Jasminka Domaš danas nesumnjivo spada u sam vrh hrvatske književnosti; to je dokazala nizom sjajnih proznih i poetskih ostvarenja, ali ne samo to, učinila je i korak više: svojim je publicističkim knjigama, kao i znanstvenim prilozima (iz judaistike) uveliko pridonijela očuvanju židovske tradicije na ovim prostorima, kao i boljem razumijevanju židovske kulture uopće koja je zahvaljujući maloj, ali intelektualno profiliranoj i agilnoj zajednici uveliko su-djelovala u oblikovanju svekolike hrvatske duhovnosti minulog stoljeća, da bi naglim rezom, nakon strahota holokausta njezin utjecaj gotovo iščezao iz našeg javnog prostora.

Ali, zahvaljujući malobrojnim, među inim posebno mjesto zauzima stvaralaštvo Jasminke Domaš, koji su u svojim knjigama i radovima ukazivali na neizbrisive tragove židovske prisutnosti u nas, kako u materijalnom, tako i u duhovnom smislu, možemo im biti zahvalni što ne dopuštaju da sve to samo tako nestane i svojim upornim radom upozoravaju na ogroman značaj ove male zajednice u hrvatskoj kulturi kao neotuđivog dijela Europe, posebice srednjoeuropskih okvira i prespektiva. Ne tako davno, objavljena knjiga proznih minijatura J. Domaš »Kadišl i nebeski putnici«, koja je s pravom izazvala pozornost kulturne, ali i naše šire javnosti, jer je u njima na duboko proživljen način, pun (su)osjećanja i razumijevanja progovorila o nacističkom pogromu Židova, samo stoga što su pripadnici druge i drukčije rase, vjere i kulture, na potresan je način opisala posljednje trenutke zagrebačkih Židova uoči njihova hapšenja ili deportacije u zatočeništvo i logore smrti.

Impresivna zbirka

Na neki način ova najnovija knjiga Jasminke Domaš »Šutljivi tumač snova« (u izdanju Litterisa i Bet Israela) svojevrstan je odmak od vječitih židovskih tema o holokaustu, ali artikulirajući odnos čovjeka i božanskog u kojem se miješa magijsko, mistično, kabalističko, mitsko, spiritualno, religijsko s filozofsko-metafizičkim, autorica nije mogla zaobići i sve one teme stoljetnog progonstva, vjekovnih pogroma i getoizacije naroda kojem pripada i koje su je kao osobu i spisateljicu obilježile; naprosto stoljeća židovskih muka i patnji na neki su način utisnuti u DNK gotovo svakog pripadnika ovog naroda.

Već u prvoj pjesmi ove kratke, ali impresivne zbirke (»Gorući grm ili metafizika imaginacije«) autorica kaže: »U pjesnicima žive proroci, vidovnjaci i mistici./ I eto nas s njima u osmoj sferi gdje se i grom/materijalno preobrazi u duhovno, a tjelesno produhovi.« Zapravo, ovim nas stihovima uvodi u sadržaj svoje poetike, ali ujedno nas upućuje i na koga se u svojim pjesničkim istraživanjima i propitivanjima oslanjala, tko joj je bio poticaj, odnosno kako kaže u instruktivnom pogovoru Ružica Aščić »duhovnost je karika« kojom su povezane pjesme u »Šutljivom tragaču snova«, a ono što pjesnikinja želi povezati to su iskustvene sfere ovozemaljskog i onostranog: svjetlost, raj, božanska ljubav…kojima, barem po mom poimanju i odgonetavanju njezinih poetskih i jezičnih »šifri« zatvara, ali otvara vrata svoje duše i nije lišena fizičkog; tu se zapravo miješaju (meta)fizičke i spiritualne slike u pokušaju dohvatanja egzistecijalne datosti koja bez snova/snoviđenja i mitskog nije cjelovita.

Eckhartova hereza

U jednoj od svojih pjesama Jasminka Domaš se pita: »Ako nismo vojnici ljubavi, reci mi tko smo to onda mi?«. Usredotočena na svijet u sebi, ali i onaj izvan sebe J. Domaš iskazuje sve prijepore, dvojbe i nedoumice traženja koje je opsjedaju težeći iznalaženju povezanosti duhovnog i fizičkog kojim se čovjek kao osoba nadopunjava i kojim se oblikuje u svekolikoj svojoj ljudskosti. Jake emocije su prisutne gotovo u svakom stihu, ali Domaš ih svjesno i s mjerom inteligentno disciplinira, ne dopušta im da joj se otmu kontroli, jer to je onda put bez povratka u beznađe i očaj, a ona je kao osoba i pjesnikinja puna nade, uvjerenja da ovaj svijet usprkos svemu i svima može i mora biti ljepši i bolji. Oruđa kojima bi se za to trebala izboriti skrivena su u njezinoj posvećenosti, umnosti i duhovnosti, u Božjoj riječi na način kako ju je poimao majstor Eckhart o kojem je napisala upečatljivu ilustraciju (u pjesmi »Eckhartova hereza«) u kojoj opisuje njegovu apologiju istine o božanskoj duši čovjeka, o potrazi za živim Bogom i neograničenog u ograničenom.

Ali, to nije smao hereza ovog najznačajnijeg i najdosljednijeg mistika zapadnog srednjovjekovlja, to je i hereza svakog tko strasno i kritički propituje vlastiti biće, a ne samo svijet oko sebe; to je, kako bi rekao Plotin (kojem se majstor Eckhart utječe) »let usamljenog ka Usamljenom«. To je duhovni (uz)let i Jasminke Domaš koji je poetski postulirala tražeći odgovor na Eckhartovo pitanje: »Jesu li postojanja (esse) i poimanje (inteligere) u Bogu jedno te isto?« Odgovor je dakako potvrdan, i utemeljen u Evanđelju po Ivanu: »U početku bijaše riječ i riječ biješe u Bogu«. Eckhart je naglasio postojanje Boga i u stvorenjima i u mogućnosti njihova sjedinjavanja s Bogom, jer to je ujedno i zahtjev da se čovjek pokuša odreći pohlepe, volje za moći, sujete, ispraznog i površnog (ne)znanja, a istodobno se time afirmira stvaralački napor u oslobađanju od vezanosti za ono (iz)vanjsko što nas zna zabljesnuti, požudom zavarati, umjesto da sputava vlastiti egoizam i da slobodno razvija duhovne moći utemeljene na humanosti i čovječnosti. To je zahtjev da se autentično ljudsko u nama stalno preobražava i usavršava; to je trag kojim uz pomoć mistike i filozofije majstora Eckharta, ali i samosvojne i neponovljive poezije Zelde Schneurson ide Domaš, traži i nalazi originalan put i izričaj u oblikovanju poetskog makrokozmosa kojim tako virtuozno i suvereno vlada.

Knjiga ispunjena nadom

I kao što je za crkvu misao majstora Eckharta bila heretična (oštro je osudila svih njegovih 24 pitanja), jer je tvrdio da se čovjek u Bogu posvema preobražava, odnosno, kako u svom ljudskom biću preostaje i nešto nestvoreno, dakle božansko, a upravo je i poezija Jasminke Domaš na sličan način heretična, jer nam ostavlja snažnu (o)poruku: književnost i umjetnost uopće, najbolje i najistinitije razotkrivaju tajnu vremena u prostoru, oslobađaju nam novi, do sada nepoznati jezik, dakle topos, koji je u njezinom slučaju poezija strasnog traženja smisla života i mudrosti kao takve i kao puta da se (s)misao i nađe.

«Religioznost« poezije Jasminke Domaš zapravo je borba dobra protiv zla i utoliko su njezine pjesme, ma koliko bile ispunjene nostalgijom i melankolijom ipak pune optimizma; iako upućuju na tragičnost i prolaznost svega, prije svega nas samih, ali ta dijalektika (pro)padanja ujedno je i proces »vječnog vraćanja istog«, sa svim gorčinama i tugama, ali i radostima i ljepotama ovog svijeta. »Šutljivi tumač snova« knjiga je ispunjena nadom pa čak i onda kada se sve oko nas čini beznadnim; odzvanja nekom

neobjašnjivom, neobuzdanom radošću življenja, traženja smisla vlastitog postojanja. Život nije samo muka, borba u prevladavanju tragičnog, piše Domaš, to je i život ispunjen ljepotom koji oplemenjuje i uznosi dobrotom, čovječnošću, na koncu mudrošću i duboko proživljenom suosjećajnošću sa svima koji pate i ne vide izlaz iz situacije u kojoj je nalaze. Dakle, usprkos melankoličnim tonovima, njezine su pjesme putovanja u svijet(lost) kojim/kojom se obasjava naša duša, kojim se dotiče božanske milosti, ne nužno i uvijek u religijskom smislu i koja ovaj svijet čini podnošljivim i prihvatljivim. Svaka njezina pjesma je borba; iako se čini da traži »pomilovanje«, ona zapravo ne pristaje na (za)datost i želi se izboriti za svijet po mjeri vlastite duše.

Literarna glazba

Misterij poezije je tajna o kojoj se ne da raspravljati, jer je neizreciva, utoliko i najuzvišenija i najumnija. To je svojevrsna literarna glazba o kojoj je maestralno ispisala tekst naslovljen »Strah i nada« (asocira na veliku prozu Nadežde Mandeljštam); ona se permanentno razlijeva kroz cijeli naš život u sva četiri godišnja doba slično Vivaldiju i strukturi njegovih glasovitih godišnjih doba: kompozicija počinje veoma lagano (adaggio assai), širi se i razliva (largo), umjereno ubrzava (andante), postaje sve življa (allegro), da bi burno eksplodirala i bljesnula (furioso), pa se opet sve utišalo i vratilo na početak. A na počeku je kraj o kojem je u pjesmi »Zrcalo« napisala: »Pogledala sam se u zrcalo./Iz zrcala natrag u sebe./To je kao da zamijeniš zemlju za nebo./Tu si, a premjestiš se.«

Najdublja veza koja spaja početak i kraj, čovjeka s čovjekom, s Bogom, s ljubavlju bez koje ništa nema smisla, naša je »neotpornost na stvarnost«. Utoliko je mistično prostor slobode u kojem (p)ostajemo ono što želimo, posežemo za onim za čime žudimo i nikakav dibuk, zli duh koji živi u svakome od nas, ništa nam ne može. Taj se demon rađa u tijelu žive osobe i svatko se od nas s njim bori po mjeri vlastitih (ne)moći, ili po naputcima lurijanske Kabale i njezinog autora Ari ha-Kodeša (Sveti lav), ali to je uvijek neizvjesna bitka i traje cijeli žvot. Tom i takvom zlu Jasminka Domaš se suprotstavlja snagom svoje poezije i kako piše u pjesmi »Ti moliš za me«: »I premda nisam Terezija Avilska ni Edith Stein, znam da ćemo se svi jednom u istoj sferi sresti«.

Pjesme: »Vrata duše«, »Labirint«, »Tumač snova« i već ranije spomenuta »Strah i nada«, da spomenem samo one za koje sam uvjeren da će vremenom postati sastvani dio novodobne antologije hrvatske poezije, kreću se u okvirima, recimo to tako, talmudističke (za)datosti koja naglašava predanost miru, ne samo kao odsustvu rata, već harmoniji (spo)razumijevanja i spokoju duše. Mir, ljubav, mudrost, o čemu sve pjeva Jasminka Domaš ima višestruko značenje; to je predanost Božjoj volji, primitak Božje milosti, ali i odnos potpunosti, ispunjenosti, cjelovitosti, izmirenje čovjeka s Bogom. To je stvarni mir, shalom-emet, koji treba razlikovati od lažnog mira utemeljenog na trulim kompromisima, a za koji su još od biblijskih vremena proroci upozoravali da ga treba izbjegavati, sluteći u koje nas sve ponore i bezdane može odvesti i čime nas sve može zavarati.

Motivi hebrejske duhovnosti

Židovski zakon(ik) Halaha, koji zapravo označava prvi dio Talmuda, ali i potonje kodifikacije Tore (tradicionalna oznaka za Petoknjižje, ili prvi dio hebrejske Biblije) propisuje micvu propise kojih je svaki Židov dužan pridržavati se, ali i gmilut hasadim koji nas vodi dobročinstvu, čini nas humanim bićima i nalaže nam da pomažemo svima i svakome tko je u nevolji: to su stupovi judaizma koje i Jasminka Domaš na svoj način, snagom i ljepotom pjesničkog izričaja naglašava, ali i slijedi. Eser ha Sfirot, deset Božjih emanacija/sfera od objave nadnaravnog, preko mudrosti do njezina spoznavanja, sve su to atribucije Boga kojeg prepoznajemo u raznim obličjima: kroz mistiku prvog čovjeka, Adama Kadmona, ali i snažne prirode otjelotvorene u raznim oblicima najčešće u obliku razgranatog stabla (Ilan), a shalom/mir, zajedno s pravdom nezaobilazni su za egzistenciju i

postojanost svijeta, ili kako piše u Talmudu: »Hava’at shalom ben adam la havero«, pomirenje među ljudima, susjeda sa susjedom, nosi svoje plodove na zemlji, ali donosi blaženstvo vječnog života. U Kabali mir je cjelovita obnova harmonije, a to je upravo i intencija poezije Jasminke Domaš. U svom »Labirintu« ona kaže: »Kad dan utihne, uvlačimo se/u oazu duše./U urezima sudbine labirintom/putujemo i svatko svoju prtljagu/vuče. Jedni kao teret, a drugi/kao prosvjetljenje«. Ovi stihovi su neka vrsta uvoda u njezinu pjesmu nad pjesmama ove zbirke naslovljene »Tumač snova« koju vrijedi u cijelosti ponoviti: »Morala sam otputovati da bih/saznala, pijući kavu uz more/ili gledajući u Zid plača, da u/sebi nosim tisućljetne naslage/tišine. Neizmjerne i neprobojne./Samo noću snovi su magični i/blješte u igri tajne./Danju tražim za njih ključeve/odgonetavajući ih pismenima/duše u kojoj je sve zapisano./Ja, šutljivi tumač snova.«

Zbirka »Šutljivi tumač snova« velika je knjiga u bogatom opusu Jasminke Domaš u kojoj je dosegnula vrhunac svojih ne samo pjesničkih dosega, već i stvaralačke moći i da se i sam zaključno poslužim riječima autorice pogovora Ružice Aščić: »Poezija Jasminke Domaš na pola je puta između svijeta i svjetovnog, ispunjena je motivima hebrejske duhovnosti, dok u isto vrijeme ima univerzalni karakter, okrenutost svakom čovjeku koji u sebi traži odgovore. Ona je poput važnog glasa u često turobnoj svakodnevici, o tome kako su ljubav, snaga i dobrota važni segmenti naše egzistencije.«