Ljudi se lakomisleno upuštaju u takve avanture i gube glavu - Ferdinand Hitrec
Neka ljudi rone, ali pametno i nikako sami. Speleoronjenje je atraktivno i izuzetno opasno. Tko god želi roniti u špilji, mora to raditi u dogovoru s nadležnim službama, nikako ne smije roniti sam. Mora imati pratnju, iskusnog speleoronioca koji poznaje određenu špilju, ističe Ferdinand Hitrec
povezane vijesti
Krajem kolovoza medijske rubrike crne kronike, između ostaloga, punile su informacije o neuspjeloj potrazi za nestalim speleoroniocem. Ponovimo ono osnovno – nesretni ronilac, švicarski državljanin, nestao je u Velebitskom kanalu prilikom ronjenja u špilji Zečica na području Selina, blizu mjesta Modrić. Švicarac je zaronio s kolegama iz Slovenije, ali se od njih odvojio. Potraga je krenula odmah po dojavi o nestanku. Trajala je više dana, bez rezultata. Bila je sveobuhvatna, na najvišoj stručnoj razini, uključujući angažman suvremenih tehničkih pomagala. U potrazi su sudjelovali ronioci Državne intervencijske postrojbe civilne zaštite, policijski službenici, ronioci interventne jedinice policije, pripadnici Hrvatske gorske službe spašavanja te Lučka kapetanija. Mnoštvo ljudi u izuzetno zahtjevnoj i kompleksnoj akciji, u uvjetima slabe vidljivosti i teškog terena. Samo u postrojbi civilne zaštite bilo je 20 ljudi, među kojima 15 ronilaca s dva plovila. Također, koristilo se specijalizirano podvodno vozilo HRM Remus, sonar namijenjen za podvodnu detekciju.
Lako se izgube
U sastavu Intervencijske postrojbe CZ u potrazi je sudjelovao Ferdinand Hitrec iz Rijeke, iz Ronilačkog centra Marco Polo. Prenio nam je svoje iskustvo s te zahtjevne i komplicirane akcije, te razmišljanja o ronjenju u ekstremnim uvjetima. Iskusni profesionalac i dugogodišnji ronilački instruktor priča, sa željom da njegova poruka dođe do onih koji razmišljaju o podvodnim avanturama.
– Ljudi se lakomisleno upuštaju u takve avanture i gube glavu. Nesreće se najčešće događaju kad sami krenu na takvo ronjenje, u špilje, pa se lako u trenu izgube. To su najzahtjevniji i najopasniji zaroni. Vidljivost nikakva, ne znaš što te čeka, kakva je konfiguracija špilje. Vrulja Zečica ima ulaz na dubini od 40 metara, dužina joj je oko 1.400, ali ne pravocrtno, ona vijuga, prolazi ispod morskog dna pa većim dijelom ispod kopna. Ronilac pojedinac izgubi se čim uđe. Ljudi ulaze sami, nikoga nisu obavijestili, nikome se najavili. Nije to izolirani slučaj, takvi slučajevi događaju se tjedno. Tada se dižu sve službe, puno ljudstva i tehničkih sredstava, govori Ferdinand Hitrec.
Kako izbjeći takve incidente, posebno u nas kada među stotinama tisuća turista imamo ljude svakakvih afiniteta i preokupacija?
– Neka ljudi rone, ali pametno i nikako sami. Speleoronjenje je atraktivno i izuzetno opasno. Tko god želi roniti u nekoj špilji, mora to raditi u dogovoru s nadležnim službama, nikako ne smije roniti sam. Mora imati pratnju, iskusnog speleoronioca koji poznaje određenu špilju. Svaki ulazak u špilju mora biti nadziran. U nas nedostaje kontrola na takvim objektima.
Čari špilja
Lako je to propisati određenim aktom države, ali kako provoditi kontrolu. Nemoguće je na ulaz u svaku špilju postaviti stražara.
– Zakonskim propisima sve je dobro regulirano. U našem Jadranu imamo mnoštvo špilja, ljudi saznaju za njih i upuštaju se u avanturu. Stranci uglavnom ne poznaju našu regulativu, a ako i znaju za propise, ne brinu. Za prekršitelje bi trebalo propisati oštrije sankcije.
Sudeći po onome što čitam u medijima, moglo bi se zaključiti da je ronjenje u špiljama postalo svojevrsna moda.
– Nije to novost, u špiljama se uvijek ronilo, sada je zanimanje za taj vid ronjenja u velikom porastu. Špilja ima svoje čari i ljepotu, ali je to zahtjevno ronjenje, traži specijalnu obuku. Vidljivost u špilji je minimalna, nikakva, u špilju nitko ne smije sam. U nas u špiljama najviše rone Slovenci i Poljaci. Jasno, ima ih i iz ostalih zemalja. Udes švicarskog ronioca nije prvi, ni jedini. Na Krku je lani nestao ronilac iz Mađarske, na izvoru rijeke Gacke Slovenac… Kad god se nešto desi, naše službe kvalitetno odrade posao traganja i spašavanja. To je, međutim, često kasno, da ne govorim nepotrebno i skupo. Uvjet je da se ljudi pridržavaju regula ponašanja i propisa države u kojoj rone.
Hrvatska sve plaća
Ovog ljeta, i ne samo ovog, mediji su često izvještavali o akcijama traganja i spašavanja na kopnu i moru. Najčešće je bilo angažirano više službi, specijalna vozila, brodovi, helikopteri…
– Gotovo uvijek dižu se sve službe. Troše se velika sredstva, sve to plaća Hrvatska, naš državni proračun. Volio bih vidjeti te ljude da im se ispostavi račun za troškove spašavanja. Neka u Švicarskoj traži intervenciju helikoptera za spašavanje u Alpama. Masno će to platiti, zaključuje Ferdinand Hitrec.
A u nas – hvala lijepa, nakon sveobuhvatne potrage po Velebitu ili Biokovu, gdje su se zaputili u japankama i kratkim hlačama. Ili oni drugi koji su poželjeli supati po jakoj buri i »iskrcali« se na nepristupačnim hridima Krka. Je li netko od tih avanturista pomislio da spašavajući njega, ti ljudi riskiraju vlastite živote.