Knjiga »Svetost i zločin – Antropološki traktati« Inoslava Beškera novi je naslov Biblioteke antropologije i etnologije zagrebačke Naklade Jesenski i Turk. Ovaj zanimljivo, akribično i intrigantno napisan naslov donosi sedam znanstvenih antropoloških traktata interdisciplinarnoga karaktera iz širega područja religiologije. U knjigu uvodi tekst naslovljen »Istina u religiji«, a slijedi esej pod naslovom »Ime i svetost« koji je u osnovi lingvistička studija s religiološkom potkom. U njemu Bešker, između ostalog, navodi: »Sva jadranska ekumena, a osobito istočna jadranska obala (od Monfalconea/Tržiča do Vlore/Valone), prostor je višestrukog sučeljavanja i prožimanja kulturalnih modela i poglavito jezika. To se vazda reflektiralo i na ljudska imena: osobna, obiteljska, plemenska. Uzajamni utjecaji i interakcije nisu bili samo lingvistički, nego i socio-antropološki, odnosno općenito kulturalni, u najširem smislu tog pojma…

Tako se i onomastika našla u žrvnju političkih tenzija, čiji protagonisti nisu prezali ni od mijenjanja imena i prezimena mrtvima i živima«, piše autor, ukazujući na primjere pokušaja zatiranja identiteta nasilnim mijenjanjem imena i prezimena. Treći traktat bavi se zlom u religijskom poimanju, a u njemu Inoslav Bešker temeljne znanstvene spoznaje uspješno i relevantno primjenjuje na aktualna stanja u regionalnim, kontinentalnim i svjetskim okvirima s naglaskom na specifičnosti i posebnosti interpretacija najznačajnijih religijskih sistema (»Zli bozi pretkršćanskih vjerovanja«, »Zlo i vrazi u abramitskim religijama«).

Posebno je intrigantna četvrta cjelina pod naslovom »Vjersko bratstvo i religijski pokolji«, koja počinje ovako: »Tko je u pravu u dugotrajnoj raspri guraju li religije ljude u sukobe, ratove, čak genocide, ili im, naprotiv, uzalud zabranjuju poći osvajati, razarati, ubijati? Da je odgovor na to pitanje jednoznačan, raspre možda ne bi ni bilo. Ili bi barem bila staloženija i argumentiranija. Nevolja je da argumenata ima i za jednu i za drugu tezu. Valja ih raščešljati dijalektički…«

Nakon što analizira koncept sveljudskog bratstva i pojam bližnjega, Bešker ukazuje na pojam i praksu genocida. Kroz vjekove, naime, mnoge države, tvrdeći da su na braniku nekih vjera ili njihovih konfesija, provodile su religijska, odnosno etnička »čišćenja«, pa i prave genocide. Autor podsjeća na genocide kroz europsku povijest, navodeći pogrome Židova u Europi od 11. stoljeća do Drugog svjetskog rata, opominjući još jednom da je holokaust ostavio trajne i neizbrisive posljedice.

Spominje se još jedan primjer – u srednjem vijeku je mongolski Džingis-kan proveo na svojim pohodima nekoliko genocida, posve utilitarnih, a ne ideoloških: zbog stjecanja ekonomskog bogatstva, eliminiranja prijetnje neprijatelja te širenja terora. »Kršćanski kroničari tvrdili su da su križari osvojivši 1098. Antiohiju ‘pobili sve u gradu, ne mareći jesu li to muslimani ili kršćani, ne pitajući tko je što’. Ta je praksa pravdana rezonom: »Bog će ionako znati tko je njegov«, naime među ubijenima, navodi Bešker, dodajući da kad su 1099. osvojili Jeruzalem, križarski kroničari su se hvalili da se ulicama do koljena gacalo u krvi, da su pred gradskim zidinama spaljivane piramide pobijenih tjelesa.

Raznovrsnih je genocida i etničkih »čišćenja« samo u 20. stoljeću bilo više desetaka, od turskog pokolja Armenaca, preko holokausta Židova i Roma (i u Hrvatskoj), do genocida u Kambodži, Mjanmaru, Ruandi, Bosni i Darfuru. Ne smije se zaboraviti ni genocid nad Indijancima.

O ovoj temi Inoslav Bešker iznosi svoj stav: »Zločin, pa ni kada ga čine mnogi, ne treba smatrati kolektivnim zločinom cijele nacije, jer je nužno inzistirati na pojedinačnoj odgovornosti počinitelja zločina i odbaciti princip kolektivne (nacionalne, religijske itd.) krivnje. Međutim, ako nacija preko svojih nadležnih tijela (države, sudbene vlasti) neki zakonski zapriječen zločin ne goni i ne procesuira – tada ne nacija, ali svakako njezina državna vlast, naknadno postaje jatak i sukrivac zločinaca. Na naciju u cjelini pada mrlja kada demokratskim putem, većinom svojih glasova, bira zločinca koji se osobno umrljao zločinom. Na primjer, Miloševića nakon Vukovara.«

Ukazujući na važnost pamćenja autor naglašava: »U Hrvatskoj nemamo moralno pravo zaustaviti se na općenitim razmatranjima o značenju i značaju koje je imala šoa. Ustaška Hrvatska je nacističku Njemačku ne samo oponašala, nego ju je u ponekom genocidnom zločinu i nadmašila. Poseban je problem što su ta nasilja u Hrvatskoj često i nedopustivo pravdana služenjem katoličkome crkvenom nauku, kojemu su pravoslavlje, židovstvo, a po potrebi i islam, predstavljani ne samo kao suparnici, nego kao protivnici i neprijatelji. Inzistiralo se i još se inzistira na tome da je katolik Hrvat za razliku od pravoslavnog Srbina, katkad uz korolar da tko nije katolik ne može ni biti pravi Hrvat.

U tom sklopu je teže, ali utoliko obvezatnije, razmatrati razdor između vjerskog morala i religijske prakse, tipičan za sve religije, te ne osuđivati vjere i sve njihove vjernike zbog zlodjela pojedinih vjernika.«

Interesantan je i uvijek aktualan esej naslovljen »Muška vlast u religiji«, u kojem Bešker uvodno konstatira:

»… Vlast u religiji je muška. Pa čak i kad je obavlja iznimno žena. Religija nije u tom pogledu iznimka u društvu. Ženi je i u Katoličkoj crkvi put u javni život uglavnom zapriječen ili joj je usko kanaliziran. Degradirana je i na razini titule: mnogima od njih maksimalni je doseg biti časna sestra, malo koja ima naziv časne majke, dok je među muškarcima časni brat najniži stupanj unutar redovničke hijerarhije, a svećenici su rangirani od velečasnoga i prečasnoga, preko uzvišenoga i preuzvišenoga, do uzoritoga te, napokon, blaženoga odnosno svetog oca. U tako vjekovno hijerarhijski stratificiranoj organizaciji nije nemoguće maltretirati podređenoga – a žene su hijerarhijski podređene zapravo svakom muškarcu, makar samo đakonu.«

Slijedi i ilustracija – uoči 8. ožujka 2018. Donne Chiesa Mondo, prilog vatikanskog dnevnika Osservatore Romano, objavio je članak Marie-Lucile Kubacki de Guitaut, vatikanske dopisnice magazina La Vie, pod naslovom »(Gotovo) besplatan rad redovnica«. »Neke od njih, služeći crkvenu čeljad, ustaju rano da bi pripremile doručak, a na počinak odlaze tek pošto su svi obroci servirani, kuća očišćena, rublje oprano i izglačano«, piše u tom mjesečniku.

Bešker dalje navodi da su tek poslije Drugoga vatikanskog koncila, dakle u posljednjih pedesetak godina, žene barem u Vatikanu počele dobivati i važnije dužnosti. I danas ih je najviše među prodavačicama u vatikanskom samoposluživanju, u Vatikanskim muzejima, Vatikanskoj pošti, na telefonskoj centrali, ima ih u Uredu za novinstvo i u knjigovodstvu Svete Stolice.

»Teško je zaboraviti da su žene imale istaknuto mjesto i oko Isusa i u prvim danima zajednice. Upravo su žene ugledale prazan Sveti grob. Kršćanke ni Pavlova pouka o njihovoj podređenoj ulozi nije potjerala sa scene«, ističe Inoslav Bešker.

Autor smatra i da je svako nasilje s pozicija moći odiozno.

»To se odnosi i na nasilje rodno profilirano. U to pripada i zločin pedofilije unutar religijskih zajednica. Što je organizacija postavljena autoritarnije, to je lakše s pozicije autoriteta provoditi spolno nasilje, pa i nekažnjeno…

To, naravno, nije ni samo ni tipično crkveni fenomen, ali se lakše razulari u sredinama gdje muškarcima pripada zapravo neograničena vlast, poglavito u religijskim i vojnopolicijskim strukturama. Nije čudo da, kad ih se suoči s njihovim prijestupima, zauzimaju tipičan mafijaški obrambeni stav koji se poziva na nekakav interni ‘kodeks časti’ i na međusobnu solidarnost, nasuprot vjerskim i građanskim zakonima i propisima«, zaključuje Bešker.

U sljedećem traktatu autor piše o svetosti i politici, pišući o svetosti u židovstvu, kršćanstvu, katolištvu, pravoslavlju, islamu…, a zatim ukazuje i na primjere političkog kapitaliziranja žrtava i svetaca.

»Ni u Katoličkoj, ni u pravoslavnim crkvama, nema šanse da se svecem, pa ni blaženikom, proglasi vjernik bitno izvan političke linije, a kamoli inovjernik. Katolička crkva je beatificirala, odnosno kanonizirala, mnoge pale u Španjolskom ratu na strani Francovih pobunjenika protiv ustavne republike, osobito redovnica i svećenika…«, jedan je od primjera iz knjige. U sedmom, posljednjem traktatu, Inoslav Bešker pozabavio se različitim uvidima u budućnost, pa su tu svoje mjesto našli vračanje, gatanje, metode predviđanja budućnosti, propagiranje budućnosti, kletve i psovke.

Kako navodi dr. sc. Ivica Maštruko, teme koje Bešker obrađuje i analizira u svojim antropološkim traktatima znanstveno su i stručno relevantne (svetost, zlo u religijskom poimanju, religijski pokolji, osveta i pravda, genocid, apokalipsa), a zbivanja na svjetskoj političkoj i religijskoj pozornici svjedoče o aktualnosti tema kojih se dohvatio Bešker.

Inoslav Bešker je Splićanin, rođen u Zagrebu, a od 1989. nastanjen u Rimu. Diplomirao je sociologiju i novinarstvo u Zagrebu, a doktorirao poredbenu slavistiku u Milanu. Redoviti je profesor Sveučilišta u Splitu, a predavao je i na sveučilištima u Napulju, Rimu, Bologni, Dubrovniku i Zagrebu. Objavio je 12 znanstvenih i stručnih knjiga te više od 30. 000 novinskih priloga. Dobio je više nagrada za promicanje ljudskih prava, za novinarstvo te za esejistiku.