Ivan Jakovčić / Snimio Mateo LEVAK
Sva naša vina se svake godine rasprodaju do zadnje kapi, i iako je svakako vrijeme za podignuti još koju tisuću hektara površine pod vinogradima, ne treba pretjerivati. Kvaliteta iznad svega, nemamo namjeru srljati u masovnu proizvodnju, objašnjava nam Jakovčić vinsku filozofiju Istre
povezane vijesti
Djelovalo je kao da se Ivan Jakovčić zauvijek povukao sa scene. I baš kad se pomislilo kako je jedinstveni individualac, koji je znao izazivati turbulencije poput El Nina, nestao ne samo s političke, nego i općedruštvene scene čiji je bio strasni protagonist, lani opet izranja iz svojevrsne anonimnosti koju si je odredio nakon predavanja štafetne palice europarlamentarca Valteru Flegi, njegovom nasljedniku i na poziciji istarskog župana.
Nije možda izronio tako šokantno kao ruka Glen Close u »Fatalnoj privlačnosti«, ali svakako dovoljno snažno kako bi opet pokazao da je nezaobilazna figura hrvatske političke scene. K tome, danas je Ivan Jakovčić, poput najistaknutijih pripadnika jet seta, otišao korak dalje – svoje iskaze u medijima više ne daje besplatno!
– Da, kako da ne, Novi list oduvijek iznimno cijenim, možemo razgovarati, ali ja sam ovih lijepih sunčanih dana u nečemu u čemu istinski uživam, u berbi terana. Možemo zajedno, svaki svoju kašetu, škare u ruke, skidamo grozd po grozd i razgovaramo o životu, bila je poruka jednog od najkarizmatičnijih političara nove hrvatske demokracije. Drugim riječima, razgovor je trebalo zaraditi – berbom!
Ivan Jakovčić s vrijednom ekipom / Snimio Mateo LEVAK
Raspoložena ekipa
Istinski fantastičan sunčani dan. Neuobičajeno niske temperature za sredinu rujna. U dolini Mirne, posebno na pravcu od Buzeta do Istarskih toplica, ne više od desetak stupnjeva. Ipak, skretanje nešto prije Ponte Portona prema Završju, unazad dvije godine proglašenom za drugu najljepšu filmsku lokaciju na svijetu, i te su manjkavosti ispravile. U vinogradu smještenom na tako dobroj poziciji da pogled na ljepote središnje Istre gotovo izaziva »leptire u trbuhu«, temperatura se od petnaestak dizala prema dvadeset stupnjeva. Nasmijani Jakovčić i jedna, poput lokacije i vremena, jednako tako dobro raspoložena ekipa koja se okupila iz skoro svih dijelova Istre, od Završja do Pule.
– Eto, iako više nisam seljak jer sam prodao, kako ste vi novinari voljeli naglašavati, »Jakovčićevo selo«, bavim se poljoprivrednim poslovima. Ovaj je vinograd jedan od onih koji su i prije naših vremena, onih kad je IDS devedesetih godina napravio renesansu u vinogradima, širili slavu istarskih vina. Podigao ga je prije više od četrdeset godina buzetski Jadran, a iz njega se, uz motovunski, dobivao najbolji istarski teran.
Vinograd je sad u zakupu jednog mog prijatelja, a ja ću s prijateljima pobrati nekoliko redova kako bih napravio svoje vino, svoj teran, pojasnio nam je Jakovčić priču o mjestu na kojem smo se sastali kako bismo – razgovarali.
Unatrag godinu dana, od zadnjih lokalnih izbora koji su po IDS donijeli neočekivano loše rezultate, Jakovčić se opet pojavio u javnosti i medijima. Uglavnom je to bilo kopanje po prošlosti, pokušaj traženja odgovora za neuspjeh IDS-a – uvijek garnirano istim ključnim pitanjem: vraćate li se na čelo IDS-a?
– Vidite, cijenim da ste došli u vinograd tako da za vas imam jednu ekskluzivu: upravo objavljujemo kako krećemo u geografsko redefiniranje istarske vinske scene. Mi se nalazimo u budućoj vinskoj regiji Dolina Mirne koja će obuhvaća cjelokupno područje sliva najdulje istarske rijeke. Početak joj je u mjestima Buzeštine, Sovinjaku, posebno predjelima oko i ispod Vrha, tu će biti i Kaldir, Motovunština, ovaj dio gdje se danas nalazimo naslonjen na područja od Livada do Grožnjana, kao i dijelovi općine Brtonigla smješteni prema Antenalu, utoku Mirne u more. Današnja podjela, a tako je interpretiramo godinama, zapravo nema skoro nikakvog teroirskog smisla. Bordeaux, vjerojatno najznačajnija vinska regija na svijetu, koju omeđuju rijeke Garone i Dordone, upravo prema njima oblikuje regije koje imaju vina sasvim specifičnih karakteristika. Kad pogledate klimatski područje od Antenala do podnožja Vrha, klimatski utjecaj mora koji se provlači kroz dolinu Mirne stvara vrlo slične teroirske osobine, pa čak i po pitanju tla koje je dominantno sivo. Do sada smo govorili vina Poreštine, vina Rovinjštine… Uskoro će se dogoditi sasvim drukčije, logičnije podjele koje će izazvati i čitav niz produkcijsko-prezentacijskih aktivnosti, istaknuo nam je Jakovčić.
Što sam rekao Todoriću
Kad su se ukidali PIK-ovi, pa tako i PIK Umag koji je već bio u stečaju, pojavila se HDZ-ova nejasnoća u zakonu koji je govorio o njihovoj budućnosti. Uglavnom, intencija je bila da se odgodi privatizacija PIK-ova. Mi smo u IDS-u sjeli i brzinski uočili pukotine u prijedlogu zakona, i predložili amandmane prema kojima bi se ukazala mogućnost da se oni ipak privatiziraju. PIK Umag je ponuđen radnicima, a oni koji su se odlučili za taj potez dobili su njegove vinogradske površine. Bilo je tu mnogo kritika i iznutra, od naših članova, ja sam pak držao da je to najbolji put. A vidite i sami koji su se i kakvi vinari na tim razvalinama PIK-a Umag razvili. Da tada nismo tako reagirali, tko za što bi bilo s tim zemljištem. Dio vinograda bi svakako propao, dio bi se pretvorio u građevinsko zemljište. A nije. Uostalom, objašnjavao sam tada – tko ne nastavi proizvodnju, oduzet će mu se zemlja i dati onom tko hoće. Nije moglo biti greške. Jednako sam reagirao i kad mi se najavio Ivica Todorić sa željom privatizacije Agrolagune. Ja sam tada bio župan i odmah sam mu poručio da uopće ne dolazi misli li vinograde na području Funtane ili maslinike rasprostrte prema Červaru pretvoriti u građevinsko zemljište. I sam se na takve moje misli zgrozio i, kako se kasnije vidjelo, razvijao je, i to u dobrom smjeru, poljoprivrednu proizvodnju. |
Borba za slobodu
I dok se fotoreporter Mateo Levak nakon iscrpnog fotosessiona također prihvatio Jakovčićeve formule za dobivanje dobrog medijskog sadržaja »škare u ruke, teran u kašete«, mi smo se, balansirajući jer nije nam bila nakana dobiti »još jedan politički intervju«, kretali malo prošlim, malo današnjim vremenima. Jakovčić, ma koliko se i on u nekim momentima svoje karijere znao ponašati poput proljevača pune kante mlijeka, u svakom slučaju jedan je od najvećih istarskih preporoditelja u povijesti. Na samo da su brojne, početkom devedesetih »bogohulne« postavke politike IDS-a danas integralni dio hrvatske svakodnevice, Jakovčić je i u gospodarskom smislu, poljoprivrednom posebno, Istru digao do daleko najrazvijenije hrvatske regije.
Pauza u berbi / Snimio Mateo LEVAK
– Djelovali smo iznimno brzo. Nismo čekali, ni sa čime. Znali su nam govoriti kako »nije vrijeme«, a mi smo držali da je vrijeme baš kad mi mislimo da je vrijeme. Dakako, naš liberalizam i činjenica da se nalazimo u ratu početkom su devedesetih izazivali nemale sukobe sa središnjom vlasti, no Istra se pokazala i na referendumu za samostalnost, kao i na odzivu na mobilizaciju, kao županija najlojalnija hrvatskoj samostalnosti i borbi za slobodu. To je neporecivo. Znao je to dobro i sam predsjednik Tuđman koji nas je, koliko god da smo ga često dovodili do bijesa, itekako uvažavao. Imao sam, kao dio delegacije IDS-a, ali i osobno, niz susreta s njime i nije da nije pozorno slušao što sam mu objašnjavao. Uostalom, da smo mu bili toliko mrski, pa našlo bi se već načina da nas se makne sa scene, jedan dobar defekt automobila u vožnji i – ode Nino, sjeća se Jakovčić vremena s početaka hrvatske demokracije.
Spuštamo se red niže. Ugodna toplina sunca i teran koji nam je svojim sokovima oblijepio i ruke i škare. Radost života je ipak negdje drugdje. Ne u političkoj prošlosti.
– Zadovoljan sam većinom procesa koje smo potaknuli. Ispunili smo važan dio svoje misije, glavne premise koja je govorila kako smo premali da bismo proizvodili loše. Iako su me gledali u čudu, jer prošli smo istinski dobru vinsku renesansu, dok sam govorio kako ćemo s vinima biti zapaženi, ali kako će naša maslinova ulja dosegnuti svjetsku slavu, baš se tako dogodilo. Sva naša vina se svake godine rasprodaju do zadnje kapi, i iako je svakako vrijeme za podignuti još koju tisuću hektara površine pod vinogradima, ne treba pretjerivati. Kvaliteta iznad svega, nemamo namjeru srljati u masovnu proizvodnju, objašnjava nam Jakovčić vinsku filozofiju Istre.
Ivan Jakovčić / Snimio Mateo LEVAK
Zapravo, o čemu god započinjali razgovor, na koncu njegovog odgovora imate osjećaj – slaganja. Kako je njegovo, baš i – vaše mišljenje. Pa tako i kad se dotaknete turizma.
– Ista priča – najviša kvaliteta. Naš put u podizanje kvalitete, što je značilo više cijene i u prvo vrijeme manji broj gostiju, danas se pokazuje kao trend kojem već neko vrijeme stremi čitava Hrvatska. Danas svi ističu kako moramo otvarati najkvalitetnije hotele, kako moramo imati što je moguće više smještajnih jedinica s četiri ili pet zvjezdica. Kad je prije dvadesetak godina Istra kretala u taj proces, mnogi su nam »objašnjavali« kako je to samoubilački. Danas? Danas Istra ima opet najveći broj gostiju i najdulju sezonu, da o profitima i ne govorimo, poentira Jakovčić.
Teran i Slovenci
Imam mnogo Slovenaca prijatelja, ali kad su krenuli, i to temeljem malih površina na Krasu, tvrditi kako je teran slovenska sorta, pa… jako sam se naljutio. I poduzeo sve kako bismo dokazali ono što je oduvijek poznato – da je teran istarska i hrvatska sorta. Kako bismo u Europskom parlamentu dobili potreban broj glasova, doveo sam u Istru, i detaljno ga upoznao s povijesnim i aktualnim stanjem po pitanju terana, Phila Hogana, povjerenika EK-a za poljoprivredu i ruralni razvoj. Između ostalih, pokazao sam mu i jako stare etikete naših terana, tako da je uza sve druge znanstvene analize, i to pomoglo jedinom mogućem – proglašenju terana autohtonom hrvatskom sortom, sjeća se Jakovčić. |
Tektonske promjene
Mislili smo mu pomoć pobrati kašetu, dvije, a u rukama nam je bila već i peta puna kašeta. A lukavi Nino, baš kao što je to bio čitavog svog društveno-političkog života, uz trganje grozdova terana, stalno još nešto radi, obavlja. Na taj način prekida razgovor, a nama ne preostaje ništa drugo nego vrijedno brati. I brati. Uostalom, posao je to koji te povuče – još jedan red, pa još jedan…
– IDS je učinio tektonske promjene na svim područjima djelovanja. Možda se kroz vrijeme uspavao, možda i napravio krive iskorake, ali siguran sam kako će se oporaviti. Uostalom, uvijek vam u životu dobro dođe vrijeme u kojem ćete učiniti temeljiti restart. Jesmo, dobili smo manje glasova nego inače, ali mislim da Dalibor Paus dobro vodi stranku, da su njegova mirnoća i studioznost, razumijevanje trenutka u kojem se nalazimo, kao i mobilizacijske sposobnosti, baš ono što IDS-u danas treba. K tome, za sada daleko od javnosti, stasa i najmlađa, vrlo progresivna IDS-ova ekipa. To još nisu mladi lavovi IDS-a, ali svakako jesu lavići kroji polako bruse zube. Na kraju krajeva, i politika se promijenila. Pa s jednim Antonom Klimanom ja se jako dobro razumijem, nema vam tu značajno suprotstavljenih blokova. IDS ide opet svojim putem kojim će, uvjeren sam, stići do cilja, smješka se Jakovčić.
Prebacujemo se i na nacionalnu političku scenu. I tu red povijesti, red sadašnjosti s pogledom u budućnost.
– Za sve vam postoje ciklusi. Nakon krutog, vojnički ozbiljnog, ratom definiranog Tuđmana, dolazi nasmijani vicmaher Mesić. Očigledno, što su i potvrdili glasači na izborima, baš nam je takav netko i trebao. Jer nakon rata došao je mir, kad se moralo drukčije funkcionirati, približavati se EU-u, unositi u svoje djelovanje najviše proklamirane demokratske standarde. Pogledamo li današnju političku scenu, ona je sve demokratskije strukturirana. Osobno se s Andrejem Plenkovićem poznajem dugo vremena. Profil je političara za međunarodnu karijeru. Jedino ne znam što će se s HDZ-om dogoditi kad on ode. Nema ga tko zamijeniti da bi na adekvatan način vodio stranku. Ili SDP-ov Peđa Grbin. I s njim se znam dugo, dobar je to momak, ali kako se čini, ne i sposoban reorganizirati SDP tako da mu krene rast popularnosti. Ne, nisam porušio nikakve mostove. Čujem se i s Damirom Kajinom, pa on je zaslužan da se u funkciju stavila akumulacija Butoniga. Tada je to djelovalo kao sustavu vodoopskrbe nebitno jezero, »politička akumulacija«, ali on je inzistirao. Dobro da je, jer danas nam je i ona premala. Ma kad smo već u tako zanimljivom razgovoru, kad smo u vinogradu, mjestu koje posebno cijenim i koje je dalo jako važnu ulogu u razvoju Istre i IDS-a, još jedan podatak koji malo tko zna. Znate gdje je trebalo biti to akumulacijsko jezero? Tamo gdje vam je danas Kozlović! U njegovoj vali! Znam, nastradala su zbog Butonige ispod Vrha odlična staništa tartufa, ali nastao je Gianfranco Kozlović, jedan od prvih i najznačajnijih istarskih vinara. Uvijek se negdje dobiva, negdje gubi, raspoložen je, pa i zahvaljujući jako lijepom urodu terana i kako se čini godini za dobra vina, Jakovčić.
Milanovićev krimen
Dugo sam godina jako dobar sa Zokijem Milanovićem. Ali jedno mu neću zaboraviti. Bio je premijer, dok mu je ministar regionalnog razvoja, ali i gospodarstva, bio Branko Grčić. Vidjeli ste i sami kako je pusto danas Završje. A uz sasvim malo mašte vidite i kako je nekad izgledalo. E, da je Završje, kao i niz drugih sličnih lokacija u Istri ili u drugim krajevima Hrvatske takvo, kriva je baš ta vlada koja nikako nije htjela donijeti zakon koji bi pomogao revitalizaciji takvih mjesta. Predlagali smo jedan sličan model kao i kod privatizacije PIK-ova. Ali nije išlo. Ostalo su gluhi na sve naše prijedloge i sad smo tu gdje jesmo. Podsjetimo, Završje je prije Drugog svjetskog rata imalo više od 1100 stanovnika, da bi ih nakon tog rata ostalo dvadesetak posto. Golema je većina otišla u tadašnjem egzodusu Talijana i antikomunista, preostali su se u jeku turističkog booma umaško-novigradske rivijere preselili na obalu, da bi danas to mjesto imalo tridesetak stanovnika. Ponudom te imovine na prodaju možda ne bi došlo do značajne obnove stalnog stanovništva, ali bi barem privatizirane i obnovljene kuće dobile povremene stanare, vratio bi se stari sjaj jednom istinski lijepom istarskom mjestu, nekad pravom gradiću. |
Rođen za nevolje
Sasvim sigurno jedan od najnestašnijih dečki hrvatske politike, erudit koji govori, poput Plenkovića, najmanje pet jezika, ali i osoba koja kao da je rođena za upadanje u nevolje – od osobnih, privatnih, do nesmotrenosti koje stvara dugotrajna vladavina jakih političkih ljudi koje se očituju na materijalnom, imovinskom planu. Veze s ljudima i procesima koji su znali biti i dvojbeni. Pa tako i njegova veza s Dankom Končarom.
– Dobar sam s Dankom, i tu priča prestaje. S obzirom da vas zanima farma na Ćićariji koju je zakupio, koliko mi je poznato, za nju ima dobre planove koji će se realizirati. A ako me baš osobno pitate, nikad nisam bio za značajni uzgoj, pokretanje velikih svinjogojskih farmi u Istri. Mala je da bi velike površine davala za takve namjene. Tu su i ekološki problemi koje donose. Svi znamo za pršute San Daniele. Pa što vi mislite da je njima potreban uzgoj svinja na području Friulija?! Ni govora, svaki vam pršut, bio on istarski, drniški, dalmatinski ili krčki, svoju posebitost dobiva načinom obrade i sušenja. Bitno je kako je meso uzgojeno, ali ne i gdje. Pa tako i kad je slučaj s našim pršutima. Pa zar nije bolje da se time bave u Nizozemskoj, Mađarskoj, u svim onim državama koje imaju takvu tradiciju i iskustva nego kod nas.
I opet Jakovčić veze po svom. I stvara utisak koji uvijek stvaraju jake, sugestivne ličnosti, kako su uvijek u pravu. Iako, kad uzmete malo zraka, srećom, shvatite da vam ipak neke stavove ne mogu, pa bili i Ivan Nino Jakovčić, promijeniti. Pa nije u tradicijskom smislu istarski pršut nastao u Mađarskoj, nego u istarskim, malim svinjcima, jedan ili dva praščića po familiji!
Ivan Jakovčić / Snimio Mateo LEVAK
Marendaaaaa!
Nino je opet nestao. Mateo i ja vrijedno beremo. Dobra dva sata. Već smo mu litre i litre budućeg vina pobrali. Dobro nam je razgovor naplatio! Valjda će darovati neku bocu… Lijep dan, beremo, razmišljamo o onom što nam je rekao, što je, politički vješt kakav već jest, poručio.
Marendaaaaa!!!
Prodorni Jakovčićev glas, kad smo se već zabrinuli jer nije ga bilo kvarat ure najmanje, donio nam je nekoliko radosti. Iako je berba u osunčanom vinogradu na fantastičnoj poziciji ispod Završja iznimno lijep način za provesti dan u prirodi, nije to baš lagan posao, posebno ne za nenavikle ljude. Kao drugo, glad se već počela osjećati, a slutili smo, s obzirom na Jakovčićeve eno-gastronomske navade, kako neće za marendu biti crna salama i parizer. I nisu. Pijat pun, ma prepun pancete, pršuta, kobasica, ombola… Domaći, tek pečeni kruh… Fešta za sva čula. Dobra ekipa, ugodni razgovori, sunčani pogled na Motovun i Učku u daljini. Čuli što smo željeli čuti, dobili smo i zanimljivu ekskluzivu, a tko zna čitati, možda pročita i poruku o nekoj mogućoj koaliciji, prije ili poslije izbora.
Nino, hvala, sad neka dela ki je lačan! Novinari se odjavljuju, poručili smo mu. A on je prihvatio. Zna najkarizmatičnija osoba istarske političke scene svih vremena da su i novinari, baš kao i političari, krotki i podatni, nekad i osorni te agresivni, sve dok ne dobiju ono što žele. Pozdrav, rukovanje s Ninom iza kojeg se vidi Učka. Kako se za sada čini, dvije istinski istarske konstante. Samo se Ivan Jakovčić i Učka ne mijenjaju, samo su oni dvije prve asocijacije na spomen najvećeg hrvatskog poluotoka.
»Iako više nisam seljak jer sam prodao, kako ste vi novinari voljeli naglašavati, »Jakovčićevo selo«, bavim se poljoprivrednim poslovima – Ivan Jakovčić / Snimio Mateo LEVAK
