Preliminarni podaci hrvatskog Registra za rak pokazuju pad broja novih dijagnoza raka u 2020. godini, prvoj godini pandemije i godini koju su obilježili lockdowni, a zdravstveni sustav bio je usmjeren na zbrinjavanje oboljelih od COVID-19. Pad novootkrivenih slučajeva raka kreće se oko deset posto u odnosu na prethodnu godinu, a zabilježen je u svim županijama, osim Istarske. Najizraženiji pad novih dijagnoza vidljiv je za rak štitnjače, bubrega, prostate i melanom kože dok kod slučajeva raka testisa, vrata maternice i mozga nije zabilježen pad. Dvije trećine pada zabilježene su tijekom proljeća, s vrhuncem u travnju 2020. godine, dok je trećina zabilježena tijekom jeseni 2020. godine, s vrhuncem u studenom.

Vidljiv napredak

Registar za rak epidemiološki je alat koji imaju sve zemlje svijeta, a hrvatski je jedan od najstarijih u svijetu i osnovan je krajem pedesetih godina prošlog stoljeća. Stručnjaci koji rade na ovom registru bili su uključeni u izradu Nacionalnog strateškog okvira protiv raka (NSOPR) kako bi pružili temeljnu sliku o oboljelima od raka i mortalitetu od raka, a voditelj Registra za rak u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo doc. dr. Mario Šekerija najnovije je podatke predstavio na prošlotjednom kongresu Hrvatskog društva za internističku onkologiju upozoravajući da pad broja novooboljelih u prvoj pandemijskoj godini, nažalost, nije posljedica stvarnog smanjenja broja novih slučajeva.

– S obzirom na to da su ovo podaci za prvu COVID-godinu, s preliminarnim smo podacima izašli ranije. Podaci nisu finalni, ali jasno se vidi pad broja novootkrivenih tumora, što bi nas inače veselilo, no ovdje smo svjesni da taj pad nije nastao jer su ljudi prestali obolijevati, nego jer određeni broj oboljelih nije bio dijagnosticiran. Sličan je pad zabilježen i u drugim europskim zemljama. Škotska i Njemačka imaju pad od devet, a Švedska od šest, Nizozemska pet, a Belgija od četiri posto. S druge strane, Danska je imala ponovo porast incidencije, na što može utjecati puno faktora, a naši podaci pokazuju da je pad novih slučajeva u Hrvatskoj zabilježen u svim županijama osim Istarske, kaže Šekerija. Ipak, kad je riječ o mortalitetu, podaci Registra za rak pokazuju da se pozitivan trend pada mortaliteta, započet 2015. godine, nastavio i u 2020. godini.

– Treba naglasiti da rak nije jedna bolest, već skupina stotina različitih tipova bolesti koje imaju različite epidemiološke trendove. Primjerice, mi vidimo da incidencija raka želuca kod nas već godinama pada zbog faktora povezanih s ponašanjem i prehranom. Imamo sjajan primjer kako ponašanje ljudi utječe na incidenciju raka pluća, pa broj novih slučajeva pada kod muškaraca za jedan posto godišnje već dvadeset godina. No, sve što dobijemo kod muškaraca gubimo kod žena, gdje porast slučajeva raka pluća iznosi gotovo tri posto godišnje. Prije 20 godina smrtnost muškaraca bila je sedam puta veća danas je triput od žena i te će se krivulje vrlo brzo spojiti ako se nastave rizični faktori koji su s time povezani. Neke razvijene zemlje uspjele su zaustaviti porast incidencije, no sa stupnjem razvoja sve je više dijagnostike i tumora koji se otkrivaju u latentoj fazi kao popratni nalaz obrade neke druge bolesti. No, za smrtnost ipak jasno vidimo da od 2015. postoji pad. Vidimo napredak, no pitanje što se u drugim zemljama događa i napreduju li druge zemlje više od nas, pita se Šekerija.

Javnozdravstveni
izazov

Procjenjuje se da u Hrvatskoj živi 170.000 osoba koje su bolovale ili boluju od raka te je drugi najčešći uzrok smrtnosti. Odgovoran je za 27 posto smrti u Hrvatskoj, a vodeći je uzrok smrtnosti osoba mlađih od 65 godina. U 50 posto rak je uzrok smrtnih slučajeva kod žena i 35 posto kod muškaraca. S porastom broja novih slučajeva, ali i velikim napretkom u liječenju onkoloških bolesti suvremenim terapijama, maligne bolesti postale su jedan od najvećih javnozdravstvenih izazova današnjice, a stručnjaci i predstavnici udruga oboljelih ističu kako je krajnje vrijeme za punu implementaciju Nacionalnog strateškog okvira protiv raka (NSOPR) koji je Hrvatski sabor usvojio prije više od godinu dana. Vjeruje se da bi se njegovom implementacijom na godinu moglo spasiti čak 5.000 života i značajno unaprijediti ishode liječenja.

Državna tajnica u Ministarstvu zdravstva dr. Marija Bubaš podsjeća da je definiran Akcijski plan za implementaciju NSOPR-a.

– Ne budemo li odlučni u borbi protiv ovog javnozdravstvenog izazova, slijedi povećanje oboljelih za 25 posto do 2035. godine. Zato je Ministarstvo zdravstva, prateći te najave i Europski plan za borbu protiv raka, izradilo sveobuhvatni Nacionalni strateški okvir protiv raka, koji sadrži mjere koje će onkološkoj zajednici omogućiti bolje zdravstvene ishode. U proceduru je upućen i Akcijski plan za trogodišnje razdoblje i to je prvi korak za implementaciju NSOPR-a, koji obuhvaća nabavu radiološke opreme, uspostavu onkološke mreže i baze onkoloških podataka, prevenciju, rano otkrivanje i adekvatno liječenje, rehabilitaciju bolesnika i nacionalne preventivne programe. Napori Ministarstva su usmjereni prema unapređenju onkološke skrbi i praćenju suvremenih trendova, ističe Bubaš.

Ako je suditi prema riječima predstojnika Klinike za onkologiju Kliničkog bolničkog centra Zagreb i predsjednika Hrvatskog društva za internističku onkologiju prof. dr. Stjepka Pleštine, pred implementacijom NSOPR-a brojni su izazovi, a jedan od ključnih je stvaranje onkološke mreže.

Marija Bubaš / Foto: Patrik Macek/PIXSELL

Onkološka mreža

Kao jedan od članova povjerenstva za izradu NSOPR-a, Pleština upozorava da je onkologija multidisciplinarna struka, zbog čega je potrebno jasno definirati stručnjake i ustanove koje provode liječenje te uvesti multidisciplinarnost kao zakonsku obvezu kako bi se povećala kvaliteta liječenja i omogućila jednaka šansa bolesnicima, bez obzira na to gdje žive u Hrvatskoj.

– Danas je onkologija topički orijentirana i kvalitetu više ne može dati »all around« onkolog jer se struka razvija velikom brzinom, pa se onkolozi specijaliziraju za pojedine vrste raka. Izrada Nacionalnog plana nije bila kratkotrajna, no sad je pitanje njegove implementacije, kao i kratkoročnih akcijskih planova. No, u međuvremenu svatko od nas u svojoj ustanovi nastoji implementirati ono što može u ovom trenutku. Onkologija se danas više ne može promatrati kao depresivna struka, jer rak danas nije smrtna presuda i imamo petogodišnje preživljenje veće nego što imaju brojne druge bolesti te smo prešli 50 posto. Onkologija napreduje, a incidencija raste, ne samo kod nas, nego u cijelom svijetu. Kad ne bi bilo promjena na razini pojedinca, mortalitet bi bio puno veći. No, možemo li biti zadovoljni? Ne možemo jer svake godine gubimo ljude koje smo mogli spasiti, jasan je Pleština.

Ljiljana Vukota, Stjepko Pleština, Asja Prgin-Rogošić i Mario Šekerija

Kao što je poznato, učestalost raka češća je u sjevernoj i zapadnoj Europi dok je u istočnoj Europi veća smrtnost od malignih bolesti. Pleština dodaje kako je Hrvatska u prosjeku Europske unije kad je riječ o pojavnosti, ali istovremeno ima visoku smrtnost, jednu od najviših u cijeloj Europi.

– Zašto imamo lošije rezultate? Jer bolest otkrivamo u kasnijem stadiju. Ako izdvojimo radno aktivno populaciju, zloćudne bolesti prvi su uzrok smrtnost među tom populacijom, što jasno dokazuje da u onkologiju valja ulagati. No, jedan lijek neće ništa promijeniti, jer ishod lijeka, kad se susretnete s metastatskom bolesti, ne može biti savršen. Pita li se itko jesu li naši bolesnici adekvatno operirani jer ako nisu, većinu onkolozi ne mogu izliječiti. Možemo produžavati život i razgovarati o njegovoj kvaliteti, govori Pleština ističući kako se Hrvatska ne bi trebala sramiti liste dostupnih lijekova protiv raka, no fokusirajući se na lijekove kad se govori o liječenju malignih bolesti, zapravo se promatra samo jedan segment liječenja raka. Sustavno liječenje treba se orijentirati na kompletni tijek terapije oboljelih od maligne bolesti, počevši od sumnje obiteljskog liječenja te adekvatne i dostupne dijagnostike, predoperacijske terapije, potom terapije te liječenja i praćenja. Ključni korak u sveobuhvatnom liječenju oboljelih od raka jest akreditacija bolnica koja bi jasno naznačila što se u kojoj ustanovi liječi od malignih bolesti i koji su akreditirani centri za njihovo liječenje.

Akreditacija bolnica

– Naravno da ne možemo ovog trenutka uložiti onoliko novca koliko u liječenje raka ulaže jedan Luksemburg, no naš najveći problem je organizacija. Niz ministara sam pitao koliko onkoloških ustanova ima Hrvatska, no odgovora nema. Znamo da su rezultati liječenja 30 i više posto bolji u visokovolumnim ustanovama, no to ne znači centralizaciju liječenja na jednu ustanovu poput KBC-a Zagreb, to znači jasnu definiciju koje su to regionalne ustanove i tko sve njima gravitira. Mi imamo kategorizaciju bolnica, ali nemamo akreditaciju, a još manje same djelatnosti. Prvi korak koji bih ja u tom smislu predložio je definiranje zdravstvene mreže i minimalnih akreditacijskih standarda. Sve to je preduvjet praćenja ishoda liječenja i vjerujem da bi to čak i uštedilo dio sredstva koja se sad izdvajaju, smatra Pleština.

Stvaranje onkološke mreže u Hrvatskoj trebalo bi regulirati kroz mjerenje ishoda liječenja i akreditaciju centara, a Pleština smatra da onkološki centar na razini županijske bolnice može postojati ako se vezuje uz neki uski segment liječenja, no, kako dodaje, na tri onkologa ne može počivati cjelokupno liječenje malignih bolesti u jednoj bolnici jer je zbog napretka struke takav pristup odavno prevladan i potpuno neučinkovit.

– U našem centru osam liječnika radi rak dojke, šest liječnika urogenitalni trakt, osam liječnika bavi se rakom debelog crijeva, a mi si kao nulti centar to moramo priuštiti. Primjerice, godišnje se u Hrvatskoj dijagnosticira desetak osteosarkoma pa se pitam u koliko se bolnica treba liječiti deset ljudi? Dakle, moramo definirati koji su ishodi koje pratimo jer lijek neće promijeniti konačni ishod, ako je čovjek neadekvatno liječen. Suvremeni, skupi lijek neće promijeniti konačni ishod ako je čovjek loše operiran, a sve su to podaci koji su nam neophodni kako bismo validirali rad u nekoj ustanovi, zaključuje Pleština.