Lako je robovati folkloru i narodnoj predaji, recimo onom kako dobar mesar mora imati višak kilograma, automehaničar ruke vazda masne od motornog ulja, a poljoprivrednik dlan izbrazdan ožiljcima od žuljeva i radni prostor u kojem je taman toliko svega i svačega da se samo on zna snaći. Zato je još lakše ostati u čudu kad pred sobom imaš poljoprivrednika, pa još ekopoljoprivrednika i to najboljeg u Europi po ocjeni Europske komisije, koji ‘ladno može s polja na modnu pistu.

A kao da to nije dovoljno, Zrno, ekoimanje u selu Habijanovac sređeno je poput kakve apoteke u kojoj glavice kupusa, mrkva, cikla i ostatak družine stoje i rastu u besprijekornoj simetriji. Iskreno velimo domaćinu Davidu Pejiću, direktoru Zrno ekoimanja, kako se na prvu vidi da tu ništa nije »normalno«. Osmjehuje se David, kaže da estetika ima svoju funkciju, jer ako je uzgojna površina lijepa, ako je vrt lijep, onda je moguće i da će ljudima biti važnije i više stalo da o njemu brinu.

Foto: Davor KOVAČEVIĆ

Od polja do stola

Najbolji europski ekopoljoprivrednik. A niti je Europa mala, niti je ekologija šala. Priča počinje i prije Davida, od činjenice da je Zrno ekoimanje najstarije ekološko imanje u Hrvatskoj.

– Krajem 80-ih godina osnovala ga je Zlata Nanić, pionirka ekološkog pokreta, ekološkog uzgoja u Hrvatskoj. Ona je blisko surađivala s mojim roditeljima koji su u istom tom periodu, krajem 80-ih, počeli s edukacijom i aktivizmom u području zdravih stilova življenje i ekologije. Iz aktivnosti mojih roditelja razvile su se razne poslovne aktivnosti poput izdavačke kuće Planetopija, bio&bio trgovina i druge – priča David.

Godine 2010. Zlata Nanić odlazi u mirovinu i obitelj Pejić preuzima Zrno ekoimanje i intenzivira razvojne procese.

– Ono što je specifično za Zrno su četiri proizvodne djelatnosti. To je primarna poljoprivredna proizvodnja u kojoj uzgajamo oko 60 kultura. Zatim prerada gdje te poljoprivredne kulture prerađujemo u otprilike 20 prerađevina, većinom prirodno fermentiranu zimnicu.

Tu je i pekarska proizvodnja, na samom imanju je i pekara, gdje imamo 52 pekarska proizvoda: kruh od kiselog tijesta, peciva, slastica, gotova jela, sendviči itd. Četvrta proizvodna djelatnost je ugostiteljstvo, Zrno bio bistro u Zagrebu, prvi i jedini certificirani ekološki restoran u Hrvatskoj.

Te četiri proizvodne djelatnosti nam omogućuju kontrolu od početka do kraja, zatvoren proizvodni ciklus i više stadija u kojima možemo dodati vrijednost poljoprivrednom proizvodu. To je onaj stvarni oblik »od polja do stola« – naglašava David.

Uz to se, kako kaže, teži edukativnoj aktivnosti, tome da su model farma, edukacijsko imanje i dobar primjer drugima.

– A ono što ste odmah primijetili po dolasku ovdje i što vas je vizualno zaintrigiralo je naš projekt u primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji, projekt biointenzivnog vrta. To je sustav uzgoja ekološkog povrća bez mehanizacije koji omogućuje gušći spoj uzgoja, bolji prinos po metru kvadratnom i u našem slučaju, koristeći značajnu količinu komposta, konstantnu pokrivenost tla što neutralizira, odnosno smanjuje pritisak korova. Zato je lijepo, jer je čisto. A uzgoj je ekološki, znači nema herbicida – pojašnjava David.

Najveći u regiji

Ovaj biointenzivni vrt na Zrno ekoimanju je najveći takav u regiji, a možda i u Europi.

– Riječ je o preko 250 standardiziranih gredica, sve istih dimenzija i to je razlog zašto je simetrično – kaže David.

Biointezivni vrt je, nema sumnje, učinio razliku između Davida i 200 prijavljenih iz 26 zemalja, što su se borili za laskavo priznanje Europske komisije zvano EU Organic Awards 2022. A u vrtu blitva, mrkva, cikla, kupus, rikola, azijsko sitno lisnato zeleno i šest vrsta salata. Nego biointenzivno!?

– U tom vrtu nema okretanja tla, oranja i sličnog, nego se u pripremi gredica nanosi sloj komposta koji se poravna i onda se direktno sije i sadi u taj kompost. Nema okretanja zemlje, jer je to okretanje za ekosustav tla isto kao da se tlu istovremeno dogodi i potres, i suša, i tornado, sve odjednom. A kad toga nema, vi ne uznemiravate tlo i dopuštate tlu da razvije svoj mikrobiom, svoj ekosustav, da je pojačana aktivnost glista, da nema tolike erozije… Niz je benefita – pojašnjava David.

Tjera to laika na logično pitanje zašto biointenzivnih vrtova u nas nema više!? Naš domaćin na to veli da je metoda nova i da jest takva da dijelom daje odgovor na neke od izazova današnje poljoprivrede.

– Jedan od razloga zašto se ona razvila je taj što mladi ljudi u Americi i zapadnim zemljama, neki od njih, žele živjeti od zemlje, žele se vratiti u ruralne krajeve iz urbanih, žele uzgajati ekološki. Kod nas se to još može, ali u Americi nema šanse da kupite ozbiljniji, veći komad zemlje, jer je sve pokupovano i okrupnjeno.

Ali, male parcele ispod pola hektara možete naći. I mladi ljudi uzimaju ta mala imanja i uzgajaju ekološki povrće u ovom sustavu, jer po metru kvadratnom mogu dobiti puno više. Uz to, zbog samih dimenzija i nekorištenja mehanizacije, vremenski ne ovisite o stroju. Zašto sezona radova počinje u svibnju u kontinentalnom dijelu!? Zato što se tad tlo prosuši i traktor može na zemlju. Ako idete nogama, možete to učiniti i sredinom ožujka – kazuje David.

Foto: Davor KOVAČEVIĆ

Nema brze zarade

Nije ovo loša vijest za svu našu mladost koja se na deklarativnoj razini prijeti odlaskom na selo i okretanjem poljoprivredi. Samo, iskustvo uči da je milijun prepreka na putu do uspjeha. Priznaje David da dosta mladih navrati pa se za spomenuti sustav interesira.

– Ali, u pravu ste, bez obzira što je to nova metoda i ima mnoge prednosti, to je još uvijek poljoprivreda. To je još uvijek težak rad u kojem nema brze zarade – potvrđuje David.

Sve što se u biointenzivnom vrtu pobere, koristi se ponajprije za potrebe cijelog Zrno eko, sustava. Samo, nešto drugo novinara intrigira…

– Da niste vi ovu ideju donijeli iz SAD-a sa sobom – pitamo Davida.

Nije pitanje bez vraga ako se zna da se ovaj 33-godišnjak 2015. godine odlučio vratiti kući iz New Yorka, gdje je pohađao preddiplomski studij filozofije i filmske umjetnost, da bi filozofiju i magistrirao na Cambridgeu. Reći će kako je ono što je razvio u Americi jezik, poznanstva i način razmišljanja… Ali, dovraga, tko se to vraća iz New Yorka u Hrvatsku da bi se bavio poljoprivredom!?

– Vi kao od svega uzmete najbolje, pa to slažete u širu sliku. Svejedno ostaje pitanje: tko se to vraća iz Velike jabuke zbog imanja u Habjanovcu!? – velimo Davidu.

– Studiji su bili istraživanje nekog mojeg puta, mojih interesa i mogućnosti, ali u pozadini mog uma uvijek je bila vrlo jasna slika vrijednosti onoga što su moji roditelji razvili kroz poslovne aktivnosti. I kako sam u tome odrastao, uvijek sam imao taj instinkt da želim to razvijati dalje, unaprijediti, pridonijeti tome. Kad sam završio studije, vratio sam se i pitali su me roditelji što bih htio dalje. Mene je to pitanje zbunilo, jer nikada nisam imao taj pogled na stvari u smislu što bih ja htio, već samo vidim što je potrebno. Pa sam ih pitao da mi kažu gdje sam potreban – priča David.

– I majka Jadranka i otac Zlatko su se, koliko sam čuo, posve raznježili kad ste im kazali da ste za boravka vani shvatili koliko je posebno i dragocjeno to što rade. A onda vam je s olakšanjem dala Jadranka u amanet Zrno – ‘podsjećamo’ Davida.

Smješka se David, da bi nam zatim priznao kako je proces učenja na imanju bio nevjerojatno strm i zahtjevan.

– A ni blizu nije gotov – kaže.

Foto: Davor KOVAČEVIĆ

Odnos s prirodom

Pitamo ga na što ekološki poljoprivrednik treba paziti da ne bi sve krenulo u krivom pravcu? David kaže kako je jedan od savjeta što ih daje zainteresiranim za ulazak na teren ekološke poljoprivrede taj da ne moraju raditi sve, uzgajati 60 kultura, jer je i zahtjevno i rizično.

– Primjerice, mi uzgajamo vlastiti kupus i kiselimo isključivo taj vlastiti kupus. To nam je vrlo popularan proizvod. Ali, ako ako nam kupus ne uspije te godine, nema kiselog kupusa – ilustrira David.

Druga stvar zbog koje savjetuje da se ide postepeno i ne pretjeruje, vezana je za odnos ekopoljoprivrednika i same prirode.

– Netko tko je zainteresiran za ekopoljoprivredu vjerojatno ima sentiment prema okolišu, očuvanju prirode, radu u skladu s prirodom, što može biti jako zahtjevno. Jer bez obzira na sentiment s kojim mi pristupamo prirodi, priroda je u tom smislu, ajmo to tako reći, neutralna i slijepa. Priroda radi svoje. Konvencionalna poljoprivreda rješava to tako da ignorira i reducira, narušava prirodu, dok ekološka poljoprivreda pokušava biti u visokoj simbiozi s prirodom i očuvati uvjete za uzgoj. Zato je važno da poljoprivrednik sam sebe zaštiti, da u tome ne sagori – ističe David.

Eto nas i do potrošača. Nije, naime, strano prosječnom Hrvatu sumnjati u ekološko porijeklo onog što se u nas ekološkim naziva, kad ionako u sve sumnja.

– Lako je sada kad blitvu vidim u vašem vratu, ali kad je ne vidiš jednostavno si sumnjičav – priznajemo Davidu.

– Mislim da ste u pravu. Pitanje je to povjerenja. Najbolji način za uvjeriti se u kvalitetu hrane je svakako ‘iz prve ruke’. Samo, tu su dva probleme. Kao prvo, nemamo vremena tome tako pristupiti, a drugo čak kad bismo i imali vremena doći uvijek do poljoprivrednika, pitanje je znamo li prepoznati tragove korištenja pesticida!? Tu je zato bitan proces certifikacije u ekološkoj poljoprivredi gdje treća strana, odnosno certifikatorska tijela, provjeravaju i rade s poljoprivrednicima te izdaju certifikat da je sve onako kako se nalaže i kako kupac očekuje – kazuje David.

Ali, nemamo mi povjerenja ni u državu, pa kako ćemo ga imati u certifikatore.

– Je li sustav certifikacije savršen? Nije. Nijedan sustav koji je čovjek dizajnirao nije savršen, ali je najbolji i jedini kojeg imamo da nešto govori o načinu na koji je hrana proizvedena. To što sustav nije savršen, ne znači da ga trebamo odbaciti, pogotovo ako je jedini. Stvar je povjerenja – ističe David.

Foto: Davor KOVAČEVIĆ

Eko, bio i organsko

Slaže se on s tim da su potrošači često zbunjeni. I to što koristimo tri termina za istu stvar – eko, bio i organsko – ljudima malo komplicira stvar.

– Dodatna stvar koja komplicira stvar je termin OPG. Mi smo u Hrvatskoj počeli koristiti OPG kao kvalitativni termin, ali OPG nije kvalitativan termin već pravni oblik, administrativna kategorije kao, recimo, d.o.o. Način na koji koristimo OPG zna zbuniti ljude. Znamo reći da je nešto domaće i prirodno s lokalnih OPG-ova. E sada zamislite rečenicu »domaće i prirodno s lokalnog d.o.o-a«. Zvuči čudno, zar ne. A Zrno nije OPG, Zrno je d.o.o – ilustrira David.

I bome percepcija se zbog tri slova mijenja. Zato se lako složiti s njim kada kaže da je ono što može pridonijeti jačanju povjerenja jasna razvojna politika ekološke poljoprivrede, jasno opredjeljenje za ekološku poljoprivrede i naravno edukacija. To nas vodi do činjenice da je ekonamirnica skuplja od one dobivene konvencionalnom poljoprivredom.

– Pravo je, međutim, pitanje zašto je konvencionalna hrana toliko jeftina. Jeftina je zato što u svoju cijenu ne uključuje cijenu koju ima njen negativan učinak na okoliš i na nas kao pojedince. Kad bi ti faktori bili ukalkulirani, recimo jedan postotak cijene zdravstvenog sustava i cijene destrukcije okoliša, cijena konvencionalne hrane bi bila viša – ističe David.

Europska unija se zato snažno opredijelila za razvoj ekološke poljoprivrede.

– Do 2030. godine bi 25 posto površina trebalo biti pod ekološkim uzgojem. Neki to već imaju kao Austrija, a mi smo, ako se ne varam, tu negdje oko 10 posto – kaže David.

Fotoreporter naš Dado na to brzo računa: ako imanje ima 20 hektara, a ako David veli da se ekološki povrće u Hrvatskoj uzgaja na svega 200 hektara, onda Zrno s 39 zaposlenih pokriva 10 posto hrvatske proizvodnje.

– Od ovih 20 hektara uzgajamo povrće na 10, tako da je 5 posto – ispravlja ga David.

Prostora za bavljenje ekopoljoprivredom itekako ima, ali se svejedno malo njih odlučuje gazit’ tim putem. Možda je to zato i što treba biti mentalno jak da se ne posegne za nekom kemijom u godinama kad kupus nije rodio, a kupus je zarada.

– Zato opredjeljenje za ekološku poljoprivredu uglavnom dolazi uz bar jedan element svjetonazora. Oni koji uzgajaju ekološki rade to zato što u to vjeruju. Sumnjam da netko to radi čisto iz ekonomskih razloga – ne dvoji David.

Njegovi roditelji očito su odradili sjajan posao kroz 30 godina rada. Krenuli su s radionicama kuhanja, edukacijom i predavanjima o balansiranoj prehrani i ekološkim namirnicama, a kako često ne bi bilo za nabaviti namirnica o kojima su pričali, krenuli su i s uvozom i prodajom u maloj trgovini u Ilici i malim restoranom.

– Sve je proizašlo iz toga, a bez obzira što je sve nešto veće, u pozadini su ista načele, ista uvjerenja – ističe David.

Godina je, kako rekosmo, 2015. kad se David vraća kući, dijelom i zbog ljubavi što za svoju suprugu Doru, arhitekticu koja je crtala onu simetriju u biointenzivnom vrtu. Dok je otac kreirao pekarski dio priča, David se uhvatio ponajviše poljoprivrede, biointenzivni vrt je njegovo autorstvo, a uz to se fokusirao i na organizaciju, upravljanje i digitalizaciju. Pri tom je od pomoći bila i – filozofija!

– Filozofija mi je pomogla jer sam uvijek bio fasciniran kompleksnim filozofskim sustavima, a poljoprivreda je kompleksan sustav. Što god u poljoprivredi napravite, ekološkoj pogotovo, to može biti rješenje i može biti da ste u pravu, ali to ne znači da vam se nešto neće obiti o glavu. Filozofija mi je pomogla s prihvaćanjem toga – priznaje David.

Foto: Davor KOVAČEVIĆ

Svijest i potražnja

Elem, 20 hektara zemlja, 39 zaposlenih, 60 kultura… Plan je prebaciti proizvodni dio priče u nove proizvodne pogone. To je prvi sljedeći korak. A što je ona malo dalja budućnost, kako Zrna, tako i naše navike da trošimo ekoproizvode?

– Svijest i potražnja za ekološkim proizvodima raste, ljudi samostalno prikupljaju informacije i donose odluke u tom smjeru. Svejedno se slažem s vama da postoji određena razina skeptičnosti, gorčine, nerazumijevanja koje može narušavati generalnu sliku. Čisto podatka radi, u Americi 82 posto svih kućanstava ima bar jedan ekološki proizvod u svojim kuhinjama, a kod nas se čini da još uvijek, na toj široj društvenoj razini, debatiramo o tome je li ekološka proizvodnja poželjna i moguća. A zapravo je ekološka poljoprivreda naša velika prilika, jer odlično ide ruku pod ruku s turizmom. Ljudi jednostavno žele vidjeti imanja poput našeg – kaže David.

Pred kraj ostade pitati može li se osvojena titula braniti dogodine. Smije se na to David, nije da mu nije palo na pamet, njemu i kolegi mu Šveđaninu koji je dobio nagradu u drugoj kategoriji.

– On je dobio nagradu za restoran, a ima imanje, a mi za poljoprivredu, a imamo restoran. Pa smo se zezali na glas da ćemo se dogodine obrnuto prijaviti, ali su nas čuli u žiriju i rekli odmah da nema šanse – smije se David.

Nema veze, važno je da svi u Bruxellesu sad znaju za Zrno, jer u izbor su bila upućene sva tijela Europska unije vezana za poljoprivredu.

– Nagrada je lijepo priznanje, lijep trenutak za osvrnuti se unatrag i reći: »Hej, ipak smo nešto postigli«. To je lijep karakter priznanja da vam prošle događaje poreda u smislenu cjelinu. Jer, kad ste u njima, ne izgleda uvijek smisleno. Ima trenutaka kad pada kiša, kad nije lijepo i sunčano – priznaje David.

– Meni tu samo jedno ‘nedostaje’. Ništa ne kukate glede države, zakona, birokracije – šalimo se.

– To je takav pristup – jednostavno će David, najbolji ekološki poljoprivrednik Europe.