Profesorica na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti Đana Luša u razgovoru na naš list komentira stanje u svijetu nakon govora Vladimira Putina.

Počinje li ova situacija pomalo ličiti na kubansku krizu? I tada se Zapad postavio vrlo čvrsto blokadom Kube i najavom da će presresti sovjetske brodove koji su nosili rakete. Međutim, istovremeno je tiha diplomacija tražila izlaz kako bi se Moskva povukla, a da istovremeno koliko-toliko sačuva obraz. Ovoga puta čini se da zapad Putinu nije nikakav izlaz i da nikakve tihe diplomacije nema. Zbog čega je tome tako?

– Putinov govor eksplicitno donosi ono što je svima poznato od samog početka agresije na Ukrajinu. Osvajački ciljevi od iniciranja »specijalne vojne operacije« podrazumijevali su i osvajanje područja Luganska i Donjecka, samo što je Putin ovaj put nedvojbeno definirao osvojeni teritorij ruskim, što znači da napad na osvojena područja drži ekvivalentnim napadom na teritorij Ruske Federacije. Ono što je šokantno u govoru je spominjanje nuklearnog oružja, međutim od samog početka sukoba živimo u strahu od takvog razvoja događaja. Osim najave djelomične mobilizacije, govor je potvrdio strahove koje je međunarodna zajednice osvijestila još u veljači.

U ratnim situacijama s velikim ulozima, kakvu predstavlja i rat u Ukrajini, teško je naći diplomatsko rješenje. Naime, sukob je eskalirao do te mjere da bi povlačenje jedne strane u vidu pristanka na određene koncesije bilo označeno porazom. Zapad je intenzivno involviran u pomaganje Ukrajini, dok sama Ukrajina ne može pristati na uvjete koji bi implicirali odricanje dijela svog teritorija jer bi to značilo priznanje poraza i limitiranje suvereniteta, koji osim stanovništva i vlasti, podrazumijeva i kontrolu nad vlastitim teritorijem. SAD ne može ohrabrivati na postizanje diplomatskog rješenja koje bi signaliziralo pobjedu Rusije s obzirom na uloge i refleksiju koje bi takvo rješenje imalo na nova preslagivanja u vrhu svjetske politike. Pristajanje na ruske uvjete mira značilo bi i konačan silazak SAD-a s pozicije unipolarnog lidera i predvodnika tzv. liberalnog demokratskog svijeta, iako je spomenuta pozicija već čitavo desetljeće ugrožena od strane NR Kine.

U situaciji kada je stavio sve na kocku, Putin ne smije pokazati slabost i pristati na bilo kakve uvjete mira koji bi ga označili gubitnikom u ratu. S obzirom na to da se ne radi isključivo o rusko-ukrajinskom sukobu, već o sukobu koji je zbog svojih posljedica globalnog razmjera, teško je postići diplomatsko rješenje.

Đana Luša / Foto: Z. CRNČEC

Ruska politika

Bi li Putin napao Ukrajinu i da je dobio sve garancije Zapada da ova zemlja neće ući u NATO? Odnosno koliko je uzrok za ovaj rat želja Ukrajine da postane članica NATO saveza, a koliko želja Kremlja da u teritorijalnom smislu naprosto proširi Rusiju na one teritorije koje smatra svojim. Je li NATO zaista prevario Rusiju u smislu da je još 1989. obećao da se neće širiti na istok ako Gorbačov pristane na ujedinjenje Njemačke? Bi li se rat mogao spriječiti da je NATO pristao razgovarati barem o nekim stvarima koje je Rusija zahtijevala krajem prošle i početkom ove godine?

– Teško je odgovoriti na ovo pitanje. Potrebno je što objektivnije sagledati situaciju. Prilikom pregovora o ujedinjenju Njemačke na relaciji Gorbačov-Kohl-Baker razgovaralo se i o članstvu Njemačke u NATO-u. Unatoč različitim interpretacijama dogovorenog i pozivanja na činjenicu nepostojanja pisanih jamstava, ostaje jasna ruska politika protivljenja širenju NATO-a. Od samog početka izraženo je protivljenje raspoređivanju NATO snaga u istočnoj Njemačkoj, kao i traženje garancija kako daljnjeg širenja prema istoku neće biti. Nakon primanja Njemačke u NATO jačaju aspiracije zemalja srednje i istočne Europe za članstvom, koje su rezultirale krugovima širenja 1999., 2004., 2009., 2017. i 2020. godine.

Kod svakog kruga širenja Ruska Federacija je eksplicitno naglašavala kako širenje smatra egzistencijalnom prijetnjom, čime je iscrtala crvene linije koje NATO prema njenom viđenju ne smije prijeći. Na sastanku na vrhu Saveza u Bukureštu 2008. godine Ukrajina i Gruzija nisu primljene u Akcijski plan za članstvo, međutim jasno je naglašeno da je njihovo mjesto u Savezu. Rusija je oštro reagirala na mogućnost članstva bivših država Sovjetskog Saveza koje smatra svojom sferom utjecaja, ističući kako nikada neće pristati na takvo rješenje.

Dolaskom Zelenskog i Bidena na vlast u SAD-u i Ukrajini intenzivira se diskurs o potencijalnom članstvu Ukrajine preko kojeg Putin nije htio prijeći, što je jasno i artikulirao u svojim obraćanjima. S jedne strane ostaje žal za možda propuštenom prilikom za dijalog koji bi eventualno spriječio izbijanje rata, no s druge strane evidentno je da bi odustajanje Ukrajine od svog vanjskopolitičkog cilja simboliziralo nemogućnost vođenja vlastite vanjske politike. Gledano iz sadašnje perspektive, teško je da se rat mogao izbjeći, zbog već spomenutih uloga na relaciji SAD- Ukrajina- Rusija.

Što bi se u sklopu ovih događanja moglo dogoditi s EU-om? Hoće li odgovor ići prema dubljoj integraciji ili prema njenom zaustavljanju ili čak koraku natrag? Koliko sve ovo mijenja odnos snaga unutar samog EU-a. Dosad se Njemačka uzimala kao najjača država, posebno gospodarski, a sada smo svjedoci situacije da o njenim čelnicima mogu prezrivo govoriti i niži ukrajinski dužnosnici. Da ne pričamo o recesiji koja će ovu zemlju zbog prekida dostave ruskih energenata pogoditi puno jače nego neke druge.

– Kod svake veće krize čelnici EU-a intenzivnije razgovaraju o potrebi dublje integracije. Tom procesu svjedočimo od samih početaka povezivanja Europe 50-ih godina prošlog stoljeća. Ukrajinska kriza rezultirala je s jedne strane snažnim jedinstvom država članica koje su osudile agresiju i dogovorile do sada neviđene sankcije Ruskoj Federaciji, dok su kao i u dosadašnjim krizama na površinu isplivali partikularni interesi pojedinih članica, prvenstveno vezani uz stupanj energetske ovisnosti o Rusiji. Ništa novo. Europska unija ponovo je pokazala svoje slabosti i snagu, naime, riječ je o zajednici država koje zadržavaju većinu svojih suverenih prava, što posebno do izražaja dolazi u kriznim situacijama kada je briga o vlastitom nacionalnom interesu mnogima na prvom mjestu. S druge strane, krizne situacije pokazuju snagu EU-a koja donošenjem zajedničkih politika omogućava snažniji i učinkovitiji odgovor. Istovremeno dolazi do preslagivanja snaga unutar Unije, a Francuska i Njemačka pozicioniraju se kao dvije države predvodnice.

Francuski predsjednik Macron prednjači u pozivanju na jačanje europske strateške autonomije, koja bi trebala rezultirati osnaživanjem europske obrane i stvaranjem vojnih snaga, dok istovremeno realno sagledava potencijale daljnjeg širenja Unije pozivajući na stvaranje Europske političke zajednice, koja neće državama aspiranticama jamčiti članstvo, već ograničene oblike i različite intenzitete suradnje s Europskom unijom. Time je ponovo oživljena ideja EU-a različitih brzina. Što se tiče mogućnosti jačanja europske obrane, potrebno je postaviti pitanje na koji način ne duplicirati NATO i EU kapacitete i želi li SAD samostalnije djelovanje EU-a na tom području. Naime, SAD pozivaju na veća izdvajanja i samostalnost država EU-a po pitanju obrane, ali kada se intenzivnije počne raditi na tome, postoji određena zadrška s obzirom na američke strateške interese. Njemačka je država koja je pokazala iznimnu energetsku ovisnost o Rusiji, što je među ostalim i vodilo sadašnjoj situaciji s obzirom na to da je vanjska politika uvelike kreirana ekonomskim inputima.

Da nije bilo tako, možda bi se cijela priča drugačije odvijala. Naime, sigurno je da Putin ne bi imao takvu moć koju je desetljećima gradio upravo na činjenici energetske ovisnosti članica EU-a. Ukrajinska kriza snažno je utjecala na redefiniranje vanjske politike Njemačke, koja je preko noći morala početi promišljati nove modalitete djelovanja u međunarodnim odnosima. Nadolazeća zima i rast cijene energenata, koji se reflektira na standard stanovništva EU-a, pokazat će u kojoj se fazi integracije nalazi EU i mogu li članice svoje partikularne interese podvesti pod priču zajedničkog djelovanja i dublje integracije za snažniju Europu.

Koordinirani napori

Kako vam se čini politika Hrvatske prema Ukrajini? Koliki bi trebao biti javni angažman službene Hrvatske? Je li mudro da premijer odlazi u Buču ili na ukrajinskom govori da je Krim Ukrajina? S druge strane predsjednik je vrlo skeptičan i oko sankcije i oko toga da je Rusija jedini krivac za rat. Bi li bilo bolje za Hrvatsku ili bilo koju malu zemlju da se njeni čelnici ne izjašnjavaju ovako izravno o stvarima na koje nemaju baš nikakav utjecaj?

– Hrvatska je prije svega mala država, što implicira vođenje vanjske politike koja je inherentna većini malih država. Jedna od strategija vanjske politike implicira traženje političkog i ekonomskog skloništa (shelter). Naime, malim državama zbog njihove veličine inherentne su strukturalne slabosti te imaju potpuno različite potrebe u odnosu na druge, veće države. Kako bi osigurale preživljavanje i prosperitet traže sklonište koje im omogućuju veće države i međunarodne organizacije. Političko sklonište dolazi u formi normi i pravila u međunarodnom sustavu koji oblikuju ponašanje velikih država i postavljaju standarde o poželjnim interakcijama između država različitih veličina.

Na taj način smanjuje se izloženost malih država prijetnji, reducira asimetrija između malih i velikih država i omogućava malim državama da budu učinkovitije i funkcionalnije. Od osamostaljenja Hrvatska je kao glavni vanjskopolitički cilj definirala članstvo u EU-u i NATO-u, u okviru kojih je zahvaljujući institucionalnim normama nastojala ostvariti svoje interese. Osim evidentnih benefita, članstvo u EU-u podrazumijeva i zajednički glas na planu vanjske politike. Hrvatska je u slučaju ukrajinske krize postupila kao članica EU-a koja slijedi dogovorene politike, čime se ponašala kao mala pametna država koja ne »pili granu na kojoj sjedi«. S druge strane neusklađenost vanjskopolitičkog nastupa predsjednika i premijera nanosi štetu Hrvatskoj kao maloj državi koja želi njegovati imidž pametne države. Disonantni tonovi u vanjskopolitičkom nastupu ne pridonose snažnijem pozicioniranju Hrvatske na međunarodnoj sceni.

Kako bi rat u Ukrajini mogao utjecati na jugoistočnu Europu? Kako komentirate politiku EU-a i SAD-a prema ovom području? Vezano za BiH Hrvatska i njezina diplomacija ulažu velike napore s relativno malim uspjehom oko dobivanja podrške za model tri konstitutivna naroda. Koliko Hrvatska kao mala zemlja uopće ima prostora da postigne nešto u forumima EU-a?

– Zapadni Balkan predstavlja meki trbuh Europe zbog niza nezavršenih bilateralnih pitanja, stoga svaka kriza ima potencijal prelijevanja na regiju. Dodamo li tome kako su u regiji prisutne interesne politike brojnih aktera, od SAD-a, preko Rusije i Kine, Turske do država Zaljeva, situacija postaje još složenija. Ostavljanjem Zapadnog Balkana na marginama integracijskog procesa EU-a jačalo se nacionalističke struje i produbljivalo stabilokraciju koja je odgovarala i lokalnim čelnicima, ali i interesima sila uključenih u regiju. Države koje su ostale izvan članstva EU-a provodile su razne politike balansiranja i traženja zaklona kako bi ostvarile svoje nacionalne interese i preživjele u takvom okruženju.

Činjenica je da je SAD u mandatima Obame i Trumpa pokazivao jako maleni interes za regiju, što je sigurno usporilo određene procese, posebice dijalog između Srbije i Kosova. Dolaskom Bidena na vlast, koji je duboko povezan s regijom još od ratnih zbivanja, intenzivira se američka uključenost i želja za pronalaskom adekvatnog rješenja. Ohrabruju koordinirani napori SAD-a i EU-a u održavanju dijaloga između Beograda i Prištine, iako se konačno rješenje ne nazire. Bilo kakva ishitrena i silom nametnuta rješenja samo bi dugoročno mogla produbiti krizu. Srbija se nalazi u posebno osjetljivoj situaciji balansirajući između želje za pridruživanjem EU-u, održavanja vojne neutralnosti i partnerskih odnosa s Ruskom Federacijom. Uvjetovanje članstva u EU-u priznanjem Kosova bilo bi kontraproduktivno, posebno s obzirom na činjenicu da pet članica nije učinilo isto. Zasićenost procesom širenja EU-a sigurno neće pridonijeti daljnjoj stabilizaciji regije.