Pitanje krštenja djece istospolnih parova u Katoličkoj crkvi, koje je u crkvenoj javnosti, a onda i široj društvenoj, pokrenuo svećenik Riječke nadbiskupije Kristijan Zeba putem svojeg Facebook profila, dobilo je na društvenim mrežama, a onda i u medijima, brojne i različite komentare sa svih strana. Vlč. Zeba je odbio krstiti dijete dviju žena koje su sklopile životno partnerstvo, i koje su dijete začele potpomognutom oplodnjom te im – putem posrednika preko kojega su mu se obratile s tom molbom – odgovorio »da krštenje djeteta nije moguće i to iz razloga što se radi o istospolnoj zajednici«.

– Istospolni par koji je tražio ovo krštenje rado bih osobno susreo i s njima razgovarao te se mogu, ako žele, javiti u Ured koadjutora Riječke nadbiskupije, tim je riječima, tim pozivom, mons. Mate Uzinić, riječki nadbiskup koadjutor zaključio svoje priopćenje o tome slučaju.

Iznevjereno povjerenje

Novi list je, među mnogim medijima, mons. Uzinića zamolio za izjavu o ovoj temi, i on se javnosti obratio priopćenjem, u ime Riječke nadbiskupije i to nakon što je u osobnom razgovoru s vlč. Zebom, župnikom u župi sv. Križa na Srdočima upoznao detalje toga slučaja. »Iskreno mi je žao što je ovaj par postao predmetom prenaglašene medijske pažnje. Žao mi je zbog povrede njihove diskrecije, posebno na izlaganju tolikim neprimjerenim komentarima, koji iako ponekad dolaze od vjernika u svojoj biti su duboko nekršćanski. U duhu Amoris laetitia, br. 250, dužni smo »svaku osobu, bez obzira na njenu seksualnu orijentaciju, … poštivati u njezinu dostojanstvu i prihvaćati s poštovanjem, te … pomnjivo izbjegavati svaki znak diskriminacije, posebice bilo koji oblik agresije i nasilja«, napisao je mons. Uzinić.

Potrebno je spomenuti i ostale njegove poruke o tome pitanju, o tome konkretnom slučaju.

– Odgovoreno im je da krštenje djeteta nije moguće i to iz razloga što se radi o istospolnoj zajednici. Ta činjenica po sebi nije bila dovoljna za odbijanje krštenja djeteta. Da bi se došlo do takvog odgovora bilo je potrebno prethodno ispitati ispravnost njihovih nakana i provjeriti postoji li mogućnost da se i u takvim okolnostima djetetu osigura odgoj u katoličkoj vjeri i tek nakon toga donijeti odluku treba li dijete biti kršteno ili ne. Također je iznevjereno povjerenje spomenutih osoba objavom na društvenim mrežama. Time su izložene neprimjerenim komentarima i medijskom senzacionalizmu kojemu smo proteklih dana svi mogli svjedočiti. Želio bih, zbog toga sve nas, a osobito one koji sebi tako olako dozvoljavaju uvrede drugih i drugačijih, podsjetiti da bi obilježje Crkve trebalo biti prihvaćanje. Znak tog prihvaćanja su gostoljubivost, otvorenost i dobrodošlica. Tek nakon toga može i treba uslijediti razlučivanje pojedinih zamolbi te donošenje odluka u skladu s naukom, zakonom i praksom Crkve. Uvijek je važno prethodno upoznati konkretne ljude i konkretnu situaciju i tek nakon toga razlučiti i donijeti odluku, navodi mons. Uzinić.

Prava nakana

– Ponekad će se nekome, iz nekog razloga, uskratiti sakrament dok se ne uklone razlozi koji priječe njegovo primanje. Međutim, za to je uvijek potrebno pažljivo razlučivanje. Osobito to vrijedi kada se radi o krštenju djece koje se, ako ga se traži s pravom nakanom i prihvaćanjem obveza koje iz toga proizlaze, ne bi smjelo uskratiti jer, kako kaže papa Franjo, »krštenje djeteta za njega je čin pravde … jer mi mu u krštenju dajemo blago, mi mu u krštenju dajemo zalog: Duha Svetoga. Dijete izlazi [iz krštenja] sa snagom Duha u sebi: Duha koji će ga braniti, pomagati mu kroz cijeli život.«… U tom duhu on je još 2014. godine u Vatikanu krstio djevojčicu čiji roditelji nisu bili crkveno vjenčani, objasnio je nadbiskup Uzinić. Dodao je tome, da je najbolje ozračje krštenja djeteta i njegova odgoja u vjeri prema kršćanskom naučavanju obitelj koja ima jednog oca i jednu majku.

– No, u stvarnosti je sve više djece koja ne žive u takvom ozračju. Činjenica da su u ovom slučaju spomenute osobe sklopile životno partnerstvo ne može i ne smije nas automatski dovesti do zaključka da nemaju pravu nakanu i da ne prihvaćaju obvezu odgoja djeteta u vjeri, poručio je izdvajajući da postoje i drugi slučajevi u kojima osobe ne žive posve u skladu s katoličkim naukom o braku, a vjernici su i odgajaju djecu u vjeri; da postoje i oni koji su crkveno vjenčani i krstili djecu, a ne odgajaju ih u vjeri, iako su se na to obvezali. Podsjeća na ulogu kumova u odgoju djeteta, ulogu rodbine i prijatelja, kao i župe, ako te osobe ostanu povezane s Crkvom, te na to da pomoć roditeljima u odgoju pruža i vjeronauk u školi.

– U svakom slučaju, u trenutku kada netko traži krštenje potrebno je u osobnom susretu preispitati nakane, pomoći roditeljima i kumovima da dobro razumiju obvezu odgoja djeteta u vjeri te ih potaknuti da se trude u skladu s njom živjeti. Prigoda je to i da se navijesti radosna vijest evanđelja, bez obzira na to hoće li na kraju doći do krštenja ili ne, također je poručio mons. Uzinić.

Crkveno pravo

Meritum odgovora na pitanje o krštenju djece istospolnih parova jasno je i sadržajno objasnio i prof. dr. Josip Grbac, moralni teolog.

Foto S. Drechsler

– Svako dijete ima pravo biti kršteno bez obzira kakvi su njegovi roditelji, nevjenčani, rastavljeni, homoseksualci, lezbijke… To je crkveni nauk. Nije ovdje riječ o moralu, nego o crkvenom pravu. Pravo na krštenje ima svaki čovjek, ukoliko to želi. Zato u »kritičnim« situacijama, kakve su ove, kažemo da je važan kum, da kum treba biti doista praktični kršćanin. Jer ako nemaš povjerenja da će roditelji ili staratelji djeteta odgajati dijete u kršćanskoj vjeri, onda vjeruješ da će to činiti kum djeteta. Ne može se očekivati da svi roditelji koji izraze želju krstiti dijete budu praktični kršćani. Roditelji za krštenje djeteta imaju dva uvjeta. Jedan je da vjeruju ono što se krštenjem događa, zato je kod krštenja ispovijest vjere. A drugi je da roditelji ili bar jedan roditelj izrazi želju da krsti dijete, dakle roditelj, a ne ni baka ni djed niti netko drugi, rekao je prof. Grbac.

Dodao je da je svako dijete Božje dijete te da nitko nema pravo ne dozvoliti da dijete bude kršteno.

– Nekom odraslome koji bi se želio krstiti, možemo dati neke uvjete i reći da je krštenje oprost grijeha te ga ne možemo krstiti ako nastavi živjeti u grijehu, objasnio je.

Pitali smo ga i o postupku vlč. Zebe – o tome da je putem društvene mreže o toj temi tražio mišljenje vjernika laika, crkvene javnosti, a s time i onda široke društvene javnosti.

– Ako je želio tražiti nečije mišljenje, trebao se obratiti svojem biskupu. Kad svećenik ima neku nedoumicu, naravno da će pitati svog biskupa. Crkveni nauk je jasan, definiran, i nije predmet koji se može staviti na javno izjašnjavanje, poručio je prof. Grbac.

Zeba: Krštenje odgođeno, ne zabranjeno

S vlč. Kristijanom Zeba razgovarali smo prije no što je Riječka nadbiskupija objavila priopćenje nadbiskupa Uzinića. U objavi na Facebook profilu on je uputio poziv vjernicima da izraze mišljenje o molbi koju je dobio od žena koje su sklopile životno partnerstvo te žele krstiti svoje dijete, te da tu objavu podijele svojim prijateljima, »da čujemo što više mišljenja«. I dobio je župnik Zeba stotine komentara, a njegova je objava podijeljena više od sto puta.

– Dobio sam poziv od prijatelja tih žena, koji je moj poznanik, koji me je pitao da li bih bio voljan primiti ih za krštenje djeteta. Odgovorio sam da mi je žao, ali da je to nemoguće, a da kada dijete bude u zrelijoj dobi – ako želi biti katolik – neka dođe, pripremi se za krštenje, krsti se i živi svoje kršćanstvo. Dakle, nije to krštenje zabranjeno, nego odgođeno. Moj zaključak o tome bio je da to nije moguće, jer se radi o dvije osobe istoga spola koje su sklopile civilno partnerstvo. Znamo što kaže Katekizam Katoličke crkve i ja sam procijenio da je to neizvedivo. Budući da smo u sinodalnom hodu Crkve, u tom sam duhu na svom Facebook profilu postavio to pitanje da vidimo kako vjernici razmišljaju o toj temi. Svi odgovori bili su emocionalni, na strani djeteta, smatrajući da bi dijete trebalo biti kršteno. Nitko nije vodio računa da je tu problem zajednice koja ne može posvjedočiti da će dijete biti odgajano u duhu kršćanstva, objasnio je svoje stavove.

– Takvih slučajeva bit će sve više. Bilo bi mi drago da nam biskupi daju smjernice kako se i u ovakvim pitanjima ponašati. To bi nama svećenicima na terenu jako puno pomoglo, zaključio je.