Da je slika tiha poezija, a poezija slika koja govori, davnih je dana ustanovio Plutarh. Trag te misli slijedi i Ivan Balažević koji tvrdi da je umjetnost jaka samo kada govori ispod glasa. Slikar čija djela rese zidove naših domova i čiji je utjecaj, posebice za primorsko-goranski kraj, nemjerljiv, nije samo tih u svojoj umjetnosti, već i u svome odnošenju s ljudima, odnosno okolinom.

Oni koji se nimalo ne razumiju u likovnu umjetnost, a takvih je, ruku na srce, mnogo, u Balaževiću će pronaći sugovornika-slušatelja istančanih misli koji je, unatoč vlastitoj, usudili bismo se reći, sanjarskoj filozofiji, vrlo pragmatičan.

Njegove sinje i modre boje vinodolskog akvatorija i zaleđa, njegovi crteži u kojima život naprosto pleše te suprotstavljeni koloriti na platnu čija harmonija smiruje dušu, postale su prepoznatljiv rukopis ne samo njegov, već i naš, a kada se to dogodi, možemo kazati kako je riječ o djelima koja ulaze u prostor svevremenosti.

O plovidbi iz Panonskog u Jadransko more, pedeset godina od Akademije, o umjetnosti, Zagrebu, Rijeci, Subotici i Novom Vinodolskom, razgovarali smo u njegovom novljanskom atelijeru.

Foto: Privatna arhiva

Ljeta na salašu

Rodili ste se u Tavankutu, u bačkom selu u blizini granice s Mađarskom. Biste li svoje djetinjstvo okarakterizirali kao idilično?

– Rodio sam se u selu od oko 5.000 žitelja, tipično ravničarskom, s naglašenom običajnom i tradicijskom kulturom te s pretežitim stanovništvom Hrvata Bunjevaca. Djetinjstvo mi je bilo iznimno lijepo, u raju svih plodova prirode, slobodi igranja na otvorenim prostorima polja, šumaraka i samog sela.

To je bilo vrijeme kad smo mahom sami izrađivali igračke i opremu za zabavu, što je istovremeno i razvijalo našu maštu. Odlazio sam ljeti na salaš kod strica i slušao stare priče o čudima, vilama, vješticama koje noću konjima upliću grive i repove, odmetnicima koji lutaju poljima i napadaju pošten svijet.

Zimske vožnje velikim saonicama s upregnutim konjima i zagrijanim ciglama pod nogama bile su izniman doživljaj. Bilo je to vrijeme kad su ljudi živjeli solidarno, berbe grožđa, kukuruza, svinjokolja, sve se radilo u širokom obiteljskom krugu, pomagalo i dijelilo međusobno. Bile su to i velike fešte s krasnom hranom, glazbom i druženjem.

U mojoj desetoj godini selimo u Suboticu, tako da sam tamo završio osnovnu školu i krenuo u Građevinsko-tehnološki školski centar, smjer arhitektura.

S druge strane, paralela – kada ste posljednji put bili tamo, kako danas živi to mjesto?

– Bio sam tamo prije tri godine s grupom prijatelja iz Novoga. Bili smo predivno ugošćeni od članova Hrvatskog kulturno prosvjetnog društva »Matija Gubec« i Tomislava Žigmanova. Naravno da se puno toga promijenilo i Tavankut danas ipak nije onaj iz mojih dječačkih dana.

Što biste rekli, što ste sa sobom, u svijet, ponijeli iz Vojvodine? Subotica je nekad bila mjesto u kojem je živjelo najviše Hrvata, čak više nego u Zagrebu.

– Ponio sam sa sobom ravničarsku širinu, sklonost razmjeni s drugima i jednu melankoličnu zasanjanost koju mi je Tavankut usadio od prvih dana života, a koja me u slikarstvu prati i danas.

Jeste li oduvijek bili vizualan tip, kako se vaš talent manifestirao u mladosti?

– Djed mi je bio trgovac, doduše trgovina mu je oduzeta odmah poslije rata, ali je ostalo dosta lijepih stvari u kući, možda najvažnije su bile knjige koje su dražile djetinju maštu i to su bili počeci likovnosti. Precrtavao sam ilustracije iz knjiga, a uz to mi je izuzetno inspirativan bio i križni put u našoj tavankutskoj crkvi. Kasnije, u Subotici, zapažen sam u osnovnoj školi, a nastavnik likovnog Boros Gyrgy me je poticao i slao moje radove na natječaje.

Foto: Mateo Levak

Po svemu i svugdje

Kako to da niste nastavili s arhitekturom?

– U srednjoškolskim godinama sam već bio potpuno zaokupljen likovnošću, tako da sam crtao po svemu i svugdje. Imao sam i problema na satovima jer sam, umjesto da pazim na predavanje, jednostavno crtao. Počeo sam raditi likovne priloge za lokalne Subotičke novine te za časopis za kulturu ‘Rukovet. Za prvi honorar sam ponosno doma donio veliku lubenicu.

Kako ste se odlučili za studij na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti?

– Profesor u GTŠC-u Milan Kolar me na trećoj godini upitao što planiram studirati. Nekim sam automatizmom, a i tu ima likovnosti, odgovorio – arhitekturu. On je kategorički rekao: »Ma, nikako. Ti moraš na Akademiju« i tu se, nakon te rečenice, prelomilo. Od tada je samo Akademija likovnih umjetnosti bila opcija.

Naravno, za nas bačke Hrvate-Bunjevce jedina opcija bio je studij u Zagrebu te sam se, nakon mature u GTŠC-u, cijelo ljeto i dio jeseni pripremao za prijemni ispit na Akademiji.

Kao neku vrstu ‘predprijemnog’ morali smo dostaviti na Akademiju određeni broj radova. Sam prijemni trajao je šest dana, svaki smo dan dolazili i radili, po zahtjevima profesora, krokije, studije i drugo. Naredni je ponedjeljak trebalo otići na portu Akademije i vidjeti jesi li na popisu.

Nisam se usudio pogledati te je rođak, kod koga sam u Zagrebu stanovao, pošao sa mnom i uzviknuo: »Tu si«! Sreći nije bilo kraja jer sam i onda znao da to usmjerava cijeli moj život na put koji sam želio.

Koja je uloga Akademije u životu likovnog umjetnika?

– Akademska edukacija dala mi je podlogu i vjetar u leđa, ali kasnija samoedukacija je učinila sve ostalo. Uvijek sam puno čitao, radio na sebi, išao na studijska putovanja po Hrvatskoj i Europi, nastojao stvoriti vlastiti prosudbeni i kritički alat koji ću prvo primijeniti na sebi, a onda i na drugima. Status akademskog slikara puno je utjecao na moj život i to na mnoge načine. Najvažniji je da sam živio svoj san, uz ljude koji su to vrednovali i uvažavali.

Koga od profesora rado pamtite, tko je na vas najviše utjecao i zašto? Poznato je kako je Ferdinand Kulmer vaše aktove proglasio najboljima na trećoj godini akademije.

– Imao sam više krasnih profesora na akademiji. Matko Peić, profesor povijesti umjetnosti, bio je iznimno rječita i slikovita osoba. Albert Kinert na drugoj godini, u grafičkoj klasi, bio je također vrlo poticajan, a uz to vrstan grafičar. Zlatko Posavec prvi nas je uveo u dolazeći svijet informatike i računala i znatno nam proširio obzore estetike i filozofije likovnosti.

Zlatica Meštrović puno me je naučila o slikarskoj tehnologiji, pripremi slikarskih podloga, vrstama podloga i tehnologije boja i alatima potrebnim za to. Profesor koga najviše pamtim i koji je ostavio najveći dojam na mene i kao slikar i kao pedagog bio je s vaše strane spomenuti Ferdinand Kulmer.

Predavao mi je akt na trećoj godini i bilo je predivno slušati njegove komentare na naš rad, a i savjete koji su bili iznimno vrijedni. Vrlo strog, ali precizan u analizi dobrog i onog manje dobrog u našem radu. Bio je izniman autoritet i iz njega je zračilo bogatstvo iskustva i znanja.

Foto: Mateo Levak

Rad u školi

Kako ste provodili fakultetske dane? Dolazite u Zagreb kada je on doživljavao svojevrsni kulturni i društveni procvat.

– Došao sam iz Subotice, grada veličine Rijeke, s vrlo bogatim kulturnim životom i tradicijom srednjoeuropskog grada koji je prije nešto više od sto godina bio veći i od Zagreba i bližeg mu Beograda. Naravno, Zagreb je tih godina bio za mene divno otkrivenje. Bogat kazališni, izložbeni, glazbeni i sveukupan kulturni život preplavili su me i nisam znao gdje bih prije. Srećom, studij na Akademiji davao mi je dovoljno vremena za posjet svemu što me zanimalo.

Tada je Teatar &TD bio iznimno jak – repertoarno i glumački, te nisam propuštao njihove predstave. GK »Gavella« također je imao izvrstan repertoar, kao i neka alternativna glumišta.

HNK mi je bio preklasičan i manje interesantan u tim, mlađim danima. Zagreb su uvijek resile galerije i muzeji kako tada, tako i sada, stoga sam provodio velik dio vremena obilazeći ih. Moram reći kako sam, u to vrijeme, bio potpuno apolitičan, tako da sam tek kasnije spoznao pravu mjeru vremena i zbivanja u kome sam bio sedamdesetih godina u Zagrebu.

Naravno, gibanja među studentima, u tisku i gradu, bila su primjetna, i tek kad smo bili na neko vrijeme ‘oslobođeni’ akademije, postadoh svjestan opravdanih težnji za promjenama.

Zanimljiva je i vaša suradnja sa čuvenom Zagrebačkom školom crtanog filma. Zašto je prekinuta?

– Nakon što sam prošao prijemni na akademiji, izvijestili su me da je otvoren natječaj za nove autore-animatore na Zagrebačkoj školi crtanog filma gdje su tada »stanovali« Dušan Vukotić, Nedjeljko Dragić, Vatroslav Mimica, Zlatko Bourek, Pavao Štalter i mnogi drugi veliki autori i animatori.

Prijemni je trajao nekih sedam dana, također uz predočenje radova. Čekanje rezultata mi nije bilo toliko stresno kao na akademiji, ali mi je bilo iznimno drago kad su mi rekli da sam prošao kao jedini od prijavljenih kandidata. Neka dva mjeseca sam odlazio i radio pripremne radove i polako se uvodio u animaciju, kada me uprava Akademije pozvala na razgovor.

Bez okolišanja su mi rekli neka se odlučim – Akademija ili crtani film. Naravno da sam se odlučio za Akademiju, a crtani film sam nadoknadio tako što sam dugo godina radio karikature, stripove i ilustracije za dječje časopise.

Jedno ste vrijeme radili i kao profesor u srednjoj školi. Kakve vas uspomene vežu uz taj period?

Imam najljepše uspomene od tih, čini mi se, godinu i pol dana. Predavao sam u Ekonomskoj školi, u dvije gimnazije i svom bivšom GTŠC-u. Od početka sam se prema učenicima postavio kao kolega koji s njima surađuje, koji im priča o umjetnosti i umjetnost s njim radi. Najmanje smo sjedili u razredu.

Išli smo na izložbe, u parkove, u prirodu, na koncerte i tako dalje; dok smo u razredu čitali poeziju, svirali, slikali, komentirali uređenje učionice, njihovo odijevanje – naravno, na primjeren način. Jednom sam riječju htio da osvijeste primjenu umjetnosti i estetike u stvarnom životu.

Na sat su mi dolazili prosvjetni inspektori jer su se neki požalili kako »kvarim učenike« isuviše liberalnim i otvorenim načinom rada. Osnovao sam i »Klub umjetnosti« s učenicima koji su se isticali osobitim interesom te sam radio s njima izložbe i književne večeri. Tako smo, između ostalog, obilježili i stotu obljetnicu rođenja A. G. Matoša.

Foto: Mateo Levak

Kazališne suradnje

Ranih sedamdesetih započinju vaše kazališne suradnje. Prva je bila s Narodnim pozorištem u Subotici, a ljubav k radu u kazalištu nastavila se i u Kazalištu lutaka Rijeka, potom i u osječkim teatrima, u HNK-u Zagreb i tako dalje. Iz ranijih se odgovora dade primijetiti kako vam kazališna umjetnost puno znači, a sami ste se okušali u raznim segmentima teatra – od kazališne scenografije i kazališnog plakata, pa do teatarskih crteža. Koji vam je najdraži projekt iz tog područja vašeg djelovanja?

– U Subotici sam nekih godinu dana radio promidžbeni materijal za predstave Narodnog pozorišta. U Rijeci sam, isprva, kontaktirao Kazalište lutaka i radio lutke i scenu za jednu predstavu Nevenke Benković.

Radio sam scenu i lutke za još nekoliko predstava, a »Istarska škrinjica«, u režiji Edija Majarona proglašena je najboljom predstavom. Kasnije sam radio i za lutkarska kazališta u Osijeku, Puli i Nišu. Posebno sam ponosan na scenografiju »Antigone« u režiji Petra Šarčevića u zagrebačkom HNK-u.

Iz Subotice ste se, nakon ženidbe, preselili u Novi Vinodolski.

– Studentska ljubav iz Zagreba završila je brakom s profesoricom Marijom Tomić iz Novog Vinodolskog. Po završetku studija živjeli smo u Subotici, ja sam dobio poziv u vojsku, a ona se vratila u Novi Vinodolski.

U Subotici sam imao već izvrsno organiziran život, dobio sam novouređeni atelier u zgradi tamošnje Moderne galerije, bio zaposlen u školi, izlagao, surađivao s kazalištem, novinama i časopisima, radio dizajn za neke tamošnje tvornice i kazalište, ali sam, ipak, odlučio otići i život stvarati u Hrvatskoj. Iz vojske sam se natjecao te dobio radno mjesto šefa službe za reklamu i propagandu u novootvorenoj robnoj kući Ri u Rijeci.

Došao sam živjeti u Novi Vinodolski i raditi u Rijeci, bilo je tu puno novih izazova jer je to bila sredina u kojoj se malo znalo za mene, za razliku od Subotice u kojoj sam imao određeni status i svoje mjesto u kulturnom životu zajednice. Trebalo je vremena i truda da me se prepozna u novoj sredini.

Foto: Mateo Levak

Najbolji izbor

Zašto ste, za svoj život, na koncu odabrali baš Novi?

– Novi Vinodolski došao je životnim slijedom, a na kraju se pokazao najboljim izborom za život i rad. Ovdje sam potpuno doma i u atelieru, okružen ljudima koje znam, uvažavam i osjećam. Stopljen sam s Novim i privatno i profesionalno i to je ono najvažnije i najljepše. Također, Rijeka je moje prirodno profesionalno i umjetničko središte u kojem djelatno sudjelujem od osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Postoje li segmenti vašeg rada koji ste radili kako biste preživjeli, a niste isuviše voljeli?

– Svi imamo životopise kakove imamo. U povijesti umjetnosti – od srednjeg vijeka do danas, likovni, glazbeni a i drugi umjetnici, radili su po narudžbi. Najveća djela Michelangela, Rembrandta, pa i velikih suvremenih umjetnika, bila su naručena. Ta sudba nije ni mene izbjegla te sam radio naručene stvari, nerijetko se mučeći, ali ne žalim zbog toga. Ako je netko završio akademiju, mora pokazati da je prošao školu i da zna zanat, jer akademija primarno daje znanje i širinu kriterija potrebnu za daljnji rad, dok umjetnost dolazi ako je znaš ostvariti.

Što likovnom umjetniku predstavljaju nagrade?

– Nisu sve nagrade iste. Neke doživite kao pravdu i zasluženo priznanje, a neke zaboravite. Nagradu Grada Rijeke i Nagradu Grada Novog Vinodolskog doživio sam poput lijepog priznanja sredine i struke. Nagrade na skupnim izložbama su »natjecateljske«, i tako ih treba gledati.

Jednom ste izjavili kako kritike uopće ne čitate. Zašto?

– Pa već godinama nema likovnih kritika u medijima, tek poneki prikaz likovnog događaja. Kao vrlo mlad, čitao sam ih jer ih je tada bilo, a ja sam se borio za mjesto pod likovnim suncem. Samim time htio sam saznati što tzv. struka misli o meni i mome radu.

Najdraži crtež

Tijekom vremena likovno ste mijenjali i obogaćivali svoj izraz. Koji biste, od svojih ciklusa izdvojili?

– Nakupilo ih se u ovih pedesetak godina. Izdvojit ću ciklus »Light&person« koji ima poseban emotivni naboj jer je posvećen odlasku moga sina Matije.

Kako biste opisali svoj stil?

– Moj je stil suprotstavljene različitosti i spojene nespojivosti. Osim toga, volim kompoziciju djela koja je na granici dekomponiranosti. Najvažnije – djelo treba ostaviti skoro dovršeno, da vibrira životom. Nikada ne preraditi sliku!

Jedno doista često pitanje – najdraža likovna tehnika?

– Iako često, u mom slučaju to pitanje funkcionira. Najdraža likovna tehnika meni je crtež olovkom, kredom i krajonom. To, naravno, nije za izložbe, a još je manje komercijalno. Velik dio mog slikarskog puta bio sam pogrešno gledan od strane struke jer sam, između ostalog, koristio tehniku suhog pastela koja je, po njihovom mišljenju, tehnika za jeftine efekte. Nisu htjeli vidjeti kako ja tu tehniku ‘izmišljam’, da je radim na potpuno nov i drugačiji način i na podlogama na kojima ih nitko prije nije radio. Osim toga, radio sam i velike formate, a uobičajeno su to drugi radili u manjim, komornim formatima. Naravno, bilo je tu i drugih tehnika – od ulja na platnu, gvaša, kombinirane tehnike i grafike. A danas, uz pastel najviše slikam akril na platnu, dok ponekad kombiniram s uljem na platnu.

Koga od likovnjaka posebno cijenite?

– Od riječkih likovnih umjetnika izdvajam Maura Stipanova, a od hrvatskih Ivu Šebalja. Od umjetnika iz svjetske povijesti umjetnosti izdvojio bih Rembrandtovog suvremenika, Nizozemca Fransa Hallsa.

Status slobodnjaka

Kako, kao umjetnik, definirate uspjeh, a kako ulogu umjetnosti u društvu?

– Uspjeh je imati i pretočiti svoj film u vlastiti život. Raditi ono što voliš i živjeti od toga. Imati slobode kolikogod je to moguće, a ne zloupotrebljavati je. Valja se ponašati uljuđeno.

Uloga umjetnosti u društvu, u današnje vrijeme posvemašnje nadmoći tehnologija i hiperpolitiziranost svega, pitanje je što je uopće umjetnost danas. Ostajem pri svom viđenju koje vjeruje da umjetnost ima snagu tek svojom tihom duhovnošću, nutarnjom snagom i svevremenošću.

Umjetnost je jaka kada govori ispod glasa, onim univerzalnim jezikom koji na kraju potiče primatelje na ono najbolje u njima. Ideološki obojenu, bukačku i upregnutu ‘umjetnost’ ne primam.

Relativno rano odlučili ste se za karijeru slobodnog umjetnika. Je li bilo teško?

– Bio sam u statusu direktora Kazališta lutaka Rijeka i imao tri godine do reizbora. Bio sam primljen u Hrvatsku zajednicu samostalnih umjetnika i u Kazalištu sam najavio da odlazim za godinu dana. Tako je i bilo, nikad nisam zažalio, dapače, bilo je teško i izazovno ali i najljepše.

Gradska galerija Turnac, čiji ste osnivač, iduće godine slavi svoju tridesetu izložbenu sezonu.

– Gradsku galeriju Turnac utemeljio sam 1994. godine, uz podršku gradskog poglavarstva i Grada Novog Vinodolskog i tadašnjeg gradonačelnika Zlatka Pavelića. Od prvih izložbi inzistirao sam na visokoj kvaliteti izlagača, ne podliježući komercijalnom i suvenirskom, kako su to već neki očekivali, budući da smo turističko mjesto.

Imam širok krug suradnika s kojima formiram godišnje izlagačke programe. Galerija je u sastavu Muzeja i galerije Novi Vinodolski te smo, u ovih 29 godina, predstavili oko 170 umjetnika iz Hrvatske i inozemstva. Relevantna smo galerija od 2004. godinu koju, osim Grada Novog Vinodolskog, financira i Ministarstvo kulture i medija, a ponekad i Primorsko-goranska županija.

Imate li neostvareni profesionalni san?

– Dugo sam razmišljao o izložbi u Umjetničkom paviljonu na zagrebačkom Zrinjevcu, ali sad se to čini puno manje važnim jer sam, u posljednjih desetak godina, redefinirao svoja stajališta o izložbama i institucijama. Dakle, slikam i izlažem isključivo samostalno i uživam u tom, lišen opterećenosti javnih nastupa ili priznanja.