RIJEKA – Ovogodišnje šesto izdanje History Film Festivala donosi ono najbolje od povijesnih dokumentarnih filmova, na svjetskoj razini. Uz zanimljive dokumentarce koji razgrću povijesne slojeve, njezine ličnosti, pojave i događaje, ovogodišnji festival doživio je i preinake u organizacijskome smislu, pa je tako ove godine, nakon što nas je krajem prošle godine napustio osnivač festivala Bernardin Modrić, vodstvo preuzela njegova kći i dosadašnja producentica, Tiha Modrić, a ove je godine novi član festivala i selektor Boris Ružić s Odsjeka za kulturalne studije riječkog Filozofskog fakulteta.

Prema riječima voditeljice programa i producentice Tihe Modrić, iako s obzirom na dosadašnje iskustvo u vođenju festivala zna što mora u organizacijskome smislu, tjedni prije početka festivala uvijek su kaotični i puni obaveza. U tom smislu joj, govori, pomažu suradnici na koje se može osloniti, Dejan Bajc, Robert Krančić, Igor Modrić, Robi Kalčić te ovogodišnji selektor Boris Ružić. Sam festival, ističe, riječka je priča, a ideja za pokretanje festivala posvećenog isključivo povijesnom dokumentarcu bila je djelomice nadahnuta Rijekom kao gradom izuzetno burne povijesti, gradom koji je u jednom stoljeću bio dio osam država, stoga ovakav festival, smatra, ne bi imao toliko smisla u nekom drugom gradu, jer u Rijeci je priča o History Film Festivalu zanimljiva u smislu brendiranja grada Rijeke kao grada uzbudljive povijesti.

Posvećenost filmskim autorima

Festival se ove godine održava šestu godinu zaredom, a ideje za njegov rast, dodaje, postoje od kad je pokrenut.

– Mislim da smo u proteklih pet godina kao festival rasli iz godine u godinu, ponekad i preskočili koju stepenicu i narasli više od očekivanog. Na primjer, za vrijeme pandemije 2020. godine, nismo ni u jednom trenutku prestali raditi na organizaciji tadašnjeg četvrtog izdanja, a festival se unatoč pandemiji uspio održati u svojem uobičajenom fizičkom formatu. Za neke programe tražilo se i mjesto više. U smislu rasta, tu ima još jako puno mjesta za napredak, pa radimo na održavanju i proširenju suradnje s organizacijama s kojima smo dosad surađivali, ali naravno i na stvaranju novih veza s hrvatskim i međunarodnim organizacijama i filmskim autorima. Za stvaranje kvalitetnog programa i za rast manifestacije potrebno je, uz dobar duh i entuzijazam, i dovoljno sredstava da bi se svi planovi mogli realizirati pa se nadam da ćemo i u tom smislu nastaviti rasti.

U planu je i to da festivalska događanja traju tijekom cijele godine, bilo da se radi o gostovanjima u drugim gradovima Hrvatske i na festivalima u inozemstvu ili pak o edukativnim programima poput »masterclass« predavanja i radionica za djecu i mlade. Stagniranje svakako nije opcija, kaže Tiha Modrić te dodaje kako je festival od svojeg prvog izdanja bio specifičan kao festival posvećen filmskim autorima, pa ih veseli dolazak filmskih autora te mogućnost njihovoga dijaloga s publikom.

Tri tematska bloka

Ovogodišnji selektor festivala, dr. sc. Boris Ružić, imao je zadatak napraviti selekciju među gotovo 140 sati pristiglog materijala, a rezultat je dvadeset i jedan film, od kojih najkraći traje osam minuta, a najduži gotovo dva i pol sata. Prema njegovim riječima, festival ove godine nije obvezan specifičnom formom ili dužinom filma, već je međusobnim dijalogom uokviren kroz tri krovna tematska bloka.

– U izboru sam se vodio kvalitetom filmske priče, inovativnošću forme koju autori/ce implementiraju, zanatskom izvrsnošću u procesu snimanja, kao i dokumentarnom vrijednošću priče koju predstavljaju. No isto tako, nisam se skanjivao ni filmova koji propituju samu formu dokumentarnog filma, odnosno onih koji balansiraju na poroznoj granici između osobnih i kolektivnih povijesti, dokumenata vremena, ali i individualnih trauma koje to povijesno vrijeme utiskuje u sve nas, govori Ružić te dodaje kako njegova zadaća nije bila tek odabrati »dobre filmove«, već za publiku stvoriti svojevrsnu priču, odnosno temu, koja se gradi tijekom festivala.

Njegov posao, onaj selektora, dalje pojašnjava, može biti nezahvalan jer traži balansiranje između nekoliko razina upućivanja. S jedne strane, zadaća jest odabrati filmove koji se ističu kvalitetom, recimo tematskom, zanatskom, u najširem smislu, no s druge strane, selektor ne može zanemariti niti one kojima su ti filmovi upućeni – publiku, te pokušati anticipirati njihove afinitete ili interese.

Povijesni narativi

– Ovogodišnja tema History Film Festivala najšire se može opisati kao dijalog između osobnog i kolektivnog sjećanja, subjektivne i »objektivne« reprezentacije, te povijesnih narativa ispričanih iz prvog lica jednine i raznih lica množine. Ako je jedna strana selektorskog posla razmišljati o publici, drugu stranu vidim kao onu koja publiku samu nagne na razmišljanje. Utoliko se nadam da je ovogodišnji izbor dvadeset i jednog filma od stotinu i četrdeset prijavljenih onaj koji će pružiti užitak gledanja, no ponekad stvoriti i nelagodu mišljenja o stvarima koje nas svakodnevno ne opterećuju, obrazlaže selektor te dodaje da ovogodišnji festival, dopuštajući pluralnost politika sjećanja, osobnih trauma, povijesnih arhiva, kao i manje znanih ratnih događaja, podcrtava slojevitost odnosa moći u filmu, kao i u svakodnevici, kao ključ za razumijevanje naše okoline.

U dobu »nejasnih istina« i »fake news« fenomena, kao i višeslojnih narativa, izabrani dokumentarni filmovi pokazuju, dalje razlaže, da dokument ne znači samo jasnoću, već katkad i nužnost nošenja s nestabilnim procesima koji izgrađuju ono što oko sebe doživljavamo kao stvarnost. Ovogodišnji festival, dakle, nema krovnu temu, jednu inspirativnu točku ili singularnu protežnu nit, već se odlučio na prikazivanje kompleksnosti trenutačnih vremena, ne svodeći povijest na jedan ili dva epohalna događaja.

– S obzirom na široku formu »povijesnog dokumentarnog filma« projekcije filmova podijeljene su u tri tematska bloka. Jedan blok nazvali smo »Rat, trauma, politika«, te kroz njega tematiziramo ratna zbivanja od Prvoga svjetskog rata pa do posljednjih ratova na Bliskom istoku i na našim prostorima, no fokusom se ne usmjeravamo na neposredno nasilje ili ratne snimke, nego na ono što dolazi nakon, a to su protjerivanja, očuvanje baštine, kao i pitanja trauma koje proizlaze iz ratova. Drugi blok koji smo nazvali »Dokumentiranje kulture« prati relevantne kulturno-umjetničke fenomene poput uspona i pada jugoslavenske tvrtke Iskra Delta, njezinu ulogu u razvoju računalnih tehnologija i anticipaciju globalizacijskih procesa te političkih intervencija koje su dovele do njezine propasti, prije svega uslijed kapitalističkih političkih interesa u jeku hladnoratovskih napetosti. Treći blok nazvan »Filmovi o filmu« izbor je uradaka koji tematiziraju same filmske ili prikazivačke umjetnosti, od iscrpne biografije Charlieja Chaplina, preko važne priče o nastanu kina u malom istarskom gradu po završetku Drugog svjetskog rata, pa sve do izvrsnog srednjometražnog »Bosanskog brodveja« koji prikazuje nade mladih glumaca i glumica tijekom pripreme mjuzikla, u tim nadama zrcaleći odnos Balkana i Zapada, centra i periferije, kao i ekonomsko-klasnu imobilnost generacija na ovim prostorima, pojašnjava Ružić.

Heterogenost formi

U tendencijskom smislu dokumentarnog filma, to jest njegove inovativnosti i/ili trendova, prijavljeni filmovi, kazuje selektor, i dalje pokazuju heterogenost njegovih formi, koja je prisutna od njegovih početaka i ranih dokumentaraca.

– Već i najraniji dokumentarni filmovi pokazuju da je dokumentarna forma ona koja uzima stvarnost tek kao referentnu točku, da bi je oblikovala u specifičnu priču u ograničenom prostoru i vremenu, imajući na umu gledatelja s određenim interesima i pozadinskim znanjem. Jedan od filmova, »Nanooka sa sjevera« (Robert Flaherty, 1922.), koji ove godine obilježava stotu obljetnicu, tako prikazivanjem svakodnevnog život Inuita na krajnjem sjeveru Kanade poetizira i dramatizira njihove rituale. Između tih stotinu godina, razni politički sistemi koristili su dokumentarni film kao sredstvo propagande, a koriste ga i danas, u svrhu obrazovanja i oblikovanja, kao etnografski zapis naroda, njihovih rituala te slojevite svakodnevice, kao sredstvo zabave, poduke, satire ili čak falsifikacije dokumentarnog, zaključuje Ružić te dodaje kako se dokumentarni film od šezdesetih godina do danas okreće prema sebi, preispituje načine na koji dokumentira stvarnost oko sebe te nudi gledateljima uvid u kulturne afinitete i interese vlastitih tvoraca.

Izložba ‘’Čuvar kvarnerske baštine’’

Prema riječima njegove kćeri Tihe Modrić, izložba ‘’Čuvar kvarnerske baštine’’ koja je sinoć otvorena u Galeriji Kortil posvećena je osnivaču i pokretaču History Film Festivala, Bernardinu Modriću, a inicijativa za realizaciju izložbe krenula je od voditeljice Galerije Kortil Jolande Todorović koja je izložbu osmislila uz malu pomoć ekipe Historyja.

Izložba kroz sjećanja njegovih suradnika i filmskih kolega te fotografije sa snimanja, montaža ili premijera, uključuje i njegovih pet filmova iz serijala ‘’Patristika fluminensia’’: »Az, Branko pridivkom Fučić« (Branko Fučić), »Fabrio« (Nedjeljko Fabrio), »Janko Polić Kamov ili Vitez crne psovke« (Janko Polić Kamov), »Vojotove štorije« (Vojo Radoičić) i »Opčinjen prostorom« (Siniša Majkus).

– Bernardin je neizmjerno volio film, svoj posao i svoj grad, predano se bavio dokumentiranjem lokalne povijesne baštine i angažirano radio na čvršćem mapiranju Rijeke na karti Hrvatske, a on bi rekao i europske kinematografije, kazala je Modrić.