Domaći filmski festivali u kategoriji dokumentarnog filma, kao i oni festivali posvećeni isključivo dokumentarnom filmu, redovito u konkurenciji bilježe ime Davida Lušičića, Riječanina kojeg su naši sugrađani imali prilike bolje (filmski) upoznati na Liburnia Film Festivalu na kojem je prikazano nekoliko njegovih filmova.

Njegov posljednji film »Mlungu – The White King« otvorio je ovogodišnje izdanje spomenutog festivala, a kao producent potpisuje i drugi film koji je u konkurenciji istog festivala – »Topografija razdiobe«.

Povodom toga i riječke premijere njegova filma »Mlungu – The White King«, koja će biti početkom listopada u Art-kinu, razgovarali smo s ovim proaktivnim riječkim autorom, redateljem, scenaristom i producentom koji odgovara na pitanja za naš list.

Instinktivna odluka

Prije svega, kako ste se odlučili na dokumentarni film tematike kao što je »Mlungu«?

– Odluka o snimanju ovog filma dogodila se sasvim slučajno i instinktivno, te obostrano od mene kao autora i Branimira kao glavnog protagonista koji mi je dao svoje snimke iz Južnoafričkog zatvora u kojem je proveo pet godina zbog krijumčarenja 230 kilograma kokaina.

Riječ je o kratkom, ali autentičnom materijalu koji je sporadično snimao malim mobilnim aparatom bez SIM-kartice, koji se tada mogao bez problema nabaviti u zatvoru. Njegova je priča, koja je tada već bila i javna, prilično ekstremna, a on kao karakter jako zanimljiv, pa mi je odmah bilo jasno da tu postoji perspektiva za film.

Iako u početku nisam ni približno znao u što se upuštam, vrlo brzo sam shvatio da će film biti nošen enigmom njegovoga života na slobodi, a ne otkrivanjem informacija koje će zadovoljavati znatiželju gledatelja.

Odluka da se stvori atmosfera napetosti, neizvjesnosti i efekt neočekivanog iz najobičnijih životnih sekvenci njegove svakodnevice, te da se pritom demistificira predrasudu koja ga je pratila, predstavljala je ključni faktor izazova za početak rada na ovom filmu.

Kad uopće govorimo o filmu koji prikazuje bivšeg zatvorenika, kako je tekao proces rada na filmu, od ideje do finalnog produkta, te koliko je bilo teško pridobiti protagonista da progovori o svojem iskustvu uz koje on, pretpostavljam, vezuje kakve negativne konotacije, uspomene i osjećaje?

– Branimir je obilježen iskustvom koje se dogodilo u Južnoafričkoj Republici, no sve informacije su javne, te nije postojala nikakva prepreka da ih ponovi i podijeli s nama. On je bio zaslužan za rekordnu zapljenu kokaina u toj državi te je i u zatvoru, suprotno našim očekivanjima, uživao poštovanje drugih.

No ovdje nije riječ o filmu koji bi razotkrivao podatke i kreirao neke nove negativne konotacije. Tu se radi o filmu koji prati njegov život nakon zatvora, uz sve neizvjesnosti koje mu obilježavaju svakodnevicu. S obzirom na to da Branimira znam još iz školskih dana, postojalo je i uzajamno povjerenje i poštovanje, a kad smo krenuli u snimanje to je predstavljalo glavnu kvalitetu našeg odnosa.

Zahvaljujući tom povjerenju imao sam privilegij da ga snimam u njegovoj svakodnevnoj rutini. Samo snimanje trajalo je četiri godine, a tijekom tog perioda Branimir je s vremenom postajao sve opušteniji, tako da na kraju nije ni primjećivao kameru. Ono što vidimo i čujemo predstavlja čistu opservaciju njegovog života. Sam projekt je prošao kroz sve faze, od pripreme, razvoja scenarija i razvoja projekta do konačne produkcije koja se dogodila zahvaljujući HAVC-u i Gradu Rijeci.

Svakodnevna neizvjesnost

Filmom ste ujedno pokušali prikazati život bivšeg zatvorenika i težak život pomorca koji se vraća iz zatočeništva. Koliko je bilo zahtjevno prenijeti osjećaj, atmosferu, subjektivnost i život osobe koja nakon takva događaja, na temelju filma možemo ustvrditi, vrluda između prošlosti i sadašnjosti, starog i novog te prilagodbe na ono novo?

– Činjenica da su situacije koje doživljavamo rijetko takve kao što se čine, te da ono čega se najviše pribojavamo ono o čemu najmanje znamo predstavlja okosnicu ovog filma. Atmosfera je koncipirana na potenciranju svakodnevne neizvjesnosti koju proživljava glavni lik, tako da naizgled i najnormalnije životne situacije bivaju prikazane kao potencijalna prijetnja, kao isti obrazac ponašanja koji ga je i odveo do problema.

Ovaj film nas tako uvodi u mentalne procese glavnog lika, te nas poistovjećuje s njegovim problemima, nedoumicama i dvojbama koje proživljavamo s njime. U tom procesu naizgled imamo osjećaj da se miješaju prošlost, sadašnjost i budućnosti, no istovremeno pratimo radnju u kontinuitetu.

Riječ je o mozaičkom filmu koji spaja kadrove snimljene čistom dokumentarističkom opservacijom, no dovodi ih u jedan novi kontekst koji na trenutke asocira osjećaj fikcije. Taj dojam stvoren je zahvaljujući kompleksnom procesu koji se dogodio u montaži filma, te oblikovanju zvuka.

Osim filma »Mlungu«, koji je prikazan na Liburniji i za koji potpisujete scenarij, režiju i produkciju, radili ste i na filmu »Topografija razdiobe« kao producent i vođa snimanja; zašto naziv »Topografije razdiobe«, o čemu film govori i koje ste producentske intervencije imali?

– Riječ je o filmu multimedijalnog umjetnika Bojana Gagića koji je pokrenut kao nastavak njegovoga projekta u kojem spaja zvuk i fotografiju te snima otkucaje srca slabovidne djece koja ga vode na svoje sretno mjesto.

Radi se o kratkom dokumentarnom filmu, nastavku te priče u filmskom mediju, koji prikazuje odnos unutarnjeg i vanjskog svijeta slabovidne djece kroz povezivanje zvuka njihovih vlastitih otkucaja srca s okolinom u kojoj žive

. Na izvedbi ovog filma okupljena je odlična ekipa prijatelja filmaša koji su cijeli proces snimanja učinili posebnim iskustvom. Za ovaj je projekt bio važniji taj proces nastajanja od samog finalnog produkta, pa se nadam da se to i osjeća pri gledanju.

Projekt je to koji je odveo film u nekom neočekivanom smjeru, tako da je i sam naziv filma bio nedefiniran do samog kraja. Kako je autor filma kazao, »to je bio najmanje loš naziv kojeg smo se sjetili«.

Rekonstrukcija stvarnosti

Osim ovih dokumentaraca, u vašem je radu uočljivo kako zaista imate oko koje zapaža neke detalje, osobe, događaje, pojave, one iz svakodnevice na koje nerijetko mnogi zaborave, no vi ih uspijevate vrlo uspješno filmski, dokumentaristički tematizirati. Kako se uopće dogodi neki film ili neka tema, što vam prvo zapne za oko, odnosno privuče pozornost?

– Rekonstrukcija stvarnosti kao isključivo subjektivnog doživljaja ono je što mi najčešće okupira pažnju. Eksperimentiranje s dokumentarnom formom je u tom kontekstu idealna platforma za odmak od objektivnih istina i kreiranje potpuno novih atmosfera.

Proces u kojem se naizgled svakodnevne pojave, događaji, ljudi i detalji koji nas okružuju spajaju kroz montažu i oblikovanje slike i zvuka u potpuno novu stilsku formu za mene predstavlja iskonski filmski izazov. Iako je u startu dobro za film da se dogodi nešto neobično, dramatično ili rubno, kao u ovom slučaju krijumčarenja kokaina, to nije ono što čini razliku i kreira emociju.

Ono na što usmjeravam pažnju način je pripovijedanja, gledanja i slučajne, nikako ne razotkrivene, informacije koje bi zadovoljile znatiželju gledatelja. U tom kontekstu, svaki naizgled nebitni detalj može igrati važnu ulogu te postati intenzivni element neizvjesnosti, napetosti, a često i opasnosti, te nas odnijeti na rub neke nove filmske stvarnosti.

Jedan od takvih vaših filmova zanimljive tematike svakako je i esejistička studija »Bez lica« koji je na jednome od izdanja Liburnije dobio nagradu za najbolji regionalni film. Kako ste uopće došli na ideju napraviti film o kipu prvog hrvatskog predsjednika; je li vas pak ponukala na to medijska pompa oko njegove cijene, izgleda ili vandalizma?

– Film »Bez lica« nastao je kao vježba na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu u sklopu diplomskog studija dokumentarne režije, kao vježba koju je bilo potrebno snimiti u vrlo kratkome roku. Slučajno se dogodilo da se u tom istom periodu upravo najavljivalo postavljanje spomenika Franji Tuđmanu u Zagrebu.

Taj me događaj instinktivno zainteresirao, i zbog vrlo jake simbolike i sveobuhvatne društvene dimenzije, i zbog činjenice da se sve mora snimiti u jednom vikendu, nakon čega će spomenik biti otkriven javnosti. Spomenik je tih nekoliko dana bio zamotan u zaštitni najlon. Ta membrana fizičke zaštite od pogleda javnosti značila je dodatnu vizualnu kvalitetu značajnu za film.

Kako ste svu tu pozadinsku problematiku oko postavljanja kipa uspjeli dočarati filmski, jer film poprima jednu simboličnu notu, uz gotovo preneseno značenje i/ili širi kontekst unutar kojeg kip vivifikacijom (ko)egzistira, te se doima kao petrificirani osjećaj domoljublja?

– Simbolična nota postavljanja spomenika u javnom prostoru, koji u ovom filmu ostaje vječno zamotan u zaštitni najlon, zasigurno nudi konkretnu osnovu za kritičko tumačenje. No taj nivo simboličke kritike mogao bi biti postignut i drugim medijem, primjerice fotografijom koja »govori sama za sebe«.

Riječ je, naime, o audiovizualnom djelu koje ima svoje trajanje i ritam, te u desetak minuta gradira pažnju gledatelja od promatranja naizgled uobičajene svakodnevice, preko postavljanja zapakiranog spomenika do konačne kulminacije kroz čin otvaranja koji u ključnom trenutku odvodi percepciju gledatelja u neku drugu dimenziju.

Moja je namjera bila koristiti vrlo jasnu simboliku te stvoriti tešku atmosferu koja asocira neizvjesnost i opasnost koja je obilježila ovu zemlju. Ta je atmosfera potencirana dominantnim zvukom koji kroz pulsirajući ritam naglašava neke popratne detalje oko samog spomenika, od grimasa ljudi do detalja kondenzacije najlona nakon obilne kiše koja se dogodila za vrijeme snimanja.

Nije mi bila namjera dodatno kritizirati samu izvedbu skulpture, no činjenica je da je u ovome filmu ne otkrivamo. Sama deformacija najlona u koji je zamotana, zbog ekstremnih vremenskih promjena, puno je zanimljivija.

Važnost zvuka

Je li u tom smislu imalo kakvu ulogu vaše obrazovanje koje je kombinacija arhitekture, scenografije i filmske režije, što svakako govori o vašoj estetici prostora i predmeta i osjećaja za to?

– Moj rad u sferi arhitekture i scenografije bio je isključivo vezan uz projekte koji tretiraju ljudsko prisustvo u prostoru kao glavnu odrednicu oblikovanja, bilo da se radi o projektiranju javnih prostora ili multimedijalnih prostornih instalacija. Spoj čovjeka i prostora se tako nastavlja i u tome filmu.

Tu je jako važna dvosmjerna uvjetovanost i činjenica da je kontekst ljudskog ponašanja određen prostorom, no i da je sam prostor definiran prisustvom čovjeka. Utjecaj odnosa čovjeka i prostora prisutan je u svakom filmu, bilo da je riječ o ograničenjima i zatvorenim prostorima koji u krajnjem slučaju predstavljaju sam zatvor ili otvorenim javnim površinama koje spajaju veće količine ljudi.

Hoćete li na sličan način pokušati oblikovati i dokumentarni film »Galeb« koji je u fazi izrade, to jest fazi postprodukcije? Što uopće možemo očekivati od tog filma tematike koja je, kao i kip Franje Tuđmana, dio javnih rasprava i mnijenja u našem gradu?

– Bilo kakvo tematiziranje »Galeba« neizbježno povlači za sobom povijesne i društvene konotacije, no za razliku od filma o spomeniku Franje Tuđmana koji reflektira objekt nametnut prostoru, ovdje je fokus na procesu rekonstrukcije, ne na finalnom rezultatu.

Radi se o kompleksnijem projektu koji kao dokumentaristički esej može reflektirati neke naizgled nespojive komponente društva, prostora, ali i biotopa koji nas okružuju. U ovome trenutku ne mogu otkrivati druge tematske okvire jer je film još duboko u procesu, no mogu najaviti skoru suradnju s riječkim umjetnikom Zoranom Medvedom u sferi oblikovanja zvuka koja će krenuti usporedno s montažom filma, a imat će značajnu ulogu u ovome filmu.

Složene teme

Dakle, trenutačno zapravo radite na dvama filmovima, spomenutom filmu »Galeb«, no i na dugometražnom filmu »Via Roma« koji je u fazi snimanja. S obzirom na naziv filma koji upućuje na jednu slavnu riječku i svima dobro znanu ulicu, možete li nam otkriti o čemu se točno radi te je li film dokumentarni ili možda igrani?

– »Via Roma« moj je drugi dugometražni film koji upravo ulazi u fazu snimanja. Riječ je o filmu koji je nastao kao rezultat istraživanja započetog prvim filmom, te nastavlja zatvoreničku priču, no ovaj put iz pozicije žene na slobodi, ostavljene u ozbiljnim problemima koje je preuzela od muža.

U ovom trenutku ne mogu otkrivati konkretnu radnju filma s obzirom na to da postoji čitav niz kompromitirajućih informacija koje je potrebno selektirati i filtrirati. Ovaj film će u konačnici zasigurno kombinirati formu čiste dokumentarističke opservacije, koristeći snimke s lokacije gdje se događa komunikacija između zatvorenika i posjetitelja u parku preko puta ceste, spajajući ih s intimističkim prikazom problematične svakodnevice protagonista u formi koja u jednom trenutku može postati i hibridna, dokumentarno-igrana.

Osim samih filmova na kojima trenutačno radite, imate li općenito neku ideju kojom se složenom temom u budućnosti želite filmski baviti?

– Nadam se da ću u neposrednoj budućnosti završiti sve projekte koji su u procesu, jer ima ih dosta. Uz filmove »Via Roma« i »Galeb« imam još nekoliko projekata u različitim fazama realizacije.

To je eksperimentalni film »Wolfgang Gring« koji režiram u suradnji sa Svenom Klobučarom, te novi dokumentarni projekt »Sedmi Kolap« o ljudima i viteškom plesu u Korčuli koji je već duže vrijeme u pripremi. No tu je još i ideja započeta kao nastavak mog prvog filmskog projekta »Transmania« u kojem je petnaest redatelja nastavljalo film kroz kratke epizode koje su bile inspirirane samo zadnjom minutom prethodnog filma koji su vidjeli.

Taj nadrealizam i spajanje različitih stvarnosti želim nastaviti u dokumentarnom projektu »Van zone« koji je već davno prošao fazu razvoja scenarija, no još uvijek čeka pravi trenutak za početak realizacije.

Zatvorenička trilogija

Imate li u skorijoj budućnosti želju napraviti i koji igrani film, kratkoga ili dugog metra? Ako imate, postoji li već neka ideja?

– Otkad sam započeo rad na »Via Romi« pojavila se i ideja o trećoj priči, odnosno trećem filmu kao finalnom dijelu nečeg što bi mogla biti svojevrsna »zatvorenička trilogija«. Nakon muške pozicije u prvome filmu i ženske pozicije u drugom filmu, treći film bi nas odveo u fikciju nečeg što bi mogla biti dječja perspektiva prikazana u isključivo igranoj filmskoj formi.

No za razliku od dokumentarnih i hibridnih formi koje se zasnivaju na rekonstrukciji neke zabilježene stvarnosti, igrani film se razvija na potpuno novoj konstrukciji svijeta.

Dok u dokumentarnom filmu možemo jednostavno snimiti neku pojavu i dati joj u montaži novi značaj, što se teoretski može dogoditi i jako brzo i intuitivno, u igranom filmu moramo unaprijed imati razlog za svaku odluku. To znači potpuno drukčiji pristup u radu koji će zahtijevati i duže pripreme, uključujući iscrpni razvoj i istraživanje.

Jednom kad se usudim konstruirati takav svijet, bit će ga zanimljivo ponovo rekonstruirati na neki ‘dokumentaristički’ način, a tad će proces biti zaokružen i potpun.

Kratka biografija

David Lušičić rođen je 1976. u Rijeci. Završio je magistarski studij za TV i filmsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, scenografiju na Central Saint Martins College of Arts and Design u Londonu te arhitekturu na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani.

Nakon završetka svog prvog samostalnog filmskog projekta, dugometražnog omnibusa »Transmania«, koji je premijerno prikazan na Sarajevo Film Festivalu 2016., pokreće produkciju Zebra i umjetničku organizaciju Greta Creative Network. »Mlungu – Bijeli kralj« autorov je prvi dugometražni dokumentarac. Trenutačno radi na svom drugom dugometražnom filmu »Via Roma«.