ZAGREB – Reforma visokog obrazovanja i znanosti sadrži nazadna i opasna rješenja za sveučilišnu autonomiju i akademske slobode, i to zbog velikih ovlasti koje se novim zakonom daju ministru znanosti i visokog obrazovanja. Uvodi se prevelik politički nadzor, a ministar postaje središnja točka sustava s izuzetno velikim ovlastima, upozorio je doc. dr. sc. Ivan Obadić, predsjednik Sveučilišnog savjeta Sveučilišta u Zagrebu i predavač na Pravnom fakultetu, na jučerašnjem okruglom stolu o novostima Fuchsovog prijedloga Zakona o znanosti i visokom obrazovanju u organizaciji Centra za demokraciju i pravo Miko Tripalo.

Gorljivi protivnik

– Raspoloženje javnosti prema sveučilištu je zbog više afera takvo da se podržava jačanje nadzora nad sveučilištem. Slažemo se da je to potrebno, ali ne tako da se politici, zato što je akademska zajednica bila loša, dopusti upravljanje sustavom. Sumnjamo, s obzirom na sve korupcijske skandale aktualne Vlade i ostalih, da će politika uvesti reda u akademsku zajednicu, dodao je Obadić. Štoviše, tvrdi da bi programski ugovori, koji će biti osnova financiranja, mogli poslužiti kao novi poligoni političkog utjecaja na upravljačke strukture na sveučilištima. Kao autor netom izdane knjige »Akademske slobode u prijedlozima novih zakona« koju je izdalo Sveučilište u Zagrebu, gorljivi protivnik Fuchsovog zakona, Obadić je primijetio da su iz novog zakonskog prijedloga »ispale« važne kategorije – na primjer izvrsnost kao kriterij izbora u razna upravljačka i druga tijela, povezanost sustava s gospodarstvom i normativno uređenje mobilnosti na sveučilištu.

– Ne razumijem zašto je to izostavljeno, a bilo je dio ranijih zakonskih prijedloga. Imali smo već gotova zakonska rješenja, a sada u zakonu nema ni jedne odredbe koja bi rješavala te probleme, upozorio je.

Po mišljenju bivše ministrice znanosti i visokog obrazovanja Blaženke Divjak, resorno je ministarstvo trebalo više inzistirati na javnoj raspravi, kako bi se bolje promislilo reformu.

Vremenski vakuum

– S obzirom na sve dubioze i skandale vezane uz ovo i druga sveučilišta, javnost percipira ovaj zakon kao nešto što će riješiti situaciju koja nije dobra na sveučilištu jer se neumjereno troši, jer se zapošljava kako ne bi trebalo. Ali treba razgovarati o elementima, jer ako ugradimo strukturno loše elemente u sustav, to će nas pratiti godinama, upozorava Divjak. Muči je, konkretno, što nema prijelaznog rješenja za programske ugovore koji upravo ističu, pa je upitno, kaže, kako će se u tom vremenskom vakuumu do sklapanja novih ugovora riješiti financiranje.

– S pravom se postavlja pitanje hoće li studenti 1. listopada plaćati školarine ili ne. Pretpostavljam da će za dobre studente to i dalje činiti država, ali tu nema nikakvih garancija niti prijelaznog rješenja, upozorava bivša ministrica. Boji se i toga kakva će biti dinamika pregovaranja sa sveučilištima o novim programskim ugovorima.

– Pregovarat će se sa 150 visokih učilišta u Hrvatskoj zasebno, i to sa dva tima u Ministarstvu i samo dva sposobna čovjeka koji to mogu raditi. Za takve pregovore trebat će više od godinu dana, ako pobrojite samo dva-tri sastanka sa svakim učilištem, uz vrlo malo pripreme, veli Divjak.

Ozbiljne dvojbe u kvalitetu zakona ima i zbog toga što on ne predviđa nacionalno etičko tijelo koje bi se bavilo ne samo plagiranjem, već nizom drugih etičkih pitanja vezanih, na primjer, uz umjetnu inteligenciju i baratanje podacima. Loše je, kaže Divjak, što reforma sustava ne predviđa promjenu upravljanja sveučilištem koja je danas na razini od prije 50 godina. »Pitanje je koliko takav model pogoduje demokraciji i akademskim slobodama, a koliko stvaranju nekih novih klika«, zaključuje bivša ministrica.