Stanujem u Ulici Račkog, na trećem katu. Silna je kiša bubnjala, ali s ceste se unatoč tome čulo – zapomaganje. Pogledala sam kroz prozor, imala sam što vidjeti: čovjek je krajnjim naporima izvlačio drugog kojeg je bujica donijela do automobila, vjerojatno zapelog u otvoru šahti koje su se uslijed nevremena pootvarale. Bez razmišljanja sam se strčala stepenicama. Iako sam kao medicinska sestra koja je godinama radila na hitnoj pomoći znala za protokole što govore kako se najprije mora osigurati mogućnost sigurnog djelovanja u pomaganju, izjurila sam na cestu bez razmišljanja.

Krhka kakva jesam, i mene je tada bujica oborila i odnijela. Srećom, do tog istog automobila. Pridigla sam se i krenula pomagati u izvlačenju, pridizanju i spašavanju muškarca kojem je prijetilo najgore. U pomoć nam je prišao i još jedan stariji gospodin tako da smo nakon iznimno iscrpljujuće borbe našeg stradalnika spasili i doveli na sigurno. Kako sam kasnije saznala, skoro na istom mjestu nešto se kasnije dogodila jednim dijelom slična priča, na žalost s tragičnim završetkom…

Riječi su to Vedre Gurdon, glavne sestre na jednom od odjela Gastroenterologije riječkog KBC-a, koja je, iako je svakako riječ o herojskom djelu, ovih pretužnih dana za Rijeku postala dijelom potpuno besmislenih polemika.

S obzirom da je sudbina htjela da se u istoj ulici, skoro na istom mjestu dogode dva skoro istovjetna slučaja, od kojih je onaj s tragičnim završetkom, u kojem je potpuno osamljeni Stelio Simcich ulagao nadljudske napore kao bi spasio jedan život bio, iz sigurnosti tople i suhe sobe sniman i podijeljen na društvenim mrežama.

Kako se pak spasilačka akcija Vedre Gurdon, u medijskoj pomutnji koja je nakon toga nastala, ilustrirala sa snimkom što nije pratila njezin slučaj, došlo je do nove bujice: ovog puta opakih, zlih i iznad svega besmislenih komentara.

Naši heroji ljudskosti su dakle i dakako i Vedra Gurdon i Stelio Simcich. Svatko je od njih dvoje djelovao u jako sličnim situacijama, svatko je od njih dvoje, uz još dva pomagača u slučaju Vedre Gurdon, pokazao kako se ponašaju – ljudi.

– Ma mučno mi je sve to skupa, još se nisam oporavila od svega što se događalo te užasne večeri, ali ne odustajem od glasnog pa tako i medijskog govora jer poruke svega što se događalo su – užasne. U Ž A S N E! Dok smo se nas troje nadljudskim naporima borili spašavajući život, najmanje 15 ljudi je komotno promatralo – nas.

Nitko od njih, a bilo je tu za razliku od mojih šezdesetak kila i korpulentnih muškaraca u jako dobrim godinama se nije ni pomaknuo. Kako sam kasnije vidjela za ovaj drugi slučaj, neki su umjesto pomaganja odabrali – snimanje?!

Govorim i govorit ću: ljudi probudimo se! Otišli smo u potpunom krivom smjeru!

Izgubili smo ono najvrijednije što svatko od nas ima – ljudskost! Sposobnost uočavanja tuđih problema i uključenje u njih kako bismo pomogli. Nikog nije ni za što briga. Čovjek se davi u bujici! Odgovor većine je te večeri, nijemih promatrača oko nas, bio u stilu – “nije moja briga”, “nisam mu ja kriv”, “što to mene briga”… Imala sa osjećaj da ljudi zapravo sve doživljavaju kao video koji, bez obaveze u pomaganju, samo promatraju.

Imam dvoje djece i sve ću učiniti da budu dobri, normalni ljudi, osobe koje će u svakom trenutku biti spremne pomoći onima kojima je njihova pomoć potrebna, zaključila je naš razgovor osoba imena koje priziva ljepotu, vedrinu življenja, naša heroina Vedra Gurdon.

Priča o Vedri i Steliu, fantastičnim Riječanima koji vole ljude, nije alarm, nije upozorenje, nije ni krajnji čas. Ne, ona nam svima zajedno jasno daje do znanja kako je – kasno. Kako smo otišli na drugu stranu razuma. Izgubili osjetila koja su od nas činila humanu civilizaciju.

Da ne bi bilo još gore, da “live” gledanje tuđe smrti ne bi bio tek još jedan video s mali milijun pregleda, treba hitno djelovati.

Na svim razinama. Izgubili smo dakle osjećaj ljudskosti. Moramo ga vratiti. Hitno se na sve razine, od škola do institucija sistema mora uvesti obavezu volontiranja, besplatnog rada za opće dobro. Da, baš kao obaveza jer princip dragovoljnosti očigledno ne stanuje više među nama. Mračna riječka noć nam je svima poslala poruku kako nismo ni tolerantni, ni humani, ma naprosto nismo dobri ljudi, nismo onakvi kakvima se predstavljamo javnosti. Ne, sebični smo, oholi, samoživi, loše, bešćutne individue i skupovi, nakupine nečeg.

Gledati muke ljudi koji u smrtnoj opasnosti spašavaju druge ljude i ne reagirati? Može li ljudsko dostojanstvo pasti na niže grane? Teško. Stoga kombinacija strogog zakonskog sankcioniranja okretanja glave od tuđih problema i obaveza volontiranja.

Za početak. Kad su ljudi prestali biti ljudima, zakoni ih moraju natjerati da to čine kao – obavezu.

Možda nam se nakon toga vrati i – refleks ljudskosti.