Nakon što su najavili da odlaze na dugu koncertnu pauzu, članovi Hladnog piva ovoga se petka opraštaju s riječkom publikom. S obzirom na to da je najavljena kiša, lokacija koncerta se s igrališta Boćarskog doma na Podvežici premješta u Exportdrvo, a publiku će za nastup Hladnog piva zagrijati Johnny Quid, mladi riječki bend koji uglavnom praši punk, ali se igra i drugim žanrovima stvarajući tako vlastiti zvuk.

Ovim smo povodom napravili intervju s frontmenom zagrebačke grupe Hladno pivo Milom Kekinom koji možete pročitati u nastavku.

U Rijeci ste ove godine već imali koncert u povodu 35 godina postojanja Hladnog piva, no ovoga petka dolazite održati oproštajni koncert. Kako je došlo do odluke o razilaženju, tj. s vaše strane, o posvećivanju samostalnoj karijeri?

– Došla je postepeno, nije to bila odluka preko noći, nije bilo presudnog trenutka, nego sam počeo pisati pjesme koje su se sve teže uklapale u zvuk benda. Imali smo tijekom pandemije jako puno proba na kojima smo radili na novom materijalu, ali s mršavim rezultatima. Zato sam rekao momcima da, ako ne možemo dalje kao četvorka, krenemo u dvije formacije. Ne mislim da je rastanak tako dramatičan, naprosto će od jednog velikog benda nastati dva manja i svi će biti slobodni eksperimentirati i raditi po svome.

Materijala ima

Dugogodišnja karijera zasigurno je puna anegdota, no možete li s nama podijeliti neke od vama najbitnijih trenutaka proživljenih s ostatkom benda?

– Joj, teško da bi to stalo u jedan tekst, za to su potrebni duži formati. Svašta se dogodi u 35 godina. Mi smo nastali još kad se trčala štafeta za Tita, prije interneta, kad je surfanje još bilo sport i tražilo se autogram, a ne selfie. Bilo je prevrtanja kombija, plaćanja u živinama, prijetnji dvocijevkom – ukratko, sve što treba za dobar film i knjigu o bendu.

Kako je bilo biti u bendu dok je rastao, kada je bio taj trenutak kada ste shvatili da ste postali više od kvartovskog benda?

– Rast je, naravno, najljepši dio, to tek shvatiš kad odrasteš. Iz svirke u svirku ti dolazi sve više ljudi, počnu ti se javljati na cesti, prepoznavati te, odjednom si privlačan curama, paralelno ti raste i ego, naravno. Onda ti se dogodi prva dvorana, počneš zarađivati od toga i onda se probudiš kao rock zvijezda. Nama je već s prvim albumom dobro krenulo, što je sigurno i jedan od razloga zašto smo izdržali tako dugo zajedno. Zeznuto je ako ti ni s petim albumom ne krene, a ti bi s trideset i nešto baš živio od glazbe.

Ove ste godine solistički nastupili i u riječkom Klubu mladih gdje ste, između ostalog, izvodili i pjesme Hladnog piva. Hoće li se vaše buduće stvaralaštvo razlikovati od onoga što ste stvarali s bendom ili planirate nastaviti u istom smjeru?

– Naravno da će se razlikovati. Neće svirati momci iz Piva, pa će samim time i zvuk biti drukčiji, ali opet, u svojim soloizletima sam se ponekad i previše trudio da se razlikuje zvukom od Piva jer nisam htio imati dva previše slična benda. Sada ću moći ići u bilo kojem smjeru. Moj Trio sastav zamišljen je kao akustični polu-stand up show za manje prostore, i to mi je veliki gušt raditi, ali probat ću sve što mi bude zvučalo dobro, iza sebe imam 8 albuma od Piva i imat ću tri solo albuma. Materijala imam za nekoliko koncerata, bez ponavljanja ijedne pjesme.

Slikovnica i soloalbum

Kakav je plan sada kada ste najavili solističku karijeru, radite li već na nekim materijalima?

– Dok album ne bude gotov, sredinom studenog izaći će slikovnica po jednoj mojoj novoj pjesmi koju je ilustrirao naš poznati i nagrađivani ilustrator Tomislav Torjanac u izdanju Profila. Na proljeće bi trebao biti gotov album koji radim s producentom Markom Mrakovčićem.

Što publika može očekivati od nadolazećeg koncerta i kako kao bend gledate na kraj (iako ne zagarantirani) jednog dugog i dobrog razdoblja života?

– Svi smo sad posvećeni tome da Hladno pivo ima zadnje koncerte kakve zaslužuje. U listopadu nas čekaju velike svirke u Ljubljani, Zagrebu, Beogradu, Sarajevu i mnogim drugim gradovima, gdje ćemo se na duže vrijeme oprostiti od vjernih nam fanova. Gledam, naravno, već malo s nostalgijom na to razdoblje, ali opet ponavljam sebi da je ovaj kraj i početak nečeg novog. Momci rade na svom bendu Gerilla Mainstream, a ja lagano dovršavam svoj solistički album i svi se, vjerujem, veselimo sljedećoj koncertnoj sezoni.