Prizor iz predstave »Tramvaj zvan čežnja« / Foto DRAGANA UDOVIČIĆ
Branka Katić kao Blanche pokazala je bogatstvo i šarolikost, dubinu i visinu svojeg glumačkog talenta koji je do izražaja došao u ovako jednom važnom liku. Dobiti priliku igrati Blanche za glumicu nije mala stvar, a Katić je istu dobrano opravdala
povezane vijesti
MALI BRIJUN – »Ja ne želim stvarnost; želim iluzije i trudim ih se pružiti ljudima«, misao je u koju stane sva životna nedaća Blanche DuBois, lika koji je obilježio teatar i film 20. stoljeća i kojeg nam je Tennessee Willliams poklonio iza Drugog svjetskog rata u svom kapitalnom djelu »Tramvaj zvan čežnja« koji je svjetsku slavu dostigao nakon istoimene filmske uspješnice s Marlonom Brandom i Vivien Leigh u glavnim ulogama. Ovogodišnja premijera Kazališta Ulysses bila je upravo ovo djelo u koprodukciji s Beogradskim dramskim pozorištem, u režiji Lenke Udovički. Iako kontekst radnje djela u određenoj mjeri odudara od stvarnosti koju mi danas živimo i težak (a koliko uopće i smislen?) bi zadatak bio komad dramatizirati (dramaturgiju potpisuje Željka Udovičić Pleština) u kontekstu naših realiteta, Udovički se nije suviše ni trudila dramu postaviti u suvremeni okvir. A zašto, zapravo, i bi?
Ta muževi i danas mlate i zlostavljaju svoje žene, ljudi se, možda i više no ranije, odaju alkoholizmu, bludničenju i varanju svojih bračnih drugova, oko slabosti naših karaktera ispletena je itekako debela mreža laži i obmana. Redateljici stoga i ne treba zamjeriti što nije iskala neko novo čitanje ove postratne drame jer mi, na ovim područjima, i dandanas živimo u bijedi i borbi za komad kruha, dok istovremeno dižemo kredite da bismo otišli na tjedan dana skijanja i objavili niz fotografija na društvenim mrežama kako bismo se dokazivali ljudima i sredini koja za nas, ustvari, i ne mari. Društvenih mreža, u doba kada je južnjakinja Blanche DuBois koračala svijetom, nije bilo – ali ona je isto tako zavaravala svoju okolinu skupim haljinama i nakitom sumnjivog porijekla, šminkom i izmaštanim pričama te, za boljeg promatrača, nujnim osmijehom, bojama koje izblijede nakon prvog dubinskog pranja na koje nas život sam natjera.
Naime, ona se, uslijed teške osobne situacije, useljava u skromni stan svoje sestre i njezinog supruga i u tom stanu padaju sve iluzije i maske, jarke boje pretvaraju se u sivilo, a stvarnost, u svojem najsurovijem obliku, iskače poput razgolićene utvare i tjera nas da je zamrzimo i da, poput tragičarke Blanche, utapamo strahotu svakodnevice (ili nemogućnost prilagodbe) u porocima.
Izdajničko svjetlo
Upravo je Branka Katić kao Blanche svojim igranjem Stvarnosti s maskom iluzije pokazala bogatstvo i šarolikost, dubinu i visinu svojeg glumačkog talenta koji je do izražaja došao u ovako jednom važnom liku. Dobiti priliku igrati Blanche za glumicu nije mala stvar, a Katić je istu dobrano opravdala. Lijepo je što je do izražaja mogla doći i komediografska strana njezinog glumačkog dara, a njezina Blanche bila je najopipljivija upravo pod izdajničkim svjetlom kojeg se toliko bojala. Katić je tako ostvarila izvanredno kazališno ostvarenje i premašila gabarite ženskog lika koji je, za modernog gledatelja, gotovo pa stereotipan. Njezin »Bog koji ponekad tako brzo dođe«, odnosno Harold Mitchell Mitch, u ovoj je režiji bio Marko Todorović koji se vrlo dobro kontrastno suprotstavio Katićkinim isticanjem Blancheinih mana i putenosti, životnog iskustva i određene vrste prefriganosti.
Mitch je tako na sceni bio dobri lik iz susjedstva neoskvrnjene duše i dozlaboga nevino i blesavo zaljubljen u Blanche, damu francuskog podrijetla s, i ne baš tako, (negdašnjim) francuskim manirima. Iako su mu pokret, govor i samo držanje bili pomalo šablonski, Todorović je taj zadatak odlično odradio. Te su scene, između Katićke i Todorovića, doista dojmljive, na mah pomalo jeftino duhovite, ali i dalje veoma iskrene i zbog te su postignute vibre nekako i zasjenili igru Blancheine sestre Stelle Kowalski, koju je utjelovila Vanja Nenadić, i Stanleyja Kowalskog, Miloša Petrovića Trojpeca. Nenadićka je bila mila i topla, iz očiju joj je, i u tužnim i u veselijim dijelovima, svirao neki optimistični dur, dok je glasom i tijelom bila toliko upečatljivo Stella Kowalski – simbol dobrote, da se čovjek, po tko zna koji put, opet zapita – zašto bi takva žena ikada bila s nestabilnim agresivcem kao što je jedan Kowalski. Opravdanje, valjda, i ona sama daje kada sestri kaže da »postoji nešto između muškarca i žene u mraku što sve drugo čini nevažnim«. Nenadić je svo vrijeme bila u tolikoj mjeri plastična da je za vjerovati da će izgraditi odličnu glumačku karijeru.
Izmijenjeni kraj
Kowalski Petrovića Trojpeca ispočetka je bio tanašan i neuvjerljiv (posebice glasom) – kostimom gotovo i anakronističan, ali, kako su minute tekle, i njegova je personifikacija postajala osjetno snažnija i točnija, njegov je Kowalski izazvao u gledateljstvu osjećaj prezira. U tome mu je pomogla i Udovički koja je, naime, izmijenila kraj. Njezin Kowalski ne biva kažnjavan kao u originalu (što nama ne daje satisfakciju na koju smo navikli), već ostaje sa Stellom, dok jedina koja trpi kaznu jest upravo Blanche (i Mitch, ruku na srce). Što je, takvim krajem, pjesnikinja htjela reći? Da nema pravde i neka se napokon naviknemo na to? Možda. Pravda i nije poanta ove brijunske premijere, već nježnost. Nježnost je poanta. Pa čak i ona iluzorna na kojoj Blanche čitavo vrijeme inzistira dovoljna je da preživimo. Kada joj, na koncu, priđe liječnik koji je vodi u sanatorij, primaju se pod ruku i ona tad izgovara možda svoju najtužniju misao: »Uvijek sam ovisila o dobroti stranaca«.
Autori glazbe Nigel Osborne i Davor Rocco odradili su fantastičan posao, napose u dijelovima scenskih izmjena, kostimi Bjanke Adžić Ursulov uglavnom su vjerni vremenu kojem pripada komad, oni gospođe DuBois estetski su vrlo zanimljivi i oku privlačni, Stella Kowalski kao da je bila odjevena u svoju djetinju dušu, a može se kazati kako je kostimografkinja najviše slobode sebi dala upravo u kreacijama kostima Kowalskog koji su, na samome početku, odudarali, kao što napisah, od vremenskog razdoblja i od kostima ostalih likova, ali se s vremenom nekako prirodno utopili i uklopili. Ruku na srce, komad je gdjegod mogao biti i skraćen (stanka trosatno sjedenje u neudobnom gledalištu olakšava), i dobro je da se Udovički nije latila populističkih rješenja (osim u nekoliko kratkih prizora s duhovitom tendencijom).
Pozornica kao lik
Premijera se zbila koncem lipnja u Beogradu, a hrvatska je publika predstavu mogla pogledati proteklog vikenda na Brijunima. I nakon tog gledanja nije baš lako zamisliti kako je redateljica komad smjestila u unutarnji prostor (scenografiju je izradila Zorana Petrov) jer ta austrougarska tvrđava kao da je izgrađena da bi se u njoj zbila kazališna inscenacija. Pozornica, naime, u ovom komadu tvori još jedan lik, maestralno iskorišten za igranje u »Tramvaju«, a svjetla i sjene na zidovima tvrđe u nekim su trenucima tvorile i surogat same scenske igre. Na publiku je dojam ostavila i Nađa Sekulić, a pojavljuju se još Jovo Maksić, Nikola Malbaša, Miloš Lazarov i Bojana Stojković. Predstava i glumci velikim su pljeskom ispraćeni s pozornice Ulyssesa.