New York, 2022. godine. Oko 40 milijuna stanovnika u velegradu živi na rubu siromaštva, a opća prenapučenost je dovela do gotovo potpunog uništenja okoliša i pomanjkanja prirodnih izvora hrane.

Velik broj ljudi živi na ulici ili u skučenim stanovima, dok malobrojna društvena krema, kao što su biznismeni i šefovi velikih kompanija, ima povlastice poput struje, vode, higijene ili svježe hrane.

Efekt staklenika podigao je temperaturu do same granice izdržljivosti. Kako bi se spriječile goleme migracije, onemogućene su zakonom.

Ovakvu sliku budućnosti, koju danas već skoro da i živimo, dao je 1973. film »Soylent Green« Richarda Fleischera koji daje depresivni pogled na budućnost Zemlje uništene ljudskom nepažnjom i pohlepom, a smatra se jednim od najboljih znanstveno-fantastičnih filmova svih vremena.

Uoči skore 50. godišnjice filma, nedavno je prikazan na programu Arte, uz opasku da je »Soylent Green« najavio današnje apokaliptične klimatske promjene.

Ova distopijska vizija budućnosti predstavlja adaptaciju romana »Make Room! Make Room!« Harryja Harrisona iz 1966. godine.

Film je u odnosu na predložak radnju pomaknuo nekoliko desetljeća u budućnost, te je učinio daleko mračnijom, pod snažnim utjecajem katastrofičnih predviđanja o efektima prenaseljenosti, zagađenja i efekta staklenika, nalik na tada izuzetno popularnu knjigu »The Population Bomb« američkog publicista i znanstvenika Paula R. Ehrlicha.

»Soylent Green« počinje nizom fotografija koje pokazuju kako su moderni Amerikanci evoluirali od doseljenika u haljinama do ribara, farmera i ranih stanovnika grada.

Slideshow se zatim zamagljuje u naletu gradova s ​​uzburkanim nogostupima, prometnim gužvama prekrivenim smogom, pa čak i profesionalnim guračima u tokijskom stilu koji trpaju putnike u vlakove podzemne željeznice. Samo na Manhattanu je 2 milijuna ljudi bez posla.

Bogati žive odvojeni od ostalog svijeta u luksuzno uređenim stanovima, u kojima su žene gotovo dio namještaja. No ni oni nisu pošteđeni opće nestašice prirodnih resursa, prije svega hrane.

Meso, voće i povrće je vrlo rijetki luksuz pa većina stanovnika preživljava na proizvodima korporacije Soylent. Njihov najnoviji proizvod je Zeleni Soylent, hranjiva pločica koja se navodno proizvodi od rijetke vrste planktona.

Detektiv Robert Thorn (Charlton Heston) radi na neobičnom slučaju ubojstva člana Soylent korporacije koja prehranjuje stanovništvo paletom svojih, umjetno stvorenih nadomjestaka za prirodno proizvedenu hranu.

Sintetička hrana u pločicama dolazi u trima bojama: crvenoj, žutoj, a odnedavno i u zelenoj. Zeleni Soylent se reklamira kao produkt morskih algi, ali čini se da nešto sasvim drugo čini glavni sastojak vrlo popularne hrane.

Uskoro, detektiv doznaje pravo podrijetlo njihovih proizvoda, a to nisu niti planktoni, niti soja kako se do tada mislilo… ​

Thornu u istrazi pomaže njegov ostarjeli prijatelj i sustanar Sol (Edward G. Robinson), koji se još uvijek sjeća Zemlje kakva je nekad bila, a u svijetu u kojem više nema knjiga, on jedini ima kućnu biblioteku.

New York budućnosti pun je prljavštine i beskućnika koji spavaju po ulicama i stubištima. Za razliku od toga, bogataši žive u opremljenim stanovima gdje ih opslužuju lijepe djevojke koje se čak nazivaju »namještajem« jer kad se jedan stanar iseli, one ostaju u stanu na raspolaganju onom sljedećem.

U filmu društvena elita eskapizam pronalazi u jedino njima dostupnim videoigricama. U tmurnoj sutrašnjici prenapučenost je toliko velika da postoje legalni centri za eutanaziju gdje odlaze ostarjeli ljudi koji mogu izabrati uz kakvu glazbu, osvjetljenje i videoprojekciju žele umrijeti.

U jednoj od najpotresnijih scena filma, Sol odlazi u takav centar i umire otrovan gledajući snimke nekad predivne Zemlje, dok njegov prijatelj Thorn, u pokušaju da ga spasi, i sam biva zatečen ljepotom prirode kakvoj nikad nije imao prilike uživo svjedočiti. Kontroverzna tema u to vrijeme – potpomognuto umiranje, danas je u nekim zemljama legalno.

Iako mainstream kritika nije bila pretjerano oduševljena filmom, među poklonicima žanra je »Soylent Green« stekao izuzetnu popularnost, a s vremenom i kultni status.

Ovaj film postaje naročito aktualan u današnje vrijeme, donoseći ozbiljnu priču o mogućim posljedicama nekontroliranog širenja stanovništva i iskorištavanja prirodnih izvora.

Zanimljivi su spomenuti početni prizori filma u kojima se prikazuje povijesni razvoj industrijalizacije i masovne proizvodnje što je naposljetku dovelo do devastacije i katastrofalnog stanja u budućnosti.

Kako je u filmskom magazinu Hollywood pisao Tomislav Hrastovčak, s obzirom na to da je oblikovan kao noirovska detektivska priča koja se odvija u mračnoj budućnosti u kojoj vladaju velike korporacije, film predstavlja svojevrsnu preteču vizualno puno raskošnijeg »Istrebljivača«, snimljenog desetak godina kasnije.

»Istrebljivač« (eng. »Blade Runner«) je slavni američki SF noir film iz 1982. koji govori o detektivu Deckardu koji u budućnosti proganja odbjegle replikante, umjetna bića stvorena nalik ljudima.

Film je režirao Ridley Scott prema romanu »Sanjaju li androidi električne ovce?« slavnog pisca Philipa K. Dicka. Vrijeme radnje je Los Angeles, 2019.

Grad je prenapučen i prljav. Na drugim planetima se formiraju kolonije tzv. replikanata, androida koji su stvoreni od korporacije Tyrell na sliku i priliku ljudi i koji s vremenom razvijaju vlastite osjećaje, pa su stoga programirani da žive samo četiri godine.

Replikanti su snažniji od ljudi te im je ugrađena lažna memorija na djetinjstvo kako bi ostali duševno uravnoteženi i u blaženom neznanju mislili da su pravi ljudi.

Njima je zabranjeno stupiti nogom na Zemlju te stoga postoji posebna policijska organizacija, Blade Runner, koja likvidira odmetničke replikante.

Odbjegli replikanti upadaju u Tyrell korporaciju i zahtijevaju od svojeg stvoritelja znanstvenika da im produži život i objasni njihovu egzistenciju.

No, on to ne može, pa ga oni ubiju…). »Zbog siromašne vizualnosti i jednostavnih kostimografsko-scenografskih rješenja, mnogima će se film »Soylent Green« učiniti zastarjelim i odbojnim (premda je vrlo vjerojatno da se namjerno snimalo na taj način zbog postizanja što neugodnije atmosfere), ali svakako bi ga trebalo pogledati zbog odličnih glumačkih izvedbi«, napisao je Hrastovčak.

Heston je standardno dobar u još jednoj izvedbi apokaliptičnog junaka, ali film krade Edward G. Robinson (»Deset zapovijedi«, »Jesen Čejena«, »Key Largo«) kojemu je ovo bila posljednja uloga (ubrzo nakon snimanja umro je od posljedica raka.

Ostarjeli glumac je za vrijeme snimanja osim slabog zdravlja bio gotovo u potpunosti gluh te je mogao čuti jedino ako bi mu se govorilo direktno u uho.

Zbog toga su se mnoge scene morale snimati više puta jer je Robinson teško hvatao ritam dijaloga s drugim glumcima, a s obzirom da nije mogao čuti redateljev uzvik »rez«, često je znao nastaviti glumiti nesvjestan da je neka scena upravo završena. ​

Heston i Robinson glumili su već zajedno u »Deset zapovijedi« te je njihovo prijateljstvo u stvarnom životu uvjerljivo preneseno i na film.

Kratka scena, u kojoj njih dvojica dijele obrok »prave hrane«, zbog svoje životnosti i uvjerljivosti spada u antologiju (zanimljivo je da prizor uopće nije bio u scenariju i sniman je improvizirano).

»U današnje vrijeme brzog rasta stanovništva, dominacije gigantskih korporacija i globalnog zagađenja, »Soylent Green« djeluje idejno uvjerljivije nego ikad, makar je mala vjerojatnost da će se u svijetu za dvadesetak godina iscrpiti glavnina izvora hrane ili Amerika spasti na prosjački štap.

Ipak globalne kompanije danas, kao i na filmu, imaju veliku moć i utjecaj, a o hrani sumnjivog podrijetla koju svaki dan viđamo na policama trgovina da i ne govorimo.

Na sreću, još nismo na razini da se moramo hraniti nečim poput Zelenog Soylenta. A što je ono bio glavni sastojak te famozne »zelenjave«?

Ah, da… ljudsko meso! Ako je Charlton Heston u nekom SF filmu, znajte da je šokantan kraj neizbježan«, zaključio je Hrastovčak.