“Autofiction je naša punk ploča. Samo nas petero u sobi sa svim greškama, razotkrili smo se namjerno u svoj svojoj iskonskoj zbrci.” Ovako je novi album najavljivao Brett Anderson, frontmen jednog od najvažnijih engleskih bendova 90-ih godina koji se, rekli bismo, slučajno našao u pravo vrijeme u žarištu brit-pop priče iako njoj po mnogočemu zapravo ne pripada na način na koji Blur i Oasis, recimo, pripadaju.

Četvrt stoljeća kasnije, nakon mnogih turbulencija, svađa, razlaza i ponovnih okupljanja, Suede su još tu i za divno čudo, još imaju što za reći. Ovu priču o „našoj punk ploči“, dakako, treba uzeti u prenesenom značenju, istina je da je „Autofiction“ možda najsiroviji, najprljaviji i najbliži live zvuku od svega što su dosad snimili, ali to je daleko od punka pod uskim značenjem tog pojma. Glazbeno ostaju u vodama indie rocka, ali rekli bismo, prvoklasnog. Većina opravdano razvikanih britanskih prvoligaških bendova iz 90-ih godina koji se u međuvremenu nisu glazbeno mijenjali i eksperimentirali kao što su to činili Blur ili Primal Scream, upali su već sredinom 2000-ih u zamku oponašanja samih sebe iz najboljih dana i mučili se da ponove pamtljive refrene, bez obzira bila riječ o Supergrass, Verve, Manic Street Preachers ili Oasis.

Prvo što zapinje za uho u preslušavanju 11 novih pjesama londonskog benda je da su uspjeli izbjeći tu zamku ispraznog i monotonog manirizma i uspjeli skladati refrene koji imaju svježinu i zavodljivost, lako se pamte i ostaju u glavi.

Druga misao koja pada na um je da su ovdje Suede, nasuprot svojim počecima kad su bili vrlo progresivni, kotač vremena okrenuli unazad. To se ne čuje toliko na uvodnoj, emotivnoj pjesmi „She Stills Leads Me On“ u kojoj Brett Anderson razlaže svoj odnos prema majci, koliko na dvije naredne; lirički introspektivnoj „Personality Disorder“ i posebno na „15 Again“. Suede se ovdje ukazuju u svojevrsnom gothic izdanju, zvuče kao The Mission, rani The Cult, pa i Echo And The Bunnymen sredinom 80-ih godina. To nije pokuda, već kompliment, svi spomenuti su u to doba bili vraški dobri bendovi.

„The Only Way I Can Love You“ prekrasna je gitarska balada, već nešto bliža zvuku kakav smo kroz desetljeća navikli od ovog benda. U njoj Anderson briljira, potvrđuje svoju vokalnu ekspresivnost i umijeć da bolne emocije prenese slušatelju. Njegov glas nije ostario, niti izgubio na snazi. Dapače, Brett Anderson i s 55 godina na leđima ne zvuči ništa manje uvjerljivo nego kad ga je široka rock publika upoznavala preko hitova poput „So Young“, „The Drowners“ ili „Animal Nitrate“.

Da Suede mogu još tiše i lakše, a da te pjesme ne zvuče kao puko popunjavanje albuma, čujemo na prigušenoj, orkestrom popraćenoj i monumentalnoj „Drive Myself Home“ koja će podsjetiti na „ordinarne“ lagane melodije Radioheada, dok će nešto ritmičnija „What Am I Without You“ zazvati nešto stadionskiji zvuk jednih U2 u nježnijem izdanju.

Za Suede neobično sirova „Black Ice“, s tvrdim fuziranim basom i slojevima gitara koje dodaju još malo gothic ugođaja, još je jedan od vrhunaca ovog odličnog albuma, baš kao po atmosferi slična „Shadow Self“.

„Autofiction“ je album na kojem su ovi, sad će veterani pronašli u sebi novo nadahnuće, iznenađujuće snažan set pjesama. Zapravo, ovdje imamo posla s možda najuvjerljivijim kasnim studijskim izdanjem nekog od prvaka brit-popa koji je svoje autorske vrhunce bilježio tamo negdje u drugoj polovici 90-ih godina.