Plastika raspršena u oceanima ne samo da uzrokuje smrt kornjača, riba i drugih morskih životinja (koje se uguše u vrećicama za kupnju ili zapetljaju u ribarske mreže), već pridonosi i zakiseljavanju vode.

Pokazuje to novo istraživanje koje je proveo Instituto de Ciencias del Mar (ICM) iz Barcelone.

U praksi, kada na plastiku raspršenu u moru utječu sunčeve zrake, ona u vodu oslobađa mješavinu tvari, uključujući organske kiseline, koje snižavaju njen pH, čineći je kiselijom.

Ali to nije sve: propadanje plastike pod utjecajem sunca uzrokuje veće oslobađanje CO 2, što dodatno zakiseljuje vodu.

Do sada, jedini čimbenik kojemu se pripisivala odgovornost za zakiseljavanje oceanskih voda bile su emisije stakleničkih plinova od strane ljudi: zapravo znamo da svjetski oceani apsorbiraju oko 30% emisija ugljika antropogenog podrijetla, što pridonosi smanjenju pH vode – s dramatičnim posljedicama za život u moru.

Voda koja je previše “kisela” sprječava sposobnost morskih organizama – kao što su koralji, plankton, kamenice i morski ježinci – da izgrade kosture i školjke od kalcijevog karbonata te općenito prežive.

Očito, slabljenje ovih živih bića može utjecati na druge vrste koje o njima ovise za hranu i stanište.

Kao i kod drugih uvjeta degradacije okoliša, fenomen zakiseljavanja oceana ne događa se jednako u cijelom svijetu.

U prosjeku postoji pad od 0,1 pH jedinica u površinskim vodama – to se može činiti malim, ali ovaj očito obuzdani pad već je uzrokovao velike promjene u zdravlju oceana.

Situacija je gora izvan obale, gdje bi plastični otpad iz ljudskih zajednica koje žive uz obalu mogao pridonijeti padu pH vrijednosti do 0,5 jedinica. To je zakiseljavanje predviđeno za najgori scenarij zagađujućih emisija čovječanstva – prava katastrofa.

Španjolski znanstvenici promatrali su količinu i vrstu kemikalija otpuštenih iz plastike u uzorcima morske vode pohranjenim u laboratoriju i izloženim djelovanju ultraljubičastih zraka koje su replicirale sunčeve.

Da bi to učinili, komadiće plastike – nove i stare i već djelomično degradirane – umočili su u boce napunjene morskom vodom. Uočeno je, kao što je bilo i za očekivati, da starija plastika oslobađa veću količinu otopljenog organskog ugljika, a to pridonosi većem snižavanju pH vrijednosti morske vode.

Otkriće je dramatično kada pomislite na količinu plastike koja trenutno pluta u vodama diljem svijeta, kao i na tone novog otpada koje se pridodaju tome svake godine.

Procjenjuje se da svake godine oko 13 milijuna tona nove plastike završi u oceanskim vodama – brojka koja bi se mogla značajno povećati tijekom sljedećih 40 godina, paralelno s utrostručenjem proizvodnje plastike u cijelom svijetu.