SPLIT»Ljudi moji, je li ovo moguće«, vikao bi s tribina Spaladium Arene nezaboravni TV komentator Mladen Delić, diveći se uspjehu hrvatskih vaterpolista i usponu na europski tron, a sve to obavijenom velom sjajnog ambijenta, koji danima nije silazio s dnevnog reda. Jedan od zadivljenih je i Perica Bukić, igračko ime najveće svjetske klase i osvajač tolikih medalja na najvećim natjecanjima, nezaboravni as, a sada već dugogodišnji funkcioner, čovjek koji je već duže razdoblje dopredsjednik Hrvatskog vaterpolskog saveza.

– Dvije riječi su: ispunjenje snova. Ovo je neviđeni spektakl – kaže Perica Bukić nakon zlatnog zaveslaja hrvatskih vaterpolosta i velike fešte na tribinama. – Da je u pitanju ne znam koji sport, koji je puno popularniji i jači od vaterpola, bio bih itekako zadovoljan svim ovim u dvorani. Možda su sada i oni čak malo ljubomorni na to kako sve ovo izgleda, na to što smo napravili u Splitu. Ljudi kao da lete dva metra iznad zemlje, čula se muzika, bila je zabava, pjevanje, navijanje.

Naravno, i ono bez čega ne bi bilo ničega ovoga, ono što su napravili momci u bazenu. Ivica Tucak je jednu potpuno novu reprezentaciju doveo na krov Europe na jedan sjajan način. Mi smo, recimo, u finalu bili bolji od Mađara za četiri gola razlike. Bilo je malo nervoze, a ništa nismo dobili lako, mi smo se pomučili za svaki gol. Svaki je bio izrađen.

Ozbiljan posao

Uz pohvale igračima nizao je komplimente onome koji ih je vodio i njegovim suradnicima. S novom je reprezentacijom praktički »drugim pucnjem« pogođena najcjenjenija lovina, odmah je osvojena zlatna medalja.

– Mogu samo čestitati izborniku, stožeru, naravno, najviše igračima. Oni su dali sve od sebe, srce, dušu, sve su ostavili u bazenu. A što se tiče onog odmah, nije to tako. Za ovu titulu se radilo četiri mjeseca osam, deset, čak i dvanaest sati dnevno, to je zaista jedan ozbiljan posao. Ovo je ostvareno s reprezentacijom u kojoj od petnaest igrača čak jedanaest nije igralo u Tokiju, dakle od tamo su samo četvorica. Krapić je inače igrao i prije, ali imamo deset potpuno novih igrača. Unutar momčadi stvorila se kohezija, želja, strast, to je nevjerojatno. Recimo, dobili smo u polufinalu Italiju, a momci su ušli u autobus i nije se čula muha.

Nitko nije pomišljao bilo što proslaviti. nego se isključivo fokusiralo na ono »idemo do kraja, idemo do zlata«. Tucak ima jedno veliko iskustvo u tome, a ima i Ratka Rudića koji je tu kada mu treba pomoći. Mi smo bili svaku večer zajedno, naš izbornik Tucak, Rudić i ja. Komentirali smo i naše, i suparničke utakmice, i sve ostalo. Naravno, tu je i izbornikov stručni stožer, Jure Marelja, Zoran Bajić, Pero Kuterovac, Igor Pezelj, Renco Posinković. To je stvarno jedan stožer sastavljen od prekrasnih momaka, a tu su i ovi momci koji su u bazenu bili itekako sjajni.

Tokio

Sve se poklopilo da bi se ostvario sjajan rezultrat, ispunjeni su svi nužni preduvjeti za ovaj vrijedan trofej.

– Vi katkada date sve od sebe u sportu, a ne ispadne baš zlato. Sport je vrlo zanimljiv i stoga što ne znaš hoće li se na kraju tvoj rad vratiti. Za Tokio smo uložili jako puno truda, a na kraju smo ostali bez medalje, bilo smo peti. To nam se vratilo ovdje, u Splitu, u Spaladiumu i da me netko pita bih li bilo koju medalju mijenjao – ne bih. Ovo je nešto što ostaje za vječnost, recimo, i slika kada je i pola sata prošlo od finalne utakmice, a niti jedan čovjek nije izašao iz dvorane. Iskreno sam oduševljen te sve čestitke izborniku, stožeru, igračima za ovo što su napravili za hrvatsku državu, za hrvatski sport, naravno, za hrvatski vaterpolo, to što su učinili je veličanstveno.