Bodljikavi vaganj (Acanthocardia aculeata, Linnaeus, 1758) je školjka iz obitelji srčanki (Cardiidae). Može narasti do 105 milimetara dužine i težiti do 0,09 kilograma. Prosječna veličina se kreće od 60 do 70 milimetara.

Ima bilateralno simetrične, blago lateralno asimetrične, ispupčene srcolike ljušture. Stražnji rub školjke je koso zarubljen, dug i ravan, zbog čega na tom dijelu ljušture imaju gotovo kvadratni profil. Mada znatno tanje nego kod većine vrsta iz ove obitelji, ljušture su vrlo čvrste. S vanjske strane su izbrazdane s 20 do 22 radijalna rebra od kojih je svako nazubljeno nizom istaknutih i prema stražnjem dijelu školjke povijenih bodlji. Bodlje su na prednjem dijelu školjke kraće i zdepastije, dok su na stražnjem dijelu izduljene i bočno spljoštene poput ružinog trna. Također su manje prema vrhu a dulje prema rubu ljušture. Bodlje su na rebrima položene tako da duža osnova spljoštene baze bodlje prati liniju rebra.

Temeljna boja ljušture je bež ali može biti i crvenkasta, boje hrđe. Vidljive su prirasne linije i koncentrična zatamnjenja koja su kao i kod kapice prugaste, povezana s promjenama u rastu ljušture tijekom hladnijeg i toplijeg dijela godine.

Unutarnja strana ljušture je bijela ili ružičasto-smeđa s jasno vidljivim glatkim radijalnim rebrima koji su prema vrhu školjke sve plići, dok su kod samog vrha gotovo neprimjetni ili pak potpuno zaglađeni.

Vrh je pomaknut malo prema naprijed, a brava se sastoji od dva kardinalna i dva lateralna zuba. Stražnji kardinalni je nešto veći od prednjeg. Ligament je vanjski, smješten od vrha prema stražnjoj strani školjke, sa suprotne strane vrha podržan istaknutim grebenom tzv. nymphom.

Plašt ima tri otvora, dva za sifone i jedan za stopalo koje je kao i kod svih ostalih srčanki vrlo snažno i pokretno i kojim se s lakoćom odguruje ili ukopava. Mišići zatvarači su gotovo jednakog oblika i veličine.

Hrani se planktonom.

Odvojenog je spola i mrijesti se krajem proljeća i tijekom ljeta. Spolnu zrelost postiže vrlo rano.

Nalazimo ga duž cijele naše obale plitko ukopanog u pjeskovito- muljevitom i pjeskovito-ljušturastom dnu, od plitkog mora u zoni plime i oseke do 125 metara dubine.

Nigdje se ne lovi ciljano, već samo kao usputna lovina pridnenim povlačnim mrežama ili dredžama, te ronjenjem. Mjesto na kojem je ukopan odaju sifonski otvori.

Na ribarnicama se pojavljuje vrlo rijetko. Iako vrlo ukusan, puno se više lovi zbog atraktivnih ljuštura nego zbog kulinarske vrijednosti.

Može se jesti sirov i kuhan, uglavnom na buzaru.

Ostali narodni nazivi za ovu zanimljivu školjku su kunjka lička, čančula, škatula sv. Roka, galunić, lopata i šišarka.