ZAGREB Koliko sam ti dužan? – autoironičnom gestom, aludirajući vjerojatno na prešućene niskosti hrvatskoga književnog života, mašio se za novčanik pisac Branislav Glumac nakon što je polihistor i akademik Tonko Maroević pročitao laudu njegovoj poeziji nastaloj u posljednjih petnaestak godina. Sjedili su u srijedu navečer u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, gdje je prijateljski, i ponešto nostalgično, obilježeno Glumčevih osamdeset fizioloških i 65 književnih godina.

»Pedeset godina Tonko i ja bili smo ne na više od ‘Dobar dan’ i ‘Doviđenja’. Ostao sam zapanjen kada mi je, prije nekih godina, ponudio da napiše predgovor mojoj zbirci poezije. U ovoj našoj garsonjerici od Hrvatske, takvih nam ljudi treba«, zahvalio je Glumac, autor kultnoga romana »Zagrepčanka« te, uz Alojza Majetića i Zvonimira Majdaka, jedan od rodonačelnika »proze u trapericama«, Tonku Maroeviću, svojedobnome pripadniku intelektualno-književnog kruga oko časopisa Razlog, koji je onomad susprezao prezir kada je trebalo govoriti o »prozi u trapericama«. Vrijeme, međutim, ublažava intelektualne taštine, jer, kako reče kroatist Vinko Brešić, »svaki balavac danas ima osamdeset godina«. Tako se Maroević danas, reći će na književnoj večeri Velimir Visković, književni kritičar i urednik Glumčeve autobiografije, »pretvorio u odanoga tumača Glumčeve poezije«.

Nova drama

Branislav Glumac jest »pisac hita« – spomenute »Zagrepčanke«, koja je, nakon prvog izdanja iz 1975., doživjela njih još »čitavo mnoštvo«, a živa je i danas, jer anticipira današnju društvenu brutalnost i raslojavanje, kazala je književna kritičarka Darija Žilić. No svi sudionici te intimne svečanosti prijatelja – Visković, Brešić, Žilić, Maroević te glumčev prijatelj i književni suputnik Alojz Majetić– »Alojzinjo«, dobacit će Glumac – naglasili su da bi nepošteno i književno neodgovorno bilo Glumca promatrati tek kao autora te jedne knjige.

Štoviše, Visković podsjeća da je riječ o piscu s više od trideset knjiga; Majetić otkriva tajnu da je Glumac upravo predao novu dramu »koja će biti velik događaj u hrvatskom teatru«; Maroević je biranim riječima govorio o čak deset zbirki poezije koje je Glumac objavio u posljednjih osamnaestak godina, ispisavši »jedan od opsežnijih kanconijera u posljednjih pola stoljeća«. »Osim Viktora Žmegača, ne znam nijednoga pisca koji takvom kvalitetom stvara i u osmome desetljeću života«, kazao je Velimir Visković.

Pohvale i unučica

Vinko Brešić, koji je od Glumca naručio njegovu prvu autobiografiju, da se taj posao zaokruži u »Cjediljci za perfekt«, koju je naručio i uredio Visković, u Glumca nalazi »izrazito jaki pripovjedni identitet«, i »subjekt kojega je vodila ideja slobode«. Darija Žilić govorila je o Glumčevu romanu »Soba kao zavičaj«, primijetivši snažnu autorovu erudiciju, »možda netipičnu za autora proze u trapericama«. Alojz Majetić »najboljom Glumčevom prozom« smatra roman »Odmrzlo ljeto«, u kojemu se autor, prema Majetiću, upušta u meditaciju o tomu »je li pripovijedanje stvorilo Homo sapiensa«.

Branislava Glumca, koji je prve pjesme 1953. objavio u Virovitičkom listu, tjedniku svojega rodnog grada, dirnule su pohvale, možda tek nešto manje od činjenice da je na književnu večer došla i njegova unučica, koja ide u prvi razred osnovne škole. »Drugi, to sam ja; i ja, to su moji drugi«, kazao je, poželjevši svima što je Krsto Hegedušić Krleži poželio 1920.:

»Bog vam dao zdravlja, a Majka Božja peneze«. Potom je večer dodatno oplemenio pjesnik Enes Kišević, kojemu je naočale posudila glumica Lela Margitić, da pročita pjesmu iz Glumčeve upravo objavljene zbirke »Otišla je kao Lara«. Svojom zanosnom dikcijom Kišević je, prije toga, izrekao gruzijsku zdravicu: »Dižem ovu čašu za naš mrtvački lijes koji ćemo izdubiti od stogodišnjeg hrasta, a taj hrast ćemo sutra posaditi«. Da druženje završi lijepom, ali zahtjevnom istinom: »Važno je koliko živimo u duhu«.