašto nismo uzeli klasičan svinjac, nabavili bijele svinje i tovili.

Rekao sam im da naš cilj nije biti, recimo, Belje, institucija kojoj ne možemo biti konkurencija. Kvantitativno oni mogu proizvesti tone i tone, mi ne, ali im kvalitativno možemo konkurirati. Pa da smo i napravili obične objekte, ne možemo napraviti takvu količinu da smo konkurentni.

Ali s ovim tipom proizvodnje, s poluekstenzivnim uzgojem kad su svinje i vani i unutra, možemo napraviti kvalitetan i konkurentan proizvod. Cilj nam je imati 1.000, 1.500 svinja i to je to – kaže Dimitrije.

Eto cilja, a ‘onaj koji postavlja ciljeve’, igra nogomet u Grčkoj. Smješkaju se braća, nema s te ‘grčke’ strane posebnih zahtjeva, osim da mu se dostavi štogod za kušanje. Ali, važno je da je Vida tu i da ga je, kako kažu, u nekim situacijama bilo.

– Recimo, da njega nije bilo, nikad ne bismo dobili kredit za leasing traktor – ilustrira Dimitrije.

– Tapkali bismo na mjestu – veli Dragan.

Zapričali se mi i prije nego smo nastambe obišli, tu ljepotu od arhitekture.

– Kupi studio nagrade svaki dan – smije se Dimitrije.

Pitamo ga je li možda i oni kao naručitelj imao kakvih ideja prije nego je arhitektonski studio SKROZ osmislio moderan, prozračan prostor, satkan od autohtonih materijala i poštovanja tradicije.

– Jesam, ipak sam radio pet godina u građevini. U ovom dijelu Europe nije bilo ovakvog tipa nastambe, da je otvoren tip staje, da svinje mogu izlaziti van, da je k’o nadstrešnica neka.

Na bilo kojoj intenzivnoj farmi ne bismo mogli ovako uz staju stajati. Na kažem da ne zasmrdi ponekad, ali može čovjek doći ovdje, stajati uz svinje koliko hoće i poslije poći u restoran jednako odjeven, bez da se presvlači – kaže Dimitrije.

Bez kemije

Bome, u pravu je. Toliko ne smrdi ništa da smo i zaboravili da svinjci inače itekako opak vonj imaju. A bome i gazi se oko svinjca bez da te strah da ćeš u štogod cipelom ugaziti.

Svaka dašćica, a svaki je drveni element od slavonskog hrasta, ima svoju poziciju, ulogu, funkciju. A svaka krmača ima svoj, reklo bi se, apartman, dok ostatak stada samo jede unutra.

Pa će se graditi dogodine još dva identična objekta u kojima su pregrade takve da su prostori fleksibilni i spremni za različite scenarije korištenja.

Još dva objekta da su dole krmače, a gore bale sa sijenom, da sunce kroz grede probija i da se svjetlost igra. Gradit će se dva objekta plus silosi i podno skladište za dugoročno čuvanje hrane koju samo uzgajaju.

Evo u staji i praščića tek tjedan dana starih, evo i one s bijelom njuškom i bijelim čarapicama da se vidi od kog je crna svinja nastala krajem 19. stoljeća na imanju grofa Pfeiffera u Orlovnjaku kraj Osijeka, a evo i nerasta golemog kako među krmačama brodi.

Sloboda na pašnjaku i ono što svinje jedu važni su za kvalitetu mesa. Pokazuje nam Dimitrije peletiranu djetelinu i livadsko sijeno sa zobi.

To jedu svinje, plus što dobiju kukuruz u zrnu. Kemije nikakve nema. Pokazuje i gnojnicu koja proizvodi gnojivo za na njivu. Krug je tu zatvoren na milijun malih načina. A na kraju kruga kulen, slanina, šunka od crne svinje!

– Šunka! Klasična šunka. To je cilj za ubuduće. Zašto? Kad proba čovjek šunku crne svinje i kad proba pršut bijele svinje, razlika je nebo i zemlja.

Ne gastronom, već svaka osoba na svijetu, reći će da je ovo od crne svinje bolje, to garantiramo. A ako je, recimo, kulen dobro napravljen od bijele svinje i ako se proba taj i ovaj naš, tu razliku neće ni vrhunski gastronom skužiti.

Kod šunke i slanine, slanine koju ne treba žvakati jer se topi u ustima, ta se razlika osjeti u korist crne svinje – ističu momci.

I stvarno, slanina, ona koju i dvije tone nagodinu proizvedu, topi se u ustima. A kulen, kojeg bude tona, odličan je. Kakva je šunka, nažalost, nismo probali, ali itekako treba držati palčeve da sinovima ravnice uspije napraviti i brendirati proizvod takav da na svjetskom tržištu ima cijenu k’o recimo španjolska Pata Negra.

Nije da se Vida po svijetu i sad ne hvali proizvodima s farme, s »Oink« kulenom i slaninom recimo, ali s šunkom bi se bitka posve zaoštrila.

Samo, svaka priča o slavonskoj crnoj svinji fajferici, ili barem ova naša, završava s čim drugim nego – podolcem!

– Jeste li za to da ih pođemo obići – pitaju Dragan i Dimitrije.

Nego što smo. Automobil praši malo asfaltom, malo makadamom i pet kilometara dalje od farme eto ti obora i u njemu slika k’o u dobrom westernu.

Stado podolaca gazi ‘prerijom’, njih 15 posto, ako ne i malo više, od ukupnog broja podolaca što ih na svijetu uopće ima!

– Bit će to i jača priča od crne svinje – vele nam Dragan i Dimitrije dok gaze njivom.

Vida bi se s tom konstatacijom garant složio, pa kud nećemo mi.

Podjela zaduženja

Dok Vida sve ‘nadgleda’ izdaleka, i dok je njegov lik na logu i dostavnom vozilu, pitamo Dimitrija kako su njih trojica na domaćem terenu podijelili zaduženja.

Njega smo tako već viđali kako na sajmovima reže slaninu i kako dostavlja meso chefovima po restoranima.

– Ja sam sve radio. I vozim meso, i sijem kukuruz, i pripremam zemlju s bratom. Svi smo svugdje bili. E sad kad smo s nula hektara došli na oko stotinjak, povećao se obujam posla i ne možemo sve stizati sami.

Potrebno nam je ljudstva, a teško ga je naći. Pa smo raspoređeni tako da Dragan vodi sve što se tiče ratarstva, Luka će vodit’ preradu, a ja sam tu između svih njih i nije mi i dalje strano da sjednem u traktor i radim – kaže Dimitrije.

Pogon prerade

Taman za našeg posjeta riješili su u tvrtci »Sin ravnice« pitanje prerade. Do sad se drugdje radio njihov krajnji proizvod, po njihovoj recepturi, a sad će imati svoj vlastiti pogon.

Zatvorit će tako, kako kaže Dimitrije, cijeli ciklus. A gdje sve ti probati!? Može se štogod nabaviti internetskim putem, ali najbolje je svratiti u Slavoniju i Baranju.

– Imamo konstantnu suradnju s restoranima u Slavoniji, što me veseli. Ruralni turizam je u ekspanziji i drago nam je to – veli Dimitrije.

Pače, ideja je da ljudi navrate i na samu farmu, tu vide cijeli proces, a onda i štogod kušaju. Zato kušaonica, a možda s vremenom i nešto tipa kakve konobe, pa da Luka Mandić bude s razlogom uz štednjak.