RIJEKA Umro je Marijan Tabar, za brojne prijatelje samo Marin, ugasila se još jedna sjajna zvijezda na riječkom nogometnom nebu, ovaj je listopadski tjedan započeo tužno. Loptački umjetnik, teško bolestan već duže vrijeme, rođen 27. ovog mjeseca 1957. godine, nije, nažalost, dočekao svoj skorašnji rođendan. Bez obzira na medicinske prognoze koje su sve redom bile nepovoljne, vijest koju nam je prvi u rano jutro priopćio poznati rukometaš Marin Mišković odjeknula je šokantno, nakon toga telefon kao da nije prestajao zvoniti, javljali su se toliki, komentirajući odlazak ovog neponovljivog nogometnog minijaturista, pravog starogradskog Jurja Klovića s nogometnom loptom, kojom se doslovno igrao kao i sa suparnicima, odigravajući poteze koji ostaju riječka nogometna klasika.

Tabar je bio dokaz stare poruke i pouke Ivana Đalme Markovića, najpopularnijeg trenera u bogatoj Orijentovoj povijesti, one: »Ja igrača nisam stvorio, stvorio ga je Bog, ja mu samo pomažem u razvoju«. Marin, naime, kao da se rodio s loptom, prava rođena »desetka« iz vremena kada roditelji nisu dovodili djecu na trening i na učenje nogometne abecede, za njega vrijedi ono što je za Safeta Sušića rekao slavni trener Fuad Muzurović: »Kada je došao iz Zavidovića u Sarajevo, sve je znao. Nisam ga imao što naučiti, samo sam mu rekao gdje će stati na terenu«.

Sjajan na velikom, isto tako je blistao u ekipi Starog grada, vladarici malog nogometa u Rijeci. Od Rijeke do Senja oduševljavali su publiku na tada iznimno posjećenim turnirima, od tada do danas teško da je bilo i da će biti većih malonogometnih žonglera od Sanjina Mandekića, Nene Gračana i braće Tabar.

Dobroćudnost

– Bilo je to veliko srce u malom tijelu. Nikada ga nisi mogao naljutiti, osim kada bismo gubili na malom nogometu pa bi rekao: »Sada ćemo ih dobiti«. Zaista, toliko dobroćudnosti i nogometne genijalnosti sam rijetko vidio kao u braće Marijana i Mile Tabara, a prošao sam puno toga. Nezaboravna je ta naša ekipa Starog grada s njima te Mirom Brnelićem, Rudijem Nikolićem, Vjekom Kneževićem, Demom, Pinom Casertom, Sovom i Bralom Kupusom, starogradskim Cerinom i tolikima drugima. Tražilo bi se sedmog igrača, nekad bi to bio Tičić, nekada Matrljan, nekada čak i Gračan. Kakvo je veselje bilo u tom nogometu, u toj šali, vicu, nepredvidljivosti, a Marin je bio simbol toga. Recimo, driblao bi do linije, a onda bi dao loptu Mili jer inače bi se ovaj naljutio. Mile je, naime, uživao davati golove, a ovaj ga je guštao hraniti loptama. Bila je to velika nogometna genijalnost. Imao je dribling te lažnjak, koji danas kao da je izumro. S tim malim tijelom bi zamahnuo 3-4 puta, a golman ili bek bi letjeli u prazno. Za kraj bi lagano dodao bratu ili plasirao loptu u gol, nikada se nije napucavao. Zato se sada, videći lažnjake, veselim videći Monjca u Orijentu – kaže Marinko Koljanin, današnji direktor Orijenta i tadašnji sjajni vratar.

Koljanin je jedan od proslavljenih Marinovih suigrača u legendarnoj malonogometnoj ekipi Starog grada te na velikom nogometu, za kojega ga veže skoro polustoljetno prijateljstvo, još od dana kada su kod »Kante« na kraju Korza dečki iz grada u kasnim večerima Marinka ispraćali na Turnić. I on ne zaobilazi višedesetljetnu ovdašnju nogometnu temu, činjenicu da mnogi gradski dečki nisu mogli dobiti šansu u ondašnjoj Rijeci na račun igrača sa strane.

– Čudno je, ali izgleda i normalno u našem kraju, da jedan takav talent nije dobio priliku ovdje, mi valjda uvijek tražimo manu našim ljudima. Marinu su tako tražili manu, a nisu vidjeli njegove vrline, njegovu genijalnost. Iako sitne građe, uvijek je bio u driblingu. Pamti se puno toga, tako i onaj gol tadašnjem prvoligašu Osijeku na krcatoj Krimeji iz osamdesetih, kada je Orijent ušao u četvrtfinale Kupa Jugoslavije. Tada je, kako bi on rekao, »golmana objesio o mrežu«. Dobili smo 3:0, Efrem Močinić, također sjajni veznjak i divan čovjek, dao je dva gola. Marin je ostavio nezaboravni trag u Orijentu, a bio je i »junak malih terena«. U Lučkom radniku s Mirom Brnelićem, na Kantridi je igrao šesnaestinu finala Kupa protiv Hajduka, koji je jedva dobio 1:0. Igrao je u Kraljevici, u »romantičarima« iz Konstruktora, svagdje ostavljajući veliki trag. On i brat bili su nezaboravni tandem.

Proba u Zagrebu

– Odrasli su u Starom gradu, u siromašnim uvjetima, ali bez svog kvarta nisu mogli. Imao sam zadovoljstvo voditi njega i brata u NK Zagreb, tadašnjeg prvoligaša, prošli su na probi kod trenera Bazića, ali su odustali jer nisu mogli bez Starog grada. I sada, malo prije mirovine, radio je na igralištu na Krimeji, u Orijentu, veselje mi je bilo da je tu taj dobri duh. Emocije su jake, zajedno smo od moje 18.-19. godine.

Višedesetljetna priča o braći iz kala prastarog Starog grada je riječki nogometni Amarcord, još od kada su učeći prva slova abecede naučili izvoditi čarolije s loptom. Uz ostalo, provlačeći je »kroz iglene uši«, mogli su dupli pas odigrati svugdje, samo ne na maramici. Dva su velika znalca, Mile je pritom bio golgeter po vokaciji, Marin neponovljivi režiser. Promjena strane, više nego uvjerljivi lažnjaci, lopte u dubinu, slobodnjaci bez zaleta kao Platini, bili su dio repertoara tog umjetnika. Obožavala su ih tolika slavna trenerska imena. Tihomir Mrvoš – Mrle, koji je izbacio više prvoligaških igrača nego što su ih neki vidjeli u TV prijenosima, kada ih ne bi bilo na treningu, jer nisu imali za autobus, svojom slavnom vespom dolazio bi u Stari grad tražiti ih. Ive Šangulin, centarhalf sjajne Rijeke pa bundesligaške Herthe, čovjek koji je Bijele vratio u Prvu ligu, ima tri kćeri, Maju, Sandru i Ivu, ali je u novčaniku nosio sliku braće Tabar. Slavni Angelo Žiković je u igri igračima dijelio jetke primjedbe, ali je Tabaru samo tepao »Marino«. »Đalma« Marković je ponavljao da je lažnjak sve u nogometu, itekako je volio Tabara, koji je dokazivao njegove teorije, Marijana je volio i legendarni Joško Skoblar. Stasao je u danima velikog nogometnog entuzijazma u kojima nije bila rijetkost da Stari grad i Kozala poslije škole bace mali nogomet kod jednih ili drugih, a onda oni koji su bili u klubu, na brzinu odjure na Kantridu na trening.

Nezaboravnoj priči je došao kraj u danima kada su uz teško bolesnog Marijana Tabara do posljednjeg časa bile supruga Silvana i kći Iva, najbolja rukometašica Zameta. Orijent ga nikada zaboraviti neće, za oproštaj klub će mu u lijes staviti loptu, njegovu najdražu igračku, te dres.