Vedrana Pribičević ekonomistica je koja predaje na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa, a odnedavno i nova predsjednica Udruge članova obveznih i dobrovoljnih mirovinskih fondova. Na toj je poziciji naslijedila dosadašnjeg predsjednika Andreja Grubišića, a za Novi list govori o reformi svih reformi u Hrvatskoj – reformi mirovinskog sustava koja je, vjerojatno će se većina javnosti složiti, nasušno potrebna, kao i ona zdravstvenog sustava. Što za mirovine znači uvođenje eura, koje su neke od kratkoročnih, a koje dugoročnih reformi i koliko su vladajući otvoreni za razgovor o reformama, razgovarali smo putem Zooma.

Kao Udruga krajem prošle godine predstavili ste veliku analizu hrvatskog mirovinskog sustava i svjetskih trendova u privatnoj mirovinskoj štednji. Prije no što krenemo na potrebne reforme, što biste podcrtali, u kakvom je stanju mirovinski sustav u Hrvatskoj?

– Mirovinski je sustav u Hrvatskoj trenutačno održiv, stanje nije, za sada, alarmantno, ali nije ni savršeno kao što bi možda neki htjeli prikazati. Jer, iako ovakav sustav za sada funkcionira, on će u budućnosti isplaćivati sve manje i manje mirovine te će udio mirovina u prosječnoj plaći padati. Budući umirovljenici će primati mirovinu, ali će ona biti mizerno mala. Jer, ovakav mirovinski sustav, s velikim udjelom izdvajanja za prvi stup, jednostavno traži značajan udio radnog stanovništva u populaciji. A vidimo da su demografski pokazatelji u Hrvatskoj takvi kakvi jesu.

Konkretni prijedlozi

Koji su neki od prijedloga koje ste kao Udruga sastavili za poboljšanje mirovinskog sustava?

– Možemo ih podijeliti na kratkoročne i dugoročne. Ponajprije, u Hrvatskoj mirovinska štednja nije nasljedna. To jest, kad odete u mirovinu, s osiguravajućim mirovinskim društvom dogovorate isplatu mirovine. I oni vam mirovinu krenu isplaćivati, a ako, ne daj Bože, ubrzo nakon toga preminete, vaši članovi obitelji neće imati pravo na vašu mirovinu. To je nešto što se odmah i brzo može ispraviti. Također, bilo bi dobro i da korisnici mirovinskog sustava dobiju mogućnost da i ranije imaju pristup dijelu svoje mirovine, ako im je potreban novac za liječenje teških bolesti. To su dva vrlo konkretna prijedloga koja se u kratkom roku mogu ispuniti.

A dugoročni?

– Stav je naše Udruge da bi trebalo krenuti u smjeru da radnici i poslodavci izdvajaju manji dio za prvi mirovinski stup (za isplatu sadašnjih mirovina), a da se poveća udio izdvajanja za drugi mirovinski stup, odnosno za vlastitu štednju osiguranika. Na primjer, Estonija i Latvija, koje također imaju obvezni mirovinski sustav poput Hrvatske, krenule su u smjeru da se pomalo, svake godine smanjujući za mali dio postotnih bodova, dođe da toga da se od plaće 10 posto uplaćuje u prvi stup, a 10 posto u drugi. To bi bio napredak u odnosu na sadašnjih 15 posto za prvi i 5 posto za drugi stup. Naravno, to bi bio dug proces od kojih 20 do 25 godina.

Hrvatska od 1. siječnja uvodi euro, kako će to utjecati na mirovine?

– Utjecaj uvođenja eura na buduće mirovine bi nedvojbeno trebao biti pozitivan. Jer, ako su mirovinski fondovi dosad željeli investirati izvan Hrvatske, bili su suočeni s valutnim rizikom. Jest da je tečaj kune u odnosu na euro bio više-manje stabilan, ali kad se radi o velikim iznosima, i male promjene tečaja su bile bitne. Mirovinski fondovi u Hrvatskoj raspolažu sa 130 milijardi kuna, to je najveća imovina u Hrvatskoj nakon štednje građana u bankama koja ipak drži primat. Sad kad uvedemo euro, mirovinskim će se fondovima u Hrvatskoj otvoriti jedno veliko europsko tržište, na kojem će moći ulagati. Također, s tako velikim iznosom kojim raspolažu, mirovinski su fondovi na zagrebačkoj burzi zapravo bili kao »slon u staklarni«. Toliko su toga građani akumulirali u mirovinskim fondovima da kad fondovi kupe neke dionice ili obveznice, značajno utječu na apsolutno cijelu ekonomiju. Ulaskom u eurozonu, trebao bi se i taj dio promijeniti.

Zainteresirani građani

Vraćajući se na reforme, jeste li kao Udruga imali kontakata s vladajućom garniturom? Koliko su oni prijemčivi za reformu mirovinskog sustava?

– Prije svega treba reći da ne želimo da nas se percipira kao aktiviste. Mi smo zainteresirani građani i željeli smo da se, uz dijalog sa zakonodavcem, otvori jedna šira rasprava o mirovinskom sustavu u Hrvatskoj. No, da, imali smo kontakata, a ponajprije smo zadovoljni prijemom u javnoj administraciji. Jer, na vrhu javne uprave su političari koji planiraju svoje djelovanje uglavnom na temelju četverogodišnjih izbornih ciklusa, a javnu upravu čine ljudi kojima je to posao i struka. S te strane bili smo ugodno iznenađeni koliko su zaposlenici javne uprave svjesni i otvoreni za promjene i poboljšanja u mirovinskom sustavu. Bili smo u ministarstvima i definitivno postoji kapacitet i volja da se neke od tih stvari koje su potrebne, a s kojima se i javnost usuglasi, implementiraju.

Kakvo je stanje s političarima, onima na vrhu? Na kraju, oni donose odluke i smjer.

– Nedvojbeno smo najviše razumijevanja imali kod bivšeg ministra financija Zdravka Marića. Imali smo nekoliko sastanaka s njim i bio je vrlo otvoren za dijalog, kao i za provedbu reformi. S novim ministrom financija Markom Primorcem još se nismo stigli sastati, no vjerujemo da će i on imati razumijevanja. S ministrom Josipom Aladrovićem nismo se našli osobno, ali mislim da je njemu bila jasna problematika mirovina, što ne mogu reći za novog ministra rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike Marina Piletića. Nisam sigurna da mu je u potpunosti jasna potrebnost reforme mirovinskog sustava. U globalu, najviše razumijevanja smo naišli kod ljudi koji su profesionalci, kojima je ekonomija ipak struka. Uz dužno poštovanje, političari koji se tom problematikom nisu bavili i kojima to nije struka su, nažalost, uglavnom više fokusirani na svoj četverogodišnji mandat i kako ga ponoviti.

Ideje vaše Udruge, ako možemo tako reći, zapravo idu u smjeru da se poveća osobna odgovornost i osobni udio u mirovini svakoga građanina. Koliko mislite da je javnost u Hrvatskoj otvorena za takve ideje?

– Možemo o tome govoriti na više načina. Na primjer, u Hrvatskoj, a nerijetko i vani, u mainstreamu je više-manje dominantan stav da su idealne zemlje »blagostanja« skandinavske zemlje i njih se nerijetko percipira kao zemlje »idealnog kapitalizma«, koje misle na svoje građane, ocrtava ih se kao utopijske itd. No, one zapravo imaju velik udio privatne mirovinske štednje u BDP-u, a zemlje poput Njemačke, Francuske, Italije, Španjolske, imaju manji. Hrvatska je u tom pogledu zapravo sličnija skandinavskim zemljama, nego Njemačkoj, jer i već sad imamo veliku akumulaciju privatne mirovinske štednje.

Vedrana Pribičević / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Mlađa generacija

U hrvatskom javnom prostoru nisu strane ni ideje o »nacionalizaciji 2. stupa«, a radi se o privatnoj štednji građana, što je to nego otimačina? Reagiramo li svi dovoljno na takve izjave?

– Dolazi jedna mlađa generacija ljudi koji su odrasli na internetu, koji investiraju u kriptovalute, koji prate američku burzu, kupuju frakcije dionica… Mislim da su milenijalci, a pogotovo generacija Z koja dolazi, uvidjeli jalovost takvih kolektivističkih floskula i neće dati na svoj novac. Pogotovo zato što su vis-a-vis svojih roditelja zapravo u goroj financijskoj poziciji. Njima te nacionalizacije i slične ideje neće biti prihvatljive, niti ih to zanima. Puno će ih više zanimati kako učiniti da njihov novac radi za njih i to je u konačnici mantra tih dviju generacija. Jednostavno dolazi do smjene generacija i mislim da ideje koje spominjete, i slične, neće naići na pretjerano odobravanje, da se blago izrazimo.

Kontroliraju li dovoljno regulatorna tijela kako mirovinski fondovi raspolažu imovinom građana? Što se po tom pitanju, i može li se, više učiniti?

– U liberalnom kapitalizmu trebalo bi postojati ono što se na engleskom zove »checks and balances,« odnosno sustav u kojem bi više entiteta trebalo nadgledati nečije djelovanje, a kako nijedna osoba ili organizacija ne bi imali preveliku koncentraciju moći u rukama. Tako postoji javna regulatorna agencija, ali postoji i civilno društvo koje bi trebalo pratiti stvari od javnog interesa. Jedan od načina za to su i udruge te smo i mi zato osnovali Udrugu. Neki dugoročni cilj bi bio i da članovi Udruge budu pozvani u nadzorne odbore kompanija u kojima su mirovinski fondovi većinski vlasnici. Onda bi na neki način imali i demokratsku kontrolu nad time kako se novcem upravlja. No, mislim da je to dosta optimistično. U Hrvatskoj takva razina dijeljenja moći nije uobičajena, iako nisam potpuno pesimistična da se to u narednom desetljeću ne bi moglo promijeniti. Pogotovo zato što će sve veći i veći broj ljudi ulaziti u mirovinu s isplatama iz drugog stupa te će zato mirovinski fondovi sve više i više dolaziti u fokus javnosti.

Kad spominjete »liberalni kapitalizam«, koliko je Hrvatska tržišna ekonomija? U Ustavu RH se izrijekom spominje da su »poduzetnička i tržišna sloboda temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske«. A znamo, barem na primjeru brodogradilišta, ali i drugih, da to nije uvijek tako…

– O brodogradnji se već jako dugo govori, već sam prije pet-šest godina pisala o tome kad je u fokusu bio Uljanik, no pravo pitanje nije: brodogradnja da ili ne? Pitanje je, je li moguća brodogradnja bez državnih poticaja? Je li moguće imati profitabilnu brodogradnju bez upliva države? Ako pogledate, recimo, južnokorejska brodogradilišta, nisam sigurna da će odgovor biti potvrdan. Zato je tu još jedno glavno pitanje: oportunitetni trošak. Koji je oportunitetni trošak imanja brodogradilišta? Jer, mogli su ljudi raditi negdje drugdje, zarađivati negdje drugdje, raditi nešto korisno, a umjesto toga su varili brodove koje možete proizvesti isključivo uz gubitak i uz pomoć države…

Tržišna ekonomija u Hrvatskoj?

– Dubljom integracijom Hrvatske u Europsku uniju hrvatska će ekonomija sve više i više biti tržišna. Ulazak u Europsku uniju je vjerojatno najkorisnija reforma koju je Hrvatska ikad napravila. Sve oligopolističke ili monopolističke strukture koje su postojale na hrvatskom tržištu s vremenom će val konkurencije iz Europske unije otpuhati, a što će biti dobro za građane. S većom konkurencijom dolaze i niže cijene. To je nažalost usporeno ovom sadašnjom situacijom i inflacijom, ali u nekom srednjem roku će i građani na svom džepu osjetiti benefit pridruživanja Europskoj uniji.